KLFM

Ne reci lažna svjedočanstva

U povijesti filozofije se spomen neistine pojavljuje najprije u kontekstu etike, u Aristotelovu nauku o krepostima, gdje se lažac predstavlja onakvim kakav on u zbilji nije, te s druge strane kao onaj koji obmanjujući svjesno želi oštetiti drugoga radi stjecanja vlastite koristi. Na njega se nadovezuju Aurelije Augustin i Toma Akvinski, koji svaku vrstu lažnog iskaza smatraju nepoželjnim. To se direktno kosi sa Platonovim konceptom umjesne laži, koji je ponekad potreban za situaciju olakšane stvarnosti.

Filozof Glen Newey u svojoj relativizaciji pojma istine tvrdi da građani u demokratskim društvima u određenim okolnostima imaju svo pravo na to da im se laže! Ako je vlada primorana provesti neku mjeru od izuzetne važnosti, a ona se može provesti jedino ako se obmane narod, onda vlada ima dužnost lagati, a narod ima pravo da mu se laže. Slava i imetak nekih pojedinaca se uvelike bazirala na neistini, od fikcionalnog simbola grotesknog lašca, baruna Munchausena, do vrlo stvarnog prevaranta Charlesa Ponzija.

Neke životinje i biljke mogu “lagati” koristeći kamuflažu i mimikriju. Primjerice, kanibalske krijesnice privlače mužjake drugih vrsta krijesnica imitirajući specifično treperenje zavođenja njihovih ženki. Jedna vrsta orhideje svojim mirisom i izgledom imitira plodnu ženku ose, te na taj način osigurava širenje svog sjemena. Sveprisutnost obmanjivanja u živom svijetu ukazuje da nismo jedina vrsta u kojoj su jedinke imale koristi od intencionalnog ostavljanja krivih dojmova. Budući da je jasno da prevaranti prosperiraju u određenim situacijama u prirodi, vjerojatno je i nama evolucija utisnula određenu razinu sklonosti laganju u genetski kod.  Uzeći sve to u obzir, moralne i svake druge implikacije veze izrečenog i stvarnog nužno vode u relativizaciju.