Prije pet godina, osmog je ožujka 2016. u devedesetoj godini preminuo Sir George Martin, čuveni britanski producent, aranžer i glazbenik; čovjek čije je klasično obrazovanje u sprezi s novovjekim pop zvukom odigralo ključnu ulogu u kreiranju suvremenog producentskog pristupa. No, u najvećoj će ga se mjeri pamtiti kao osobu koja je svojim producentskim vještinama, hrabrim eksperimentalnim pristupom te dobrohotnim savjetima zaslužna za mjesto koje Beatlesi danas zauzimaju u povijesti popularne kulture.
Prvo izdanje Soda Fountaina u godini 2016. jest tematska lista koja istražuje ožiljke koje jedan trend ostavlja na društvu, ali i u tkivu popularne kulture, a glazba je njezin najprihvatljiviji eksponent. To što je ovog tjedna na rasporedu upravo tema koja se naziva ‘smrtna kazna’ nije ništa neobično, barem ukoliko provrtite arhivu te shvatite čime smo se sve u ovoj emisiji bavili prethodnih godina.
Emigracija je stara koliko i čovječanstvo, no od masovnih seoba se tijekom devetnaestog, te posebice dvadesetog stoljeća profilirala u osobni izbor ugroženog pojedinca. Imajući u vidu ulogu umjetnika, u prvom redu književnika kao dežurnih društvenih kritičara, nije čudo što bi se takvi našli prvi na udaru, te bivali prinuđeni napustiti vlastitu zemlju. No, u kakvom su odnosu suvremena glazbena scena i emigracija? Postoje li još uvijek za glazbenike ‘nepoćudne zemlje i režimi’, ili je danas taj problem uglavnom sveden na pitanja kreativnosti i (non)konformizma?
Mislim, tko će čekati 18. svibnja? To me podsjeća na nekrofile koji čekaju Dan mladosti (pravilnije je reći: Dan umirovljenika). Ili na ratne veterane minhenske bojne koji nisu ni vidjeli obale Isara!