RADIOHEAD / In Rainbows (2007.)

Deset godina je ova divota s nama. Već!

Deset godina od, rekli bi neki, revolucije u glazbenom izdavaštvu – a ja bih rekao od jedinog logičnog koraka pametnog benda koji prati što se događa u svijetu i van okvira glazbe.

Koliko god mi je bilo teško prihvatiti da je od izlaska OK Computera prošlo dvadeset godina, desetljeće od In Rainbows mi se čini još apsurdnijim. Vjerujem da tako osjećaju svi koji ih prate još od onog predivnog slow-motion spota Street Spirit koji se nekoliko puta zavrtio na Hit Depou tamo negdje sredinom devedesetih.

Srce će uvijek vući na stare albume, one koji su me glazbeno preodgojili i na neki me način motivirali da i sam ozbiljnije uhvatim gitaru u ruke, te kroz koju godinu oformim bend. Srce će uvijek davati prednost kreativnoj eksploziji u vidu drugog i trećeg LP-a ove petorice genijalaca, na kojima su rekli jasno i jedinstveno NE britpop fami i “Cool Britaniji”. Srce će i dalje plakati na Street Spirit, Lucky i Exit Music, ali srcu se nema šo zamjeriti, jer je vječni romantični teenager.

Razum je već druga stvar, a on mi gotovo cijelo zadnje desetljeće govori da je upravo In Rainbows glazbeni i kreativni vrhunac mog najdražeg benda. Kada ga srce opetovano pokuša izbiti svojom nostalgijom, dovoljno je da razum stisne play i uroni u raskidani, sinkopirani beat 15 step. Tada znam, u prvom trenutku, da slijedi niska organskih savršenstava, bezobrazno iskreno otpjevanih i kirurški precizno odsviranih, te lišenih suvišne elektronike i zvučnih eksperimenata.

Zato danas stisnite play, dozvolite razumu da prevlada. Vjerujte, i srce će uživati.