KLFM

R.E.M. / Automatic For The People (1992.)

Mortality is a theme that writers have chosen to work with throughout time. It speaks of the fragility and beauty of life and living life to the fullest in the present moment. It happens all too quickly and we all know that. I think it’s our most cohesive record… It’s the strongest from first to last.

/Mike Mills, R.E.M./

Početkom je tekućeg mjeseca obilježeno 25 godina od objavljivanja osmog albuma sastava R.E.M., Automatic For The People. Bio je to pomalo rizičan eksperiment koji se na koncu pokazao profitabilnim, ali i artistički opravdanim – prodao se u osamnaest miljuna primjeraka, dosegao drugo mjesto američke ljestvice albuma, a sa njega je skinuto ček šest hit singlova.

O kakvom je eksperimentu riječ? Članovi R.E.M.-a su odlučili kako će album na kojem rade biti sve samo ne njihov tipičan, konvencionalan uradak. Većina je skladbi izvedena u akustičnoj formi, što opet toliko i ne iznenađuje, jer prati trend započet na Greenu (1988.) te na Out Of Time (1991.). Ono što ovo djelo radikalno razdvaja od prethodnika je krajnje neortodoksan tretman vlastitih pjesama u nastajanju. Tijekom uvježbavanja i snimanja, Mike Mills, Peter Buck i Bill Berry su često izmjenjivali svoje nativne instrumente što je rezultitralo poprilično pomaknutom zvučnom slikom, a znakovito je da je većina demo snimki nastajala bez pjevača Michaela Stipea.

Također, odluka da se nekim skladbama dodaju gudački aranžmani pokazala se izuzetno plodonosnom (usput, ovaj posao je odradio John Paul Jones). Ipak, prava snaga ovog albuma, ono isijavanje koje ga okružuje pomalo mističnom izmaglicom ne leži isključivo u tom za R.E.M. neočekivanom glazbenom tkanju, već i u Stipeovim tekstovima. Više no ikad ranije, ovdje se poigravao temama poput samoće, ostavljenosti, samoubojstva, starosti te posebice smrtnosti, odnosno prolaznosti.

Svega se tri kompozicije mogu povezati sa onim predefiniranim električnim zvukom ovog sastava – Sidewinder Sleeps Tonite, Ignoreland i Man On The Moon. Ostatak je materijala prožet fluidom južnjačke gotike i to u vidu zasigurno bližem ranom Trumanu Capoteu nego primjerice Williamu Faulkneru i Flannery O’Connor. Takve slike zasigurno kulminiraju u skladbama Try Not To Breathe, Sweetnes Follows, Monty Got A Raw Deal i Star Me Kitten, no ne treba naglašavati da su više-manje prisutne i na ostatku albuma.

Automatic For The People je dakle rastao u neoubičajenim uvjetima, a njegovo je nastajanje pritusnuto dodatnim teretom od strane izdavačke kompanije Warner Bros – dok se naime diljem Sjedninjenih Država (a posebice na sjeverozapadu) žestoki, hard zvuk vraćao na velika vrata, R.E.M.-ovci odlučuju snimiti potpuni antipod aktualnom trendu. Pomalo paradoksalno, ovaj je uglavnom akustički uradak utisnuo dubok trag na neke od ključnih aktera grunge scene iz Seattlea, posebice na Kurta Cobaina i Eddieja Veddera, što je i više nego vidljivo iz albuma Nirvane i Pearl Jama koji su uslijedili koji godinu kasnije (In Utero, Vs).

Uistinu, nije bilo razloga za strah, a Automatic For The People je zasjeo na tron ultimativnog albuma devedesetih!

REM: Automatic For The People (Warner Bros, 1992.)

01 Drive 4:31
02 Try Not To Breathe 3:50
03 The Sidewinder Sleeps Tonite 4:09
04 Everybody Hurts 5:20
05 New Orleans Instrumental No. 1 2:15
06 Sweetness Follows 4:21
07 Monty Got A Raw Deal 3:17
08 Ignoreland 4:27
09 Star Me Kitten 3:16
10 Man On The Moon 5:14
11 Nightswimming 4:18
12 Find The River 3:49