KLFM

Woven Hand – Refractory Obdurate (Deathwish Inc., 2014.)

Propovjednikov unuk, uvjereni pentekostalac i neslužbeni predvodnik denverskog gothic americana podzemlja, David Eugene Edwards, iznjedrio je, poštujući samonamentunti dvogodišnji obrazac, novu zbirku biblijskih i kataklizmičkih slika, vlastitih vizija, nada i strahova uobličenih u deset mračnih i refleksivnih skladbi.

Refractory Obdurate stiže kronološki nakon zasigurno najenergičnijeg ostvarenja Woven Handa, albuma The Laughing Stalk koji je ‘macabre’ poetiku svojeg tvorca usmjerio prema prokletstvu južnjačkih močvara i predodređenoj zloj kobi nositelja radnje koji figuriraju kao likovi iz djela Flannery O’Connor, Carson McCullers ili Williama Faulknera – uostalom, taj angst tako blizak zvuku The Gun Cluba ili Violent Femmesa nije mogao promaći pažljivijem slušatelju. Dobar dio odgovornosti za navalni zvuk tog uratka nose i producent Alexander Hacke, kao i odjek Edwardsovog angažmana u reaniminiranim Crime & the City Solution. U kojoj je mjeri to bio tek momentalni pokušaj ubrzavanja glazbenog krvotoka, još će se vidjeti, no novi rad koji stoji pred nama, u skladu s vlastitim imenom uporno otvara neke naizgled nove horizonte koji djeluju nestvarno bliski, poznati.

Stvar je u biti vrlo jednostavna, barem za dugogodišnje poznavatelje i štovatelje Edwardsovog rada. Woven Hand je u stvari nastao kao usporedni projekt u vrijeme dok je još predvodio 16 Horsepower, sastav koji je nadogradnjom sablasno odjekujućeg i zvečečeg blues/folk/rockabilly/country hibrida nad prijetećim stihovima o grijehu, ljubavi, mržnji i iskupljenju stvarao specifičnu apokalitpičku vizuru. Upravo tu leži polovica odgovora: Refractory Obdurate u većini brojeva dosljedno priziva sirovu, rudimentarnu atmosferičnost sastava – prethodnika, no bez forsiranog nametanja veza s prošlošću. Uzmete li u obzir činjenicu da je Woven Hand stvoren kao neka vrsta ispušnog ventila koji je Edwardsu trebao poslužiti kao pričuvni teren, odnosno ’emergency exit’ u slučaju zasićenja takvim izričajem, sve ovo može pomalo i zbuniti prosječnog slušatelja, no na koncu takvo prizivanje obrisa prošlosti i nije neočekivano, niti nedaj Bože nekakva hereza – klica ukletosti 16 Horsepowera je od početka egzistirala u stislkoj raznolikosti Woven Handa, i bilo je tek pitanje vremena kada će možda i svjesno nedovoljno pokopani relikti opet izbiti na površinu.

Druga polovica odgovora priziva Edwardsove uzore koji su oblikovali njegov stvaralački i izražajni stil, a to je oslanjanje na naslijeđe onih mračnijih glazbenih imena koja su dominirala prekomorskom, u prvom redu britanskom alternativnom scenom ranih osamdesetih – konkretno imenima kao što su Bauhaus, Echo & the Bunnymen i naravno, neizbježni Joy Division. Uostalom, jedan kuriozitet iz tih ne tako davnih vremena nosi i više od simboličkog značenja: David Eugene Edwards i Pascal Humbert su se upoznali (i začeli ideju o pokretanju sastava) upravo na denverskom koncertu Bunnymena u sklopu The Ocean Rain turneje.

Dokaz navedenog se krije u samim skladbama, u tih deset tamnim tonovima nijansiranih priča koje, nije zgoreg napomenuti, definitivno spadaju u sam vrh Edwardsovog opusa. Uvodna Corsicana Clip unatoč orijentalnom prizvuku s elementima napuljske tarantelle jasno priziva pomalo zaboravljeni duh 16 Horsepowera, što se očituje u karaterističnom ritmičkom, te gitarskom uvodu, ali i nosećoj melodiji, dok će promjena atmosfere, svojevrsni adrenalinski skok pri kraju pjesme samo podsjetiti kako je ipak riječ o nasljedniku, a ne bendu pokopanom prije otprilike desetak godina. Slične ćete elemente pronaći i u naslovnoj The Refractory, kao i zaključnoj El-Bow.

Europski pak utjecaj prožima bitno veći broj skladbi, primjerice Masonic Youth (koja se lako može zamisliti na ranijim albumima The Missiona ili prvijencu The Sisters of Mercy), Good Shepherd, spektakularnu Salome u kojoj se pastoralna nokturalnost jednih And Also The Trees ispreliće s energijom ranog The Culta (nezaboravni Love iz 1985!), a prizivanje duha Iana Astburyja i Billa Duffyja je još uočljivije u kompoziciji Hiss.

King David i Fields of Hedon djeluju kao svojevrsni kompromis, s tim da ova potonja sublimira većinu elemenata tipičnih za Edwardsov pristup. Kad malo detaljnije zađete u strukturu te dvije skladbe, shvatit ćete da upravo one (uz spomenutu Salome) nose temelje ovog na neki način retrogradnog albuma.

Davidu Eugeneu Edwardsu nemate što zamjeriti: ukoliko ste fan s pedigreom, poput potpisnika ovih redaka, prigovori ionako ne dolaze u obzir, dok će oni koji se tek susreću s stvaralaštvom ovog neskrivenog genija suvremene americane ionako biti dovedeni u stanje svojevrsnog divljenja i strahopoštovanja koje opet isključuje moguća podpitanja tipa ‘tko’, ‘kako’, te ‘zašto’.

Prihvatite ovu kratku recenziju kao letimični presjek jednog obećavajućeg uradka (a Refractory Obdurate definitivno jest i više od toga), dok će se istinski dojmovi sleći po uvidu u žive, koncertne verzije spomenutih kompozicija.

Jer, Woven Hand je, unatoč sposobnosti kreiranja savršene atmosfere na studijskim snimkama ipak bend koji svoju magičnost dokazuje na pozornici. Predstojeći zagrebački koncert (Pogon Jedinstvo, 23. svibnja) je savršena prilika da potencijalni sumnjičavci razbiju svoje predrasude!

Woven Hand: Refractory Obdurate (Glitterhouse/Deathwish Inc., 2014.)

01 Corsicana Clip
02 Masonic Youth
03 The Refractory
04 Good Shepherd
05 Salome
06 King David
07 Field of Hedon
08 Obdurate Obscura
09 Hiss
10 El-bow

Vjeran Stojanac