The Beatles – Bijeli album / Revisited
The Beatles. Bijeli album. Dvostruki. 50 godina kasnije. I tako, vraćamo se u 68′.. Prošlo je 50 godina od…
Crippled Black Phoenix – White Light Generator (2014.)
‘White Light Generator’, sedmi album britanskog progresivnog projekta Cripple Black Phoenix nije strogo konceptualan album poput ‘(Mankind) The Crafty Ape’, ali ni usputni interludij kao što je bio njegov prethodnik ‘No Sadness and Farewell’. Justin Greaves i društvo su uspjeli u odmjerenom pristupu, snimivši vrstan i zanimljiv uradak kojim će zadovoljiti prohtjeve dokazanih štovatelja, te sigurno u svoje redove regrutirati pokojeg novog štovatelja!
White Light Generator; sedmi album britanskog post/progressive rock sastava Crippled Black Phoenix će zasigurno uzburkati duhove njihovih štovatelja. Nakon izvrsnog (Mankind) The Crafty Ape uslijedila je dvogodišnja stanka ispunjena isčekivanjem razbijenim povremenim turnejama, te solidnim mini LP-jem No Sadness or Farewell (kao i koncertnim zapisom Live Poznan, koji u ovom razmatranju ne igra bitnu ulogu). No to je međuizdanje s svojih šest pjesama unatoč neupitnoj kvalileti očito zbunilo fanove navikle na dotadašnji izričaj sastava, otvarajući vrata brojnim nagađanjima glede pravca kojim će Crippled Black Phoenix nastaviti u budućnosti.
Razlog takvoj nesigurnosti treba definitivno tražiti u intimističkoj naravi tog mini albuma, primarno zamišljenog kao najavu turneje Long Live Independence. Za razliku od prethodnih uradaka Crippled Black Phoenixa, ovaj je bio skoro u potpunosti djelo Justina Greavesa, koji je prenamjenio njegovu prvotnu ulogu, ptretvorivši ga u posvetu svojem mačku Toadu uginulom neposredno pred snimanje. No Sadness ans Farewell se jednim dijelom oslanjao na relativno čvrstu strukturu svojeg prethodnika (Mankind) The Crafty Ape, ali i na psihodelični fluid prethodnih albuma, tako da su dvojbe bile i više no opravdane.
Srećom, White Light Generator, objavljen 17. ožujka 2014. pokazuje kako su strahovi i nagađanja u najmanju ruku bili nepotrebni. Istina, Justin Greaves je nekoliko mjeseci pred snimanje albuma još jednom izvršio temeljite promjene u postavi benda – od prethodne su ostali tek on, Karl Demata, Christian Heilmann, Mark Furnevall i Ben Wilsker – za sastav koji na pozornici često broji i osam članova to i nije mnogo, dok mjesto pjevača (koje se tradicionalno izmjenjuje po svakom albumu) zauzima Daniel Änghede, vrativši Crippled Black Phoenixu nešto od one vanvremenske magije koja ga je obavijala u vrijeme kantautora Joe Volka na mjestu vodečeg vokala i povremenog tekstopisca.
No, sve te permutacije, ili bolje reći perturbacije nisu utjecale na konačni ishod, koji nam nudi jedno uistinu zrelo, pomalo očekivano ali ne i predvidivo djelo. Jednostavno, Justin i društvo nisu ponavljali posljednjih godina korištene matrice. Izbjegavši konceptualnu stegu jednog (Mankind) the Crafty Ape, te mogućnost da novi album bude tek još jedan interludij u formi lamentacije kakav nudi No Sadness or Farewell, snimili su dojmljivu zbirku uistinu moćnih skladbi protkanih rafiniranom energičnošću, majstorskim instrumentalnim pasažima, te Justinovim istovremeno liričnim, nadrealnim i kritičkim stihovima.
Kako se prisutne skladbe ne bi rasplinule u bespućima međusobne nepovezanosti i samostalne egzistencije, sastav je na koncu ipak ipak postavio u okvire jednog labavog koncepta. Tako je White Light Generator podjeljen na dva stavka, nazvana Black Light Side, odnosno White Light Side, i u skladu s nazivima sadrže songove karakterističnog timbra. Prvi je, očekivano, sastavljen od težih, mračnijih skladbi, dok drugi pruža melodičniju i optimističkiju sliku.
Album otvara relativno jednostavna, akustična Sweeter Than You, čija zamalo pastoralna folk/blues tekstura ubrzo nestaje pred prvim naletima dvodijelne NO!, koja svojim glazbenim gradacijama, ritmičkim promjenama i ‘glimourovskim’ gitarama već zvuči kao klasična progresivna himna iz CBP repertoara. Let’s Have An Apocalypse Now, kako joj ime kaže, razmatra ne baš veselu sliku aktualnog trenutka – uostalom, to je nešto što kritički nastrojen tekstopisac poput Justina Greavesa nikako ne može izbjeći , a slično Parasites, ogrnuta je u hard rock ruho čije niti katkad bljesnu nijansama Black Sabbatha, pa čak i ranih Led Zeppelina. No, zato među njima stješnjena Black Light Generator budi drugačije asocijacije, prizivajući progresivne uzore poput Hawkwinda, Gonga ili Quatermassa, i nepobitno je jedna od upečatljivijih kompozicija na albumu.
Crippled Black Phoenix u akciji!
Govorni intermezzo nazvan jednostavno ______ zaključuje ‘tamnu’ stranu i dovodi nas u domenu svjetla, koju pak otvara Northern Comfort, prvi deklarirani hit, ukoliko je u slučaju Crippled Black Phoenixa uopće moguće govoriti o hitovima u klasičnom smislu. Pjesma započinje i završava čistokrvnim rock riffovima – ovom potonjem je dodan i efektni ženski zbor, no njezin je središnji donekle ublažen i izveden u formi kojom dominita psihodelična melodija orijentalnog prizvuka.
Wake Me Up, It’s Time To Sleep je pak balada koja potpisnika ovih redaka bezuvjetno podsjeća na ključni progresivni sastav dvadesetog stoljeća, s čijom su glazbenom ostavštinom Crippled Black Phoenix često razložno ili bezrazložno povezivani. U slučaju ove skladbe, poredbe definitivno stoje – glas Daniela Änghedea ovdje čak pomalo podsjeća na Gilmourov (ako Vam pada na pamet album On the Island, niste nimalo u krivu!), a slično se može kazati za nešto živahniju i slojevitiju We Remember You, koja je s svojih zamalo devet minuta ujedno i najduža pjesma na albumu. Caring Breeds The Horror spada među one skladbe koji neovisno o broju preslušavanja izmiču svrhovitoj klasifikaciji, pošto počiva na postrockerskim temeljima, no zalazi i u ostala područja koja sastavu nisu strana. Nasuprot pak, You Will Be Murdered je balada pomalo croonerskog ugođaja, na kojoj Änghede briljira vokalom koji priziva neka prošla, bolja vremena danas posrnulog Nicka Cavea. Štoviše, čak i zvuk benda prilično asocira na zvjezdane trenutke The Bad Seedsa, a o asocijacijama koje pobuđuje naslov u tom kontekstu, ne treba ni govoriti.
Zaključna (ukoliko je riječ o standardnom CD izdanju) A Brighter Tomorrow jest slowcore uradak himničkog ugođaja i predivne melodije, pjesma možda najbliža uobičajenom poimanju post rocka, no ovaj zaključak uzmite s dozom rezerve, i to ne samo zbog subjektivnosti recezenta, već i poprilično nejasnog konteksta u kojemu se taj trend definira. U svakom slučaju, najbolji način da se zaključi jedan jako dobar album kojim Crippled Black Phoenix dodatno cementiraju pozicije na suvremenoj progresivnoij sceni!
Crippled Black Phoenix: White Light Generator (Cool Green Recordings, 2014.)
(Black Light Side)
01 Sweeter Than You
02 NO! (pt1 & pt2)
03 Let’s Have An Apocalypse Now!
04 Black Light Generator
05 Parasites
06 _________
(White Light Side)
07 Northern Comfort
08 Wake Me Up When It’s Time To Sleep
09 Caring Breeds The Horror
10 You’ll Be Murdered
11 We Remember You
12 A Brighter Tomorrow
(LP & iTunes bonus tracks)
13 Now You’re Gone
14 Self Seeking Man
Crippled Black Phoenix, as set in 2014. are:
Justin Greaves / percussion, guitars, bass, keys, ebow, bells, saw, electronics, Kaos, vocals
Christian Heilmann / bass, bells, vocals
Karl Demata / guitars, National Resonator
Mark Furnevall / synth, Hammond, melotron, vocals
Daniel Änghede / guitars, vocals
Ben Wilsker / drums
za Vas preslušao i recenzirao samoproglašeni Führer lokalne CBP sljedbe,
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 21/03/2014
Swans – To Be Kind (Young God/Mute Records, 2014)
The Ministry of Wolves – Music From Republik Der Wölfe (Mute Records, 2014.)
Vezane objave
Arhiva
Mary May koncert u Kocki – Hrvatska Americana oduševljava
Nazvati Mary May americana bendom je u potpunosti točno ali i toliko nedostatno da se objasni njihova genijalnost i unikatnost….
Current ’93 – I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel
Nedavno objavljeni album Davida Tibeta, odnosno njegova projekta Current ’93 nazvan ” I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel ” možda nije toliko radikalan zaokret u više od dvadeset godina dugačkoj karijeri, no lucidan izbor suradnika poput Johna Zorna, Nicka Cavea, Tonyja McPheea ili Jacka Barnetta u najmanju ruku garantira određeni odmak od predefiniranog neofolk zvuka. Rezultat je kabaretski, jazz izmaglicom obojen album koji možda neće zadovoljiti radikalne fanove benda, no definitno je uradak vrijedan pažnje, a možda i najava nekakvih novih ‘strujanja’.
The Orange Strips: Deadlines, ili kako vješto izbrusiti dragulj!
Trud se uvijek isplati – najkraće je što se može kazati o ‘Deadlines’, drugom dugosvirajućem projektu labinskog indie sastava Orange Strips. Mjeseci i godine upornog rada su rezultirali jednm brušenim draguljem, i iskreno se nadamo kako će domaća publika u čitavom ovom kaosu besperspektivnosti i dominirajućeg neukusa znati prepoznati one prave vrijednosti!
