Lijepo je bilo vidjeti dvoranu Dražena Petrovića poprilično popunjenu i uživati u činjenici da zaraza lakoglazbenih nota nije zahvatila baš svakog.
3.2.2014 20 sati, dvorana Dražena Petrovića vaš urednik nakon dugih 14 godina ponovo pohodi koncert Dream Theatera. Naravno, kako je u ono doba Mike Portnoy bio alfa i omega banda, u glavi su bile predrasude. Međutim odlučio sam to izbaciti iz glave i jednostavno uživati u koncertu.
Neznam da li mi je to promaklo, ali nekad bi na plakatu pisalo kad se vrata otvaraju i kad je sam početak sviranja. Tako da sam iskreno bio malo iznenađen sa polusatnim kašnjenjenjem, ustvari prepao sam se da i strani bandovi nisu pokupili naš domaći običaj kašnjenja koncerata (pre kasnih početaka koncerata).
Nako tog „polusatnog kašnjenja“ i slušanja kozmičkih zvukova počinje koncert Dream Theatera. Odmah u startu sam pao na ispitu i prvih nekoliko pjesama sam promatrao Mike Manginia i shvatio da mi to uopće nije potrebno nego da uživam u koncertu, jer Mike je vrhunski glazbenik.
Bina je standardno jednostavna, najveću pažnju naravno izaziva bubanj. Veliki video zid je uz vizualne efekte popunjen prenosima kamera koje se nalaze kod svakog člana banda. Što se tiće audio dijela, prvih nekoliko pjesama ton majstori su se tražili, ali to nije bilo ništa za zamjeriti. Tako je krenilo lagano, žestoko putovanje po notama u stilu Dream Theatera.
Koncert se sastojao od dva čina ili dva dijela. Prvi dio su se bazirali na zadnjem albumu i nešto pjesama sa predzadnjih albuma. Nakon prvog dijela usljedila je stanka od 15 min koju su popunili sa kratkim skečevima sa you tube-a. Prije kraja prvog dijela Labrie je najavio da u ovoj godini imaju dvije godišnjice. Prva je bila 20 godina od albuma Awake, a druga 15 godina od albuma Scenes from a memory tako da se dalo naslutiti u kojem pravcu će ići drugi dio koncerta i odmah se osjetila neka pozitivna uznemirenost u publici.
Početak drugog dijela je odmah pola dvorane digao na noge (mislim na one koji su sjedili na tribini). Putovanje kroz dugi dio se svodio na album Awake kao što je Labrie i najavio. Prošarali su Awake sa 6 pjesama. Nakon kratke pauze izlaze na bis i naravno, počinju sa pjesmama po meni najboljem albumu, a vjerujem i po dobrom dijelu publike, jer su takve bile reakcije. Počinje presijek Metropolis 2000 koji dovodi koncert do vrhunca i kraja koncerta.
Sve u svemu od početnog skeptika Dream Theater me je preobratio u potpuno zadovoljnog tipa nakon koncerta.
Još jednom su pokazali svoju virtuoznost i čvrstu poziciju majstora progresive metala.
autor: Vjeran Birimiša, 04/02/2014
Arhiva
Šesti album (ne računamo li neke usputne, npr. teatarske suradnje) Woven Handa nije toliko energičan poput prethodnika ‘The Laughing Stalk’, no zato nudi lucidno zamišljen koncept koji se retrogradno osvrće ne samo na glazbene i ambijentalne potke Edwardsovog pionirskog sastava 16 Horsepower, već i na njegove glazbene uzore u rasponu od Nicka Cavea, preko Bauhausa, Echo & the Bunnymen i The Culta, pa do neizbježnog Joy Divisiona!
Punk, post-punk i novi val su u tadašnjoj Jugoslaviji pustili korijen koji nije moguće isčupati!.
Gorka ironija sudbine je u jednom trenutku ispreplela nastajanje albuma ‘Skeleton Tree’ i osobnu tragediju Nicka Cavea; pogiblju njegovog petnaestogodišnjeg sina Arthura. Ipak, takav je nesretni slijed događaja rezultirao vrhunskim ostvarenjem koje kroz svoju fluidnost i prožetost temama poput boli, gubitka i neminovnosti na koncu ipak figurira u jedva primjetnom ali prisutnom bljesku katarze, nade te pomirenja sa Bogom i samim sobom!
Dvije godine nakon mračnog i refleksivnog ‘Sketches from the Book of the Dead’, na kojemu je kontemplirao o temama gubitka, sjećanja i smrti, Mick Harvey se vraća s možda najboljim i definitivno najzrelijim ostvarenjem u svojoj četiri desetljeća dugoj karijeri, albumom FOUR (Acts of Love) čija je temeljna potka ni manje ni više nego ljubav u svojem najromantičnijem izdanju!
playlist
