‘Meteorites’ je specifičan album koji na zanimljiv način kombinira navalni gitarski zid i psihodeličnu pozadinu, no ako je vjerovati lideru Bunnymena, Ianu McCullochu, ovo će izdanje sastav konačno vratiti starim lovorikama na koje su početkom osamdesetih zasjeli izvrsnim ostvarenjima ‘Crocodiles’, ‘Heaven Up Here’, ‘Porcupine’ i ‘The Ocean Rain’. Koliko ima istine u Ianovim rječima, uvjerite se uz naš aktualni album tjedna!
Meteorites je jedanaesti album liverpulskog post-punk sastava Echo & the Bunnymen, i savršeno figurira kao jubilarni uradak povodom tridesetpetogodišnjice njihova rada.
Ovaj je album dočekivan bez pretjerane sumnje i to s punim pravom, pošto od reuniona 1993. bend snima ploče ujednačene kvalitete; mada će fanovi prepoznati određene razlike u zvuku jednog pomalo monotonog What Are You Going to Do with Your Life?, ili pak briljantne Siberie. No, čak i takve sitne oscilacije treba uzimati s dozom rezerve i poštovanja. Bunnymeni su, naime, svoju revolucionarnu ulogu ostvarili u prvoj polovici osamdesetih, a od istoimenog albuma (Echo & the Bunnymen, 1987.) djeluju na konstantnoj ravnoj crti recikliranja bolje prošlosti i majstorskog preživljavanja u novim glazbenim i tržnim uvjetima, svojstvenog tek najiskusnijim veteranima.
Ipak, Meteorites na trenutke slušatelja vraća u ta zaboravljena vremena, i to ne toliko po glazbenoj i strukturalnoj izvedbi pjesama koliko po njihovoj svježini i energičnosti. Netko će svejedno primjetiti uplive poznatih ‘zaštitnih znakova’ iz mladosti benda, primjerice Willov karaktersitični uvodni riff u pjesmi Market Town, pomalo orjentalni prizvuk Constantinoplea koji kao da priziva vremena Porcupinea, pa i potencijalni hit Lovers on the Run koji odiše psihodeličnim pop ambijentom prvijenca Crocodiles kojemu je ubrizgan dašak funka. No, ti su detalji koliko nebitni, toliko i očekivani u novom životu Bunnymena koji je primarno usmjeren prema traženju alternativnog puta kako za Iana McCullocha, tako i Willa Sargeanta.
A taj je put, izgleda, pronađen. Zvučna slika kakvu nudi Meteorites, i to još od uvodne, istoimene skladbe čiji ambinetalni početak govori sam za sebe, ali i o čitavom albumu; temelji se na iznova pronađenoj energiji (Willova gitara na ovom albumu zvuči reskije i čvršće no na ikojem od ponovnog ujedinjena) i odavanja počasti vlastitom psihodeličnom naslijeđu. Na koncu, većina skladbi s ovog albuma odiše maglovitom, fluidnom pozadinskom atmosferom čime se stvara odličan kontraefekt s primarnim navalnim gitarskim zidom. Netko će to nazvati zaslugom produkcije, no Ian i Will definitivno ne spadaju među one koji će doživljaj određenog albuma prepustiti slučajnom htijenju pojedinca za pultom (mada je Martin Glover iz Killing Jokea ovdje i više nego dobro odradio svoj posao).
Što pak o novom albumu misli članstvo Bunnymena, nakon brojnih perturbacija (i nažalost smrtnih slučajeva – sjetite se Pete De Freitasa) svedeno na dvojac McCulloch – Sargeant? U svakom slučaju, njihov je stav bitno pozitivniji od onog kritičarskog, pošto Meteorites doživljavaju kao istinski povratak u zlatno doba sastava:
At long last we’ve made the worthy successor to ‘Crocodiles’, ‘Heaven Up Here’, ‘Porcupine’, and ‘Ocean Rain’. ‘Meteorites’ is what Echo and the Bunnymen mean and are meant to be…up there in Heaven…untouchable, celestial, beautiful, and real…it has changed my life.
/Ian McCulloch/
Naravno, istina je uvijek negdje po sredini, u što ćete se i sami moći uvjeriti preslušavajući aktualni album tjedna! Oni sretniji, koji se idućeg mjeseca zateknu na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, moći će pohoditi i neki od živih nastupa na promotivnoj ‘Meteorites’ turneji, koja započinje drugog svibnja koncertom u Leamingtonu Spa.
Will Sargeant i Ian McCulloch
Echo & the Bunnymen: Meteorites (429 Records, 2014.)
01 Meteorites
02 Holy Moses
03 Constantinople
04 Is This a Breakdown
05 Grapes Upon a Wine
06 Lovers on the Run
07 Burn It Down
08 Explosions
09 Market Town
10 New Horizons
autor: Vjeran Stojanac, 28/04/2014
Arhiva
Gorka ironija sudbine je u jednom trenutku ispreplela nastajanje albuma ‘Skeleton Tree’ i osobnu tragediju Nicka Cavea; pogiblju njegovog petnaestogodišnjeg sina Arthura. Ipak, takav je nesretni slijed događaja rezultirao vrhunskim ostvarenjem koje kroz svoju fluidnost i prožetost temama poput boli, gubitka i neminovnosti na koncu ipak figurira u jedva primjetnom ali prisutnom bljesku katarze, nade te pomirenja sa Bogom i samim sobom!
Tek jedna napomena – nije riječ o najavi emisje a bogami niti o modnoj recenziji već o klasičnom članku, a objavljuje se u rubrici Exit zbog jednostavnosti i prikazivosti!
Ovaj će vas tamno nijansirani album provesti ne samo kroz mračno naslijeđe Londona, već i kroz Almondov specifičan stvaralački i izvođački modus. Pojedince će možda zbuniti obrazac po kojemu se skoro bez pravila izmjenjuju stilovi, kao i klasične šansone i krajnje eksperimentalni potezi. No, u tome leži draž “The Tyburn Treeja”. Također, činjenica da je Almond, koji je dosad u pravilu gubio svoju osobnost na kolaboracijama, a samostalno snimao vrhunska ipak ostvarenja uspio upariti snage s još jednim izvrsnim glazbenikom te iznjedriti glazbeno remek djelo dovoljno govori o kvaliteti ovog uratka!
Povratnički album internacionalaca Crime & the City Solution razbija sve sumnje o nemogućnosti hvatanja kreativne niti nakon dvije dekade mirovanja….
playlist
