Povratnički album internacionalaca Crime & the City Solution razbija sve sumnje o nemogućnosti hvatanja kreativne niti nakon dvije dekade mirovanja. Pojačana zvučnim imenima kao što su David Eugene Edwards ili Jim White, jezgra posljednje postave (Bonney, Adams Hacke) jednostavno briljira u pronalaženju kompromisa između zamalo zaboravljene prošlosti i sadašnjosti koja više nije neizvjesna!
We must not let the doomsayers and the naysayers cause us to lose our faith Because without love and without hope there can be no future…
/American Twilight/
Negdje početkom 2012., kada su ‘izvješeni’termini skorašnjih koncerata uvjerili zadnje skeptike u skoro reinkarniranje kultnoga Crime & the City Solution, Simon Bonney je odlučio posvetiti nešto više pažnje web prezentaciji vlastitog stvaralaštva. Tako je usporedno sa uvježbavanjem novopridošlih članova i radom na novom materijalu koji će postati okosnica budućeg albuma American Twilight, odbacio postojeći, no u korov zarasli i zahrđali sajt matičnog mu sastava, koji je sve ove godine ionako tek preživljavao u zapečku jednog od poznatijih Caveovih fanovskih portala, zakupivši domenu crimeandthecitiysolution.com . Saživljavanje sa novim medijima je polučilo još jednu prednost, odnosno mogućnost da Simon rubriku ‘History’ popuni precizinim, no ipak umjetnički slobodnim tekstom nalik na pjesmu u prozi, koji dosljedno prati sve faze kroz koje su Crime & the City Solution prošli od svojeg osnutka u Sydneyju koncem 1976.
A tih je faza bilo prilično mnogo, uključujući i tamne zone među njima.
1976 – Before time: The black birds circle the lifeless body of the last remaining flower child, key parties rage in the suburbs, breakdowns and kaftans, ageing lotharios and hip-priests, hedonism without purpose.
Sastav je osnovao Simon Bonney uz potporu četvorice danas uglavnom zaboravljenih glazbenika (Zanteni, Kitchener, MacKinnon, McLennan). Bonney i McLennan uskoro odlaze potražiti sreću u Melbournu, no i ta će inkarnacnija projekta sada već i službeno nazvanog Crime & the City Solution trajati relativno kratko, a iza sebe neće ostaviti nikakve glazbene zapise. Srećom, izbor lokacije – Melbourna, odnosno prigradskog naselja St. Kilda uvjetovati daljnju sudbinu Simona Bonneyja i njegovog benda. To se u prvom redu odnosi na poznanstvo, pa i prijateljstvo sa članovima lokalnog sastava Boys Next Door koji je upravo u fazi promjene imena u The Birthday Party, pripremajući se na bijeg iz Australije i okušavanje sreće u bijelom svijetu, konkretno u Engleskoj.
Simon Bonney
I tako dolazimo do prve od spomenutih ‘tamnih zona’ Crime & the City Solutioina. Cave, Harvey, Howard i ostatak The Birthday Partyja ostvaruju kratku ali briljantnu karijeru po zemljama Starog kontinenta (UK, Njemačka), da bi se 1983. razišli. Mick Harvey prihvaća Nickov poziv, te nastavlja sa djelovanjem u njegovom novom projektu The Bad Seeds, sada lociranom u Londonu, ali ne zaboravlja na Simona Bonneyja i njegove glazbene vizije za koje je, po njegovu mišljenju, upravo sazrijelo pravo vrijeme. Stoga će rezervirati let za Melbourne, i vrlo brzo nagovoriti Simona da se pridruži novoj inkarnaciji Crime & the City Solutiona. Štoviše, spasonosni je Mick Harvey već u glavi imao posloženu čitavu postavu – čekao se samo dolazak krativnog motora, Bonneyja!
1984-1986 – London time: Lighthouse beacon, the slow plane, English snow, agitated movement, days without memories, weeks without sleep, demons dressed as angels sat with me in the bedsit, we watched television and talked about Munch, more days without memories, time travel, somewhere on the outskirts of Paris the footpath opened up under my feet, nothingness.
Pored Simona i Micka, tu je i bivši gitarist The Birthday Partyja, Rowland S. Howard, njegov brat Harry Howard, te bubnjar Epic Soundtracks, pravim imenom Kevin Godfrey. Ova će postava snimiti dva vrhunska uradka koji će definirati tadašnji i budući zvuk i atmosferu Crime & the City Solutiona: EP Just South of Heaven i album Room of Lights. Zahvaljujući čestom koncertiranju, postaju poznati diljem Europe i Sjedinjenih Država, a javljaju se i u Wendersovom filmu The Wings of Desire sa nenadmašnom izvedbom skladbe Six Bells Chime.
Prva konkretna postava sastava Crime & the City Solution: Rowland S. Howard, Simon Bonney, Epic Soundtracks, Harry Howard, Mick Harvey
Godina 1987. donosi određene preinake u postavi benda – Epic, Rowland i Harry napuštaju Crime & the City Solution kako bi utemeljili vlastiti projekt These Immortal Souls, a zamjenjuju ih Simonova djevojka (danas žena), violinistica Browyn Adams, zatim Alexander Hacke, tadašnji gitarist Einstürzende Neubautena, basist Thomas Stern, te bivši član DAF-a, klavijaturist Chrislo Haas. Preseljenje u Berlin se nametnulo kao logičan potez, pošto je većina člantva, uključujući i Harveyja u tom gradu tada imala stalnu boravišnu adresu.
1987 – Transit diner on the autobahn, cold cabbage and Russian tanks, tired men with yellow alcoholic eyes, bored guards with machineguns, a study in greys, mirrors on skateboard wheels, sodium floodlights, ‘keep your hands inside the vehicle’, more guards, bored but better fed, less alcoholic, a study in green, the empty road to the station, a terminus without trains, a station without platforms, Berlin, the island, home for some, but not for all, the band booked separate holidays and lost touch.
Bila je to zasigurno najplodnija faza sastava, i rezultirala je jako dobrim ostvarenjima Shine, The Bride Ship i Paradise Discoteque, a zanimljivo je spomenuti kako su Crime & the City Solution u tom razdoblju dvaput posjetili i područje bivše Jugoslavije (mada u oba slučaja Sloveniju). Nažalost, početak posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća na površinu izbacuje skrivane trzavice među članstvom, tako da bend početkom 1992. prestaje sa djelovanjem. Nastupila je dugogodišnja ‘tamna zona’ koja je prijetila postati konačnom, a kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve sigurnije kako je priča o Crime & the City Solution završena za sva vremena, te da može predstavljati tek dio jedne lijepe prošlosti.
1992-2011 – The inbetween time: Someone went to the shop to get some milk and when they returned, twenty years later, some of us had been on the laugh, the tickle, even the joke, others, our clocks had been well and truly cleaned, while the remainder had withdrawn into various levels of simmering madness, but the stories had continued all the while, fermenting like jailhouse wine in the roadhouses and truck-stops.
I tako se vraćamo na sam početak teksta, u rane mjesece 2012. Bonney je, sada skućen u Detriotu, već koncem prethodne godine shvatio da mu je dva desetljeća duga izolacija (uz izdavanje jednog samostalnog albuma) napunila stvaralačke baterije, te iznova može istupiti na svjetlost sa obnovljenom postavom Crime & the City Solutiona. Kako je već kazano, uz njega su već u startu bili pojedinci iz zadnjeg izdanja sastava; konkretno Browyn Adams i Alexander Hacke, no ostalo je otvoreno pitanje nekih ključnih članova kao što su drugi gitarist, klavijaturst, bubnjar, te još neki. Ne htijući izazivati duhove prošlosti, trojkin izbor pada na gitarista Davida Eugene Edwardsa, nekoć predvodinka 16 Horsepowera a danas Woven Handa, bubnjara Jima Whitea poznatog po djelovanju u triu Dirty Three, mičigenskog basista i gitarista Troy Gregoryja (svirao je u Dirtbombsima), a vremenom je postava popunjena sa još dvoje pridošlica; Mathewom Smithom iz lokalnog indie pop benda Outrageous Cherry, te multimedijalnom umjetnicom i pjevačicom Danielle de Picciotto, ženom Alexandera Hackea.
Nova inkarnacija Crime & the City Solutiona
Svoj su veličanstveni povratak iz svijeta mrtvih Crime & the City Solution tempirali za jesen 2012., kada održavaju niz koncerata po Americi i Europi. Istovremeno objavljuju kompilacijski album A History of Crime: Berlin 1987 – 1991; a koncem listopada u javnost puštaju i skladbu My Love Takes Me There, kao pokazatelj kojim će se pravcem kretati zvuk reformiranog benda.
Ipak, oči štovatelja diljem svijeta, posebice onih koji nisu bili u mogućnosti posjetiti neki od povratničkih koncerata i dalje ostaju usmjerene ka nadolazećem albumu, naslovljenom American Twilight. Srećom, stigao je i konac ožujka 2013., a ovo je dugo očekivano djelo konačno ugledalo dnevnu svjetlost!
Postojala su brojna nagađanja o mogućim skretanjima sa prije skoro tri desetljeća definiranog pravca, no pokazala su se kao bespotrebno paničarenje. Crime & the City Solution nije sastav koji će se iz čistog hira upustiti u opasne pokuse, jer njihov je modus operandi – kako nekad, tako i sad – eklektička nadgradnja na čvrstim i jasno definiranim temeljima koji u Bonneyjevom slučaju predstavljaju hibrid ranog australskog punka sedamdesetih, te roots/blues rocka.
Svih osam brojeva na ploči na neki način referiraju na već proživljene faze/inkarnacije projekta, no bez šturog pridržavanja uz nekadašnju karakterističnu, atmosferičnu zvučnu sliku. Očekivano, nije bilo moguće izbjeći sveprisutno nasljeđe detroitske scene, tako da je ovaj album primjetno obojen garažnim zvukom, dok duhački instrumenti (za koje je zaslužan Matthew Smith) uvode blagu funky nijansu, što se posebice očituje na prvim dvjema skladbama, Goddes i Riven Man. Već ranije ‘puštena’ My Love Takes Me There priziva duh najranije faze sastava dočaravajući vrelu uzburkanost punka južne hemisfere, a Domina, koja je sa svojih skoro sedam minuta i najduža pjesma na albumu uranja u psihodelične blues teksture karaktersitične za Just South of Heaven fazu, no uz bitno manje prljavog, nedefiniranog zvuka i uz izraziti himnički element.
The Colonel (Doesn’t Call Anymore) je svojevrsni epitaf berlinskoj fazi; kompozicija u kojoj se siloviti naleti zvuka izmjenjuju sa periodima na rubu čujnosti, i vjerojatno je broj koji će zadovoljiti sve zahtjevne dugogodišnje štovatelje Crime & the City Solutiona. Štoviše, Hackeova i Edwardsova gitarska međuigra je očito zamišljena kao svojevrsni homage nekadašnjem ključnom članu Rowlandu S. Howardu, koji je preminuo koncem 2009.
U skladbi Beyond Good and Evil se može prepoznati stidljiv ali ipak jasno odmjeren utjecaj The Bad Seedsa, a njezin je mračni, gotički ambijent nedvojbeno aranžerska zasluga Davida Eugenea Edwardsa koji se pokazao kao savršen izbor za gitarista uskrsnule postave ovog više nego kultnog sastava. Naslovna American Twilight naizgled je najveselija pjesma na albumu, a njezinoj poletnoj melodiji i ritmu doprinose i izraženi ženski prateći vokali, kao i čudesno optimističan tekst.
Ovo malo remek djelo, koje već sada figurira kao ozbiljan kandidat za album godine zatvara Streets of West Memphis, fluidna skladba nebeski lijepe melodije (nekima će pasti na pamet Shadow of No Man), i u svakom je slučaju najbolji mogući način za zaključivanje jednog vrhunskog, povratničkog albuma.
Pojedinci možda dvoje što će se događati dalje, no u ovakvim situacijama je jednostavno degutantno biti pesimist. Crime & the City Solution su se vratitli, i budite sigurni da će narednih nekoliko mjeseci, ako ne i čitava godina biti obojani njihovom sveprisutnošću. A ukoliko se opet pojavi neka ‘tamna faza’, vjerojatno će biti riječ tek o kratkotrajnom konsolidiranju ideja i redova. Uostalom, te su faze, kako je vidljivo iz 37 godina duge povijesti sastava očito neizbježan element u njegovu djelovanju.
Tišina, kao i buka, imaju svoj smisao, a kada je Simon Bonney u pitanju, imajte na umu kako ih dotični promatra kao ravnopravne borce u borbi za ljepotu jedne savršene, ispunjene i samodostojne pjesme!
“Space & Time” – povratnička studijska ploča Claudine i Gemini, izbrušeni je dijamant u svojem punom sjaju i tvori logičan nastavak unatoč tolikoj vremenskoj distanci (ovdje kao diskretan podsjetnik, poslužio je mantrični napjev koji su djevojke već ranije iskoristile na njihovoj nastupnoj ploči “Silence & Wisdom). A upravo “distanca” postaje idealan lajtmotiv opusa Deux Filles – ovo je glazba za beskonačna uživanja u zamišljenom pogledu u daljinu, uvrnuta i u potpunosti neopterećena vremenom i prostorom na koje se referira u samom naslovu.
Dvije godine nakon mračnog i refleksivnog ‘Sketches from the Book of the Dead’, na kojemu je kontemplirao o temama gubitka, sjećanja i smrti, Mick Harvey se vraća s možda najboljim i definitivno najzrelijim ostvarenjem u svojoj četiri desetljeća dugoj karijeri, albumom FOUR (Acts of Love) čija je temeljna potka ni manje ni više nego ljubav u svojem najromantičnijem izdanju!
‘White Light Generator’, sedmi album britanskog progresivnog projekta Cripple Black Phoenix nije strogo konceptualan album poput ‘(Mankind) The Crafty Ape’, ali ni usputni interludij kao što je bio njegov prethodnik ‘No Sadness and Farewell’. Justin Greaves i društvo su uspjeli u odmjerenom pristupu, snimivši vrstan i zanimljiv uradak kojim će zadovoljiti prohtjeve dokazanih štovatelja, te sigurno u svoje redove regrutirati pokojeg novog štovatelja!
Skladanje glazbe za predstavu “Republik Der Wölfe” kazališta Theatre Dortmund je u formi sastava The Ministry of Wolves okupilo neke od najvećih imena ‘ozbiljnijeg’ ogranka suveremene popularne glazbe – Micka Harveyja, Alexandera Hackea, Danielle De Picciotto te Paula Wallfischa. Možemo tek nagađati je li riječ o trenutnom okupljanju s svrhom, ili nećem dugoročnijem, no ovaj album ne samo da obećava, već predstavlja iznimku u doba kada glazba pati od sindroma reciklaže i hipsterizma!
