KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Bill Callahan: Have Fun With God (2014.)

Neka Vas ne zbunjuje podatak da se na albumu ‘Have Fun With God’ kriju remixi skladbi s lanjskog ‘Dream Rivera’! Nominalni je duh dub-a prisutan u pozadinskim ritmičkim strukturama, te posebice kroz prozračni eho ambijenta, no taj je dub prije produkt transformacije tipičnih Callahanovih karakteristika poput narativnosti, linearnosti i minimalističke repetitivnosti u eterične, atmosferične produkte obrubljene čudnom, na trenutke nestvarno lijepom aurom, nego li nekakve svjesne intencije tipa “let’s make dub remix!”

Najnoviji album Billa Callahana se javlja svega nekoliko mjeseci nakon izvrsnog lanjskog Dream River, no prije no što pohvalite takvu hiperprodukciju – oprez! Have Fun With God, naime, donosi dub remikseve skladbi s prethodnika. Da, dobro ste čuli!

E, sad treba navesti nekoliko bitnih parametara koji ovaj album na koncu čine zasebnim, i to jako dobrim uratkom, a ne jednim od onih dosadnih iživljavanja koja padaju na pamet spominjanjem riječi remix, a na kojima nadobudni producenti i DJ-evi siluju nekoć krasne izvorne pjesme pretvarajući ih u steroidnim ritmom nabildano smeće.

calalhan big1Kako je kazano, Have Fun With God je svojevrsna kodomena u kojoj su nalaze preslikani brojevi s Dream Rivera, no funkcija koja vrši dotično preslikavanje nije identična za svaki od osam koraka. Jedan od prvih elemenata koje ćete uočiti će biti naslovi, koji uglavnom nisu identični, iako pojedini aludiraju na vlastitog izvornika, a doživljaju apsolutne bijekcije pridonosi i pridržavanje rasporeda određenog Dream Rivedrom. Tako Small Plane, primjerice, postaje Small Dub, Ride My Arrow je Ride My Dub, dok se Summer Painter evoluira u Summer Dub.

U kojoj mjeri ove ‘obrade’ vlastitog materijala dosežu bit klasičnog duba, nije toliko važno. Njegov je duh prisutan u pozadinskim ritmičkim strukturama, te posebice kroz prozračni eho ambijenta. Taj je dub prije produkt transformacije tipičnih Callahanovih karakteristika poput narativnosti, linearnosti i minimalističke repetitivnosti u eterične, atmosferične produkte obrubljene čudnom, na trenutke nestvarno lijepom aurom, nego li nekakve svjesne intencije tipa let’s make dub remix!.

Ne treba zaboraviti ni enigmatičnost koja u pravilu krasi sve dosadašnje uratke Billa Callahana, kako one anti-folk i lo-fi pokuse s samog početka karijere, tako i albume koji su pratili njegov izričajni razvoj kroz projekt Smog, odnosno (smog), pa sve do posljednih osam godina koje su nam, između ostalog, po prvi put donijele Billovo ime na omotima albuma. No, u ovom slučaju korijene enigme nećete tražiti u inače naglašenim i hipnotičkim stihovima, već u sveukupnom doživljaju pod čiji su tapet u stvari i gurnuti.

Omekšani i donekle izmjenjeni instrumentarij, te česte promjene ritmičke forme ipak nisu nepoznanica u Callahanovu stvaralaštvu – dovoljno se prisjetiti nekih ambicioznijih uradaka s početka milenija (Rain on Lens, Supper), kao i albuma iz recentne faze (Apocalypse, npr.), no ovdje preuzimaju vodeću ulogu. Djeluje li to pogubno na Have Fun With God u cijelosti? Definitivno ne! Je li Callahan ovim neuobičajenim izletom prekršio vlastita pravila i iznevjerio svoju ne baš brojnu, no zato fanatičnu sljedbu? Ukoliko uzmem sebe kao mjerilo, također definitivno ne! Svejedno, naći će se pojedinci koji će mu zamjerati ovaj neočekivani skok u područje koje se tek nominalno može nazvati dubom, no takvi su po običaju tek glasna manjina kakve u pravilu treba ignorirati.

Bill Callahan, artist formerly known as (smog) Bill Callahan, artist formerly known as (smog)

Dakle, opustite se, čak i ako atribut ‘opušten’ nije pretjerano veziv uz Billa Callahana. Jer, Have Fun With God je na koncu jedan solidan psihodelični zbir drugačijih pogleda na nedavno odsvirane tonove i izgovorene riječi, a svi smo mi skloni modificirati vlastite izjave ili tvorevine, koje su, sve u svemu, ipak samo izraz trenutačnog stanja, i već u idućem momentu mogu poprimiti sasvim drugačije konture.

Have Fun With God najbolje potkrepljuje tu tvrdnju!

 

Dub is a spiritual, abstract, visceral, mystical thing. Finite and Infinite at the same time. Deeply rooted in the earth and embracing outer space. Don’t be fooled by names, Dub has come and gone. Dub is a ghost, a duppy. A duppy of a childhood guppy. Flushed and thriving in the sewers and the swamps.

/sažetak izjave za medije povodom objave albuma ‘Have Fun With God’/

 

Bill Callahan – Have Fun With God (Drag City, 2014.)

01 Thank Dub
02 Expanding Dub
03 Small Dub
04 Call It Dub
05 Ride My Dub
06 Summer Dub
07 Transforming Dub
08 Highs in the Mid-40’s Dub

 

Vjeran Stojanac

autor: Vjeran Stojanac, 24/01/2014

, , , ,

Vezane objave

Arhiva

KAZALIŠTNA PREDSTAVA U DVA ČINA Dream Theater “Along For The Ride” 2014 “

04/02/2014.

Lijepo je bilo vidjeti dvoranu Dražena Petrovića poprilično popunjenu i uživati u činjenici da zaraza lakoglazbenih nota nije zahvatila baš svakog.

Crippled Black Phoenix – White Light Generator (2014.)

21/03/2014.

‘White Light Generator’, sedmi album britanskog progresivnog projekta Cripple Black Phoenix nije strogo konceptualan album poput ‘(Mankind) The Crafty Ape’, ali ni usputni interludij kao što je bio njegov prethodnik ‘No Sadness and Farewell’. Justin Greaves i društvo su uspjeli u odmjerenom pristupu, snimivši vrstan i zanimljiv uradak kojim će zadovoljiti prohtjeve dokazanih štovatelja, te sigurno u svoje redove regrutirati pokojeg novog štovatelja!

Pink Floyd – The Endless River (2014.)

13/11/2014.

Rijetko je koji album izazvao toliko bure, podjelivši štovatelje pojedinog sastava u međusobno sukobljene tabore. Zlobnici će reći kako je ta podjela jedini uspjeh koji je ‘The Endless River’ polučio, no na njihovu žalost, istina je drugačija. Riječ je o iznimnom ostvarenju, remek djelu koje dostojno okrunjuje pola stoljeća dugu karijeru najveće rock institucije i jednog od najprogresivnijih sastava svih vremena!

Current ’93 – I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel

23/02/2014.

Nedavno objavljeni album Davida Tibeta, odnosno njegova projekta Current ’93 nazvan ” I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel ” možda nije toliko radikalan zaokret u više od dvadeset godina dugačkoj karijeri, no lucidan izbor suradnika poput Johna Zorna, Nicka Cavea, Tonyja McPheea ili Jacka Barnetta u najmanju ruku garantira određeni odmak od predefiniranog neofolk zvuka. Rezultat je kabaretski, jazz izmaglicom obojen album koji možda neće zadovoljiti radikalne fanove benda, no definitno je uradak vrijedan pažnje, a možda i najava nekakvih novih ‘strujanja’.

Tjedna rotacija

Arhiva

L’Impératrice / Tako Tsubo

BADI ASSAD / Chameleon (1998)

KINGS OF CONVENIENCE / Rocky Trail

The Martinez Brothers / fabric presents

PET SHOP BOYS / Discovery: Live In Rio

PITAJ KLINCE / Dušice