Skladanje glazbe za predstavu “Republik Der Wölfe” kazališta Theatre Dortmund je u formi sastava The Ministry of Wolves okupilo neke od najvećih imena ‘ozbiljnijeg’ ogranka suveremene popularne glazbe – Micka Harveyja, Alexandera Hackea, Danielle De Picciotto te Paula Wallfischa. Možemo tek nagađati je li riječ o trenutnom okupljanju s svrhom, ili nećem dugoročnijem, no ovaj album ne samo da obećava, već predstavlja iznimku u doba kada glazba pati od sindroma reciklaže i hipsterizma!
Znate li kako se naziva onaj posljednji sat prije svitanja, kad je tama najgušća, ure kucaju sporije, bolesnici najćešće umiru, a samoubojice u pravilu odlučuju izvršiti neodložan i dugo planiran čin?
Vučji sat. Vrijeme vukova, konkretno.
Korijeni tog naziva i nisu baš najjasniji, no vjerojatno se odnose na predaje prema kojima je pred zoru najizglednija transformacija čovjeka u vuka (ukoliko već vjerujete u vukodlake). Nešto konkretnije tumačenje polazi od zapažanja kako je drastičan pad temperature sat do dva pred svitanje, u kombinaciji s jezivim vučjim zavijanjem odgovoran za ne baš veselu reputaciju tog doba noći.
Vjerojatno pogađate čemu ovakav uvod. U ovom ćemo se tekstu manje više baviti vukovima, kako onim stvarnim, tako i samotnjacima,zatim onima iz bajki, pa i krajnje fiktivnim, dakle vukovima koji tek nominalno egzistiraju u imenu određenog projekta – čak i kada je time jako dobro opisana narav jedinki koje ga sačinjavaju.
Spomenuti se projekt naziva Music From Republik Der Wölfe, i riječ je o albumu kojega je nedavno objavila četvorka okupljena pod nazivom The Ministry of Wolves. E, sad dolazimo do težeg dijela priče. Jer, taj uradak, kao i narav njegovih autora nije lako definirati. S jedne je strane definitivno riječ o soundtracku za istoimenu predstavu (navedimo i njezin podnaziv – A Fairytale Massacre with Live Music) koja je 15. veljače premijerno izvedena u njemačkom, tj. dortmundskom kazalištu Theatre Dortmund. Istovremeno, ne može se poreći da je riječ o konceptualno zamišljenom i složenom albumu, koji temeljito prati radnju spomenute predstave, a istovemeno se može tretirati i kao zasebna cjelina.
No, kakva je narav The Ministry of Wolves, sastava koji se s obzirom na reputaciju četvorke koja ga sačinjava s pravom može nazvati supergrupom? Nije li riječ tek o jednokratnom, svrhom određenom udruživanju, ili pak o nećem većim, dugotrajnijem? Na ova pitanja još nije moguće odgovoriti – uostalom, vrijeme će pokazati. Zasad možemo tek pružiti neke temeljne podatke o tim individuama. zato krenimo onim redom kojim su njihova imena navedena na omotu albuma.
Alexander Hacke (1965.) je gitarist i konceptualni umjetnik rodom iz Berlina, koji već dulje od tri desetljeća sudjeluje u brojnim hvale vrijednim glazbenim projektima. Osamdesetih je bio jedan od petorice eksperimentatora koji su pod imenom Einstürzende Neubauten propitivali mogućnosti kreiranja glazbe korištenjem otpada (post)industrijske civlizacije, a koncem istog desetljeća se priključuje međunarodnim desperadosima Crime & The City Solution (također, dio je postave istog sastava koji je prošle godine reinkarniran nakon skoro dvadesetogodišnje stanke).
Australac Mick Harvey (1956.) je možda najpoznatiji kao dugogodišnji suradnik Nicka Cavea – uostalom, zvuk sastava koji su bilježili obojicu u članstvu (lista je podugačka: Boys Next Door, The Birthday Party, The Cavemen, Nick Cave & The Bad Seeds) Harveyju duguje mnogo više no što bi laik zključio na prvi pogled, i to ne samo u pogledu skladanja, već i aranžiranja te produkcije. Također, Harvey je jedan od osnivatelja europske inkarnacije već spomenutih Crime & The City Solution (u bendu je boravio od 1984. do 1992.), tako da njegova suradnja s Hackeom počiva na solidnim i razrađenim temeljima.
Osoba na trećem mjestu jest djevojka imenom Danielle De Picciotto, glazbenica, pjesnikinja i filmašica rodom iz Tacome u američkoj državi Washington, no od kasnih osamdesetih nastanjena u Berlinu, gdje će biti zabilježena kao jedna od pokretača prvog Love Paradea, i gdje je – za ovu priču puno važnije – upoznala Alexa Hackea, svojeg životnog suputnika.
Posljednja spojnica u slagalici jest još jedan amerikanac, njujorčanin (odnosno bruklinčanin) Paul Wallfisch koji danas obnaša dvojaku funkciju glazbenog direktora njemačkog kazališta Theatre Dortmund, te ključne osobe u izvrsnom, no nažalost malo poznatom sastavu Botanica. Onima koji pomnije prate napise na ovom portalu neće pormaći jedan detalj – vrsni klavijaturist Wallfisch je, naime, dugogodišnji suradnik Toda Ashelyja u sklopu njegovog projekta Firewater.
Sada, kada je ova ‘međunarodna tjeralica’ obogaćena životopisima okrivljenika, možemo u nešto ležernijem stilu prijeći na opis samog albuma Music From Republik Der Wölfe. Primjetili ste da je u prethodnoj rečenici uporabljena riječ ‘stil’? Odlično, jer je upravo glazbeni stil ono što ovaj album izdvaja od brojnih sličnih uradaka (Njemačka su kazališta plodno tlo za ovakve projekte – sjetite se Laibacha i Macbetha, odnosno Toma Waitsa i njegovog doprinosa predstavi The Black Rider). Priložene skladbe nude divan amalgam stilskog naslijeđa svih četiriju jedinki, a zajednički rad na koncu rezultira blendom pjesama koje se mogu zamisliti kako na Harveyjevim ili Hackeovim samostalnim uradcima, tako i na albumima Botanice. Netko će reći – očekivano, no, kod sličnih suradnji nerijetko dolazi do sukoba mentaliteta, ega, interesa i čega sve ne. Ipak, slušajući Music From Republik Der Wölfe stječete dojam da su pjesme skladane i izvdene pod diktatom nekog višeg utjecaja, možebitno zajedničkog kreativnog fluida koji nije ugušio pojedinačna nastojanja, svejedno pruživši konačni rezultat u vidu skladnog i ujednačenog albuma.
Naravno, određeni su utjecaji nepobitni i nije ih moguće negirati. Uz ponuđeni tematski predložak koji se temelji na bajkama braće Grimm provučenih kroz nešto novovjekiju viziju Anne Sexton (tu su i Crvenkapica, Trnoružica, Pepeljuga, Željezni Ivan, Snjeguljica, Ivica i Marica, Zlatni ključić i druge), družba je posegnula ne samo za vlastitim naslijeđem, već i onim svojih uzora. Tako primjerice Frog Prince neupitno priziva Cohenove akustične balade, dok bi Rapunzel uz Harveyjev način pjevanja u sprezi s pozadinskom glazbom mogla proći kao obrada neke nepoznate, nikad snimljene pjesme Serge Gainsbourga.
Harvey, Wallfisch, Hacke i De Piciotto, odnosno The Ministry of Wolves
Hansel & Gretel (oliti Ivica & Marica) djeluje kao jedan od izvrsnih Mickovih aranžmana koje je samodopadni Cave olako odbacio, a svojevrsni duh ‘princa tame’ prožima i tkivo Iron Hansa, budeći aluzije na zvuk The Bad Seedsa u prvoj polovici devedesetih, u segmentu omeđenom albumima The Good Son i Murder Ballads (1990. – 1996.). Kabaretski štimung jedne Cinderelle je očito Wallfischova zasluga, čak i ako ovu kompoziciju nije moguće potpuno ukopiti u nekakav Firewater/Botanica obrazac, dok Rumpelstitskin i Little Red Riding Hood svoj navalni zvučni zid očito duguju Hackeu i njegovoj stečenoj vještini kamufliranja primordijalne buke u zadivljujuću ljepotu četverominutne pop pjesme. Uostalom, dotični je u vrijeme suradnje s Blixom Bargeldom itekako imao prilike usavršiti takav pristup.
Naravno, nekim naslovima je teško ‘ući u trag’. Tako Sleeping Beauty i Little Peasant ostavljaju dojam savršeno odrađenog kolektivnog rada, na način da uplivi pojedinih autora gube značaj pred finalnim skupnim doživljajem. Album, kao i referentnu kazališnu predstavu zaključuje White Snake Waltz, dvominutni odjavni recital majstorski nakalemljen na minimalističkoj glazbenoj podlozi, a doživljaj Wallfischa kao kreatora velikog finala je možda osoban, ali ne i potpuno neutemeljen.
Music From Republik Der Wölfe definitivno neće puniti top ljestvice, niti ostvariti neki zavidni prihod od prodaje nosača zvuka, no to ovoj štovanoj četvorki, uostalom, nije ni bio cilj. Jedna je zanimljiva predstava, koja kroz simboliku najdubljih ljudskih strahova (zar vuk nije među najizraženijim arhetipovima straha?) spaja motive opusa bajki braće Grimm, na kojima smo svi mi uglavnom odrasli, dobila svoj glazbeni background, a pomalo zaboravljeni velikani iz ove međunarodne zajednice glazbenih genija su još jednom dobili priliku pokazati svoje istinske kvalitete i vrijednosti. Pa i težnje, dodao bih!
The Ministry of Wolves je, kako rekoh, možda tek jedan usputni projekt čiji će se sudionici razići po odrađenoj turneji, no bilo bi lijepo da je riječ o nećemu bitno većem.
Zasad, živite u tom uvjerenju, i ne zanemarujte ovaj vanvremenski uradak čija vrijednost dodatne skače uz saznanje da živimo u doba dosadnih reciklaža i hipsterskih kvaziprojekata. Slušajte ga pred zoru, u onaj ledeni, vučji sat.
Vukovi samotnjaci će to znati cjeniti.
The Ministry of Wolves: Music From Republik Der Wölfe (Mute Records, 2014.)
01 The Golden Key
02 Rumpelstintskin
03 The Frog Prince
04 Cinderella
05 Rapunzel
06 Hansel & Gretel
07 Snow White
08 Little Peasant
09 Sleeping Beauty
10 iron Hans
11 Little Red Riding Hood
12 White Snake Waltz
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 10/03/2014
Arhiva
‘To Be Kind’, treći album reanimiranih Swansa je nastajao tijekom ‘The Seer’ turneje (2012. – 2013.), a svoju konačnu soničnu formu zadobio u jednom studiju u dubini teksaške pustinje. Iako ne nudi neka pretjerana iznenađenja, riječ je o solidnom uratku, nudi pregršt briljantno razrađenih kompozicija u kojima će uživati svi dosadašnji fanovi maestralnog stvaralaštva Michaela Gire, te pokoji novopečeni sljedbenik!
Novoobjavljeni album art rock skupine Tuxedomoon u stvari je iznova napisani soundtrack za kontroverzni film ‘Pink Narcissus’ američkog avangardnog redatelja Jamesa Bidgooda. Odgovor na pitanje u kojoj mjeri ovaj minimalistički i pomalo linearni album može pratiti slojevitu i pomalo zbunjujuću strukturu vizualnog izvornika može dati tek simultani doživljaj kroz oba medija, no sam će album, sudeći po prvim kritičarskim hvalospjevima zasigurno naći svoje mjesto u srcima dugogodišnjih štovatelja glazbe Tuxedomoona.
Iza dvojca ‘Se Delan’ stoje Belinda Kordic, švedska kantautorica australskih korijena, poznata po radu s neofolk projektom ‘Killing Mood’, te Justin Greaves, gitarist i ključna osoba sastava ‘Crippled Black Phoenix’. U kojoj su se mjeri Belinda i Justin uspjeli osloboditi naslijeđa matičnih bendova, i je li takav korak uopće neophodan pri ovakvim kolaboracijama? U svakom slučaju, ‘The Fall’ je lijep i zanimljiv noćni album!
Glazba nas prati posvuda. Ona je zvučna kulisa bilo gdje da se zatečemo, uputimo. Više nego ikada prisutna je u…
playlist
