Lijepo je bilo vidjeti dvoranu Dražena Petrovića poprilično popunjenu i uživati u činjenici da zaraza lakoglazbenih nota nije zahvatila baš svakog.
3.2.2014 20 sati, dvorana Dražena Petrovića vaš urednik nakon dugih 14 godina ponovo pohodi koncert Dream Theatera. Naravno, kako je u ono doba Mike Portnoy bio alfa i omega banda, u glavi su bile predrasude. Međutim odlučio sam to izbaciti iz glave i jednostavno uživati u koncertu.
Neznam da li mi je to promaklo, ali nekad bi na plakatu pisalo kad se vrata otvaraju i kad je sam početak sviranja. Tako da sam iskreno bio malo iznenađen sa polusatnim kašnjenjenjem, ustvari prepao sam se da i strani bandovi nisu pokupili naš domaći običaj kašnjenja koncerata (pre kasnih početaka koncerata).
Nako tog „polusatnog kašnjenja“ i slušanja kozmičkih zvukova počinje koncert Dream Theatera. Odmah u startu sam pao na ispitu i prvih nekoliko pjesama sam promatrao Mike Manginia i shvatio da mi to uopće nije potrebno nego da uživam u koncertu, jer Mike je vrhunski glazbenik.
Bina je standardno jednostavna, najveću pažnju naravno izaziva bubanj. Veliki video zid je uz vizualne efekte popunjen prenosima kamera koje se nalaze kod svakog člana banda. Što se tiće audio dijela, prvih nekoliko pjesama ton majstori su se tražili, ali to nije bilo ništa za zamjeriti. Tako je krenilo lagano, žestoko putovanje po notama u stilu Dream Theatera.
Koncert se sastojao od dva čina ili dva dijela. Prvi dio su se bazirali na zadnjem albumu i nešto pjesama sa predzadnjih albuma. Nakon prvog dijela usljedila je stanka od 15 min koju su popunili sa kratkim skečevima sa you tube-a. Prije kraja prvog dijela Labrie je najavio da u ovoj godini imaju dvije godišnjice. Prva je bila 20 godina od albuma Awake, a druga 15 godina od albuma Scenes from a memory tako da se dalo naslutiti u kojem pravcu će ići drugi dio koncerta i odmah se osjetila neka pozitivna uznemirenost u publici.
Početak drugog dijela je odmah pola dvorane digao na noge (mislim na one koji su sjedili na tribini). Putovanje kroz dugi dio se svodio na album Awake kao što je Labrie i najavio. Prošarali su Awake sa 6 pjesama. Nakon kratke pauze izlaze na bis i naravno, počinju sa pjesmama po meni najboljem albumu, a vjerujem i po dobrom dijelu publike, jer su takve bile reakcije. Počinje presijek Metropolis 2000 koji dovodi koncert do vrhunca i kraja koncerta.
Sve u svemu od početnog skeptika Dream Theater me je preobratio u potpuno zadovoljnog tipa nakon koncerta.
Još jednom su pokazali svoju virtuoznost i čvrstu poziciju majstora progresive metala.
autor: Vjeran Birimiša, 04/02/2014
Arhiva
Rijetko je koji album izazvao toliko bure, podjelivši štovatelje pojedinog sastava u međusobno sukobljene tabore. Zlobnici će reći kako je ta podjela jedini uspjeh koji je ‘The Endless River’ polučio, no na njihovu žalost, istina je drugačija. Riječ je o iznimnom ostvarenju, remek djelu koje dostojno okrunjuje pola stoljeća dugu karijeru najveće rock institucije i jednog od najprogresivnijih sastava svih vremena!
“Space & Time” – povratnička studijska ploča Claudine i Gemini, izbrušeni je dijamant u svojem punom sjaju i tvori logičan nastavak unatoč tolikoj vremenskoj distanci (ovdje kao diskretan podsjetnik, poslužio je mantrični napjev koji su djevojke već ranije iskoristile na njihovoj nastupnoj ploči “Silence & Wisdom). A upravo “distanca” postaje idealan lajtmotiv opusa Deux Filles – ovo je glazba za beskonačna uživanja u zamišljenom pogledu u daljinu, uvrnuta i u potpunosti neopterećena vremenom i prostorom na koje se referira u samom naslovu.
Trud se uvijek isplati – najkraće je što se može kazati o ‘Deadlines’, drugom dugosvirajućem projektu labinskog indie sastava Orange Strips. Mjeseci i godine upornog rada su rezultirali jednm brušenim draguljem, i iskreno se nadamo kako će domaća publika u čitavom ovom kaosu besperspektivnosti i dominirajućeg neukusa znati prepoznati one prave vrijednosti!
Nedavno objavljeni album Davida Tibeta, odnosno njegova projekta Current ’93 nazvan ” I Am the Last of All the Field That Fell: A Channel ” možda nije toliko radikalan zaokret u više od dvadeset godina dugačkoj karijeri, no lucidan izbor suradnika poput Johna Zorna, Nicka Cavea, Tonyja McPheea ili Jacka Barnetta u najmanju ruku garantira određeni odmak od predefiniranog neofolk zvuka. Rezultat je kabaretski, jazz izmaglicom obojen album koji možda neće zadovoljiti radikalne fanove benda, no definitno je uradak vrijedan pažnje, a možda i najava nekakvih novih ‘strujanja’.
