KLFM

Current ’93 – I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel

Nakon nekoliko godina zatišja povremeno prekidanih vanjskim suradnjama i jednim koncertnim zapisom (When Rome Falls, Falls the World, 2012.),  David Tibet i njegov projekt Current ’93 se vraćaju obnovljenih snaga i u poprilično drugačijem glazbenom ruhu. OK, neke radikalne zaokrete ne treba očekivati, no već letimičan pogled na podugačku listu suradnika sugerira kako ovo recentno ostvarenje, skoro 70 minuta dug album I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel zasigurno neće odisati onim klasičnim neofolk zvukom koji je već dvadesetak godina neizbježan temelj u Tibetovu radu.

Krenimo dakle od imena navedenih na koricama. Anthony Hegarty i Nick Cave i nisu neko pretjerano iznenađenje (ovaj potonji je već u nekoliko navrata surađivao s Currentima, primjerice na antologijskom All the Pretty Little Horses: An Inmost Light iz 1996.). No kad uočite neuobičajene goste/suradnike poput Tonyja McPheeja i Carla Stokesa (The Groundhogs), Jacka Barnetta (These New Puritans), Ossiana Browna (Cyclobe), Bobbyja Watsona i Johna Seagroatta (Comus), Reinera Von Houdta, Norberta Koxa, te posebice Johna Zorna, u glavi Vam se počinje kristalizirati shvaćanje kako je riječ o nečem što odskače od predvidljivih shema, posebice imate li u vidu da je čitav novomilenijski Tibetov rad nažalost balansirao na granicama predvidivosti.

Gospodin David Tibet, pravim imenom David Michael Bunting jest glazbeni genij koji stoji iza ovog ostvarenja, kao i svih prethodnih uradaka potpisanih kao “Current ’93”

Jedna od uočljivih konstanti jest Zornov saksofon, koji u njegovom majstorskom i ovdje posebice izraženom eksperimentalnom pristupu sablasno lebdi ispod i iznad temeljne strukture pjesama, a u određenim, uglavnom neočekivanim trenucima se spušta na zemlju i materijalizira u pomalo sablasnoj injarnaciji. Umjesto do zla boga forsirane akustične gitare, skladbe su protkane klavirskom pozadinom, a karakteristične molske forme ustupaju svoje mjesto septimskim glazbenim frazama. Naravno, sinkopirani je ritam tu i tamo prisutan, no očekivan i dobrodošao.

Atmosfera ovog albuma čudnog i refleksivnog, pomalo oniričnog naziva (pa to je već tradicija koje su fanovi Currenta ’93 itekako svjesni!) priziva neka davna, izgubljena vremena, konkretno onaj kabaretski, biseksualni šarm disidentskog Berlina između dva Svjetska rata (bilo je to jedino vrijeme kada je ovaj predivan i mističan grad s pravom nosio ime Glavnog grada planete Zemlje, kvragu!). Pjesme su pomalo neočekivano dobile ako ne čvrstoću, onda barem konciznost i koherentnost, i to ne samo zbog upliva navedenih koordinatora/koonspiratora, već i zbog samog Tibeta koji se potrudio ne samo u kompozitorskom i aranžerskom smislu, već je svoj vokal ovog puta lišio onih poznatih egzibicija gubljenja striktnog uporišta, odnosno otužno zavijajućeg bijega ka nekim nepoznatim predjelima. U istom se svjetlu mogu promatrati i dvije vokalne kontribucije, ona Anthonyjeva i Caveova. David je očito znao što radi, no u kojoj je mjeri svjestan da nakon ovakvog odstupa od uhodane prakse povratak na klasični ‘current’ stereotip nije moguć, ostaje nam vidjeti.

U međuvremenu uživajte u ovom finom i skladnom albumu koji, za razliku od dosadašnjeg opusa sastava Current ’93 više pristaje euforičnom buđenju (pa makar i uz zvuk kiše koja ispire ulice) nego narkoleptičnom uranjanju u san.

Kanaliziranje, kao i svaki drugi proces ima svoje dobre i loše strane!

 

 Popis skladbi:

01 The Invisible Church
02 Those Flowers Grew
03 Kings And Things
04 With The Dromedaries
05 The Heart Full Of Eyes
06 Mourned Winter Then
07 And Onto PickNickMagick
08 Why Did the Fox Bark
09 I Remember the Berlin Boys
10 Spring Sand Dreamt Larks
11 I Could Not Shift the Shadow

 

Post Scriptum: Ukoliko želite razbiti magičnost (magick) preslušavanja jednog uistinu kvalitetnog albuma, izvolite saznati kako stoje stvari s izvođačke strane, uz jednu napomenu u vidu naglašene riječi SPOILER:

Jack Barnett: organ, sound design and voices
James Blackshaw: bass
Ossian Brown: hurdy-gurdy and sidereal SingSong
Nick Cave: voice and voices
Antony Hegarty: voice and voices
Reinier van Houdt: piano
Norbert Kox: voices
Andrew Liles: electric channel
Tony (TS) McPhee: acoustic and electric guitar
Jon Seagroatt: bass clarinet and flute
Carl Stokes: drums and percussion
David Tibet: voice and void
Bobbie Watson: voices
John Zorn: saxophone

 

Preslušao, ponovo preslušao i recenzirao:
Vjeran Stojanac