Krajem 1980-ih svi su laboratorijski uvjeti za stvaranje glazbene scene pod vlastitim imenom u Manchesteru i ostatku Velike Britanije bili postavljeni, a okidač za to je bio prvi album The Stone Rosesa. Oni su svirali gitaristički indie rock poput The Smithsa, nastupali su na mjestima gdje se organiziraju ilegalni raveovi i prigrlili su svu količinu psihoaktivnih supstanci koja je tekla u njihovu smjeru baš kao da su psihodelični bend iz 1960-ih. Madchester i britpop su počeli postojati 1989. godine.
Tužna je priča da su The Stone Roses implodirali u slow motionu nakon ovog prijelomnog albuma, najviše pod teretom loših poslovnih odluka, sudskog procesa s izdavačkom kućom koja je izdala album i nesređenih međusobnih odnosa. Unatoč tome, njihov zvjezdani trenutak i dalje ostaje obožavan, proglašavan od strane publike jednim od najboljih britanskih albuma ikada. Svoju inspiraciju i zvuk vuče iz gotovo sve britanske glazbe dotad napravljene. Melodije na tragu The Beatlesa, zvonke gitare na tragu The Kinksa, lirske teme na tragu Morrisseya i arogancija na tragu Sex Pistolsa stvorile su ipak jedinstveni zvuk na kojem se vidi da bend savršeno zna što hoće i da time jako dobro vlada. Time su postigli da njihov album vole oni koji vole plesnu glazbu, koji vole psihodeliju, koji vole indie glazbu, koji vole punk i koji vole beskrajne solaže.
Nakon njega nisu više bili toliko zanimljivi jer im se sljedeći album „Second Coming“ pojavio tek 1994. – te godine su svoj prvi album izdali Oasis, a Blur i Suede su već imali karijere. „The Stone Roses“ je omiljeni britanski album 1980-ih, onaj koji je britansku rock glazbu učinio ponovo relevantnom jer pogađa sve ono bitno zbog čega ljudi vole i cijene glazbu općenito. Obećava zabavu, mogućnost da se pobjegne od svih gluposti ovoga svijeta, da se nađe smisao, značenje, vlastito ‘ja’ te zajedništvo s drugim ljudima koji osjećaju isto. Nekoliko desetljeća nakon toga i dalje ima ljudi koji osjećaju isto.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
‘Berlin’, napisan i snimljen 1973. uz svestranu podršku vrsnog producenta Boba Ezrina (‘The Wall’, ‘The Momentary Lapse of Reason’…) skriveni je dragulj u opusu Lou Reeda; njegov prvi i zasigurno najbolji, mada i najmračniji konceptualni album. Premise koje su zaslužne za nastanak ovog djela kriju se u relativno kratkom Louovom posjetu tada još podjeljenom i betonskim zidom okruženom gradu, no i gorkim uspomenama na neuspjelu vezu s Nico, kolegicom iz prve postave The Velvet Undergrounda. Bilo kako bilo, iskrenost, eklektičnost i izvrsna produkcija smještaju ovaj poprilično turobni uradak među najbolja ostvarenja i to ne samo u okviru Redovog stvaralaštva, već i u cjelokupnoj domeni suvremene glazbe!