O tome koje je pravo značenje (ili bolje kazati smisao) pojma magija, kao i onih koji se na isti nadovezuju – čarobnjaštvo, preobrazba, kamen mudraca, solarno stablo i sl., možemo lomiti koplja do sudnjeg dana. Jedno je ipak sasvim bistro i jasno: svi ti elementi vuku korijene iz alkemije, znanosti (ili po nekima pseudoznanosti) koja je unatoč klimavim vlastitim temeljima postavila iste modernoj znanosti. Vidljive su i religijske poveznice, pošto se proces preobrazbe neplemenitih metala u zlato (ili pak eliksir vječnog života) može usporediti s kršćanskom transupstancijom koja kod katolika i pravoslavaca (za razliku od strogih protestanata koji ovom modelu prilaze s puno više skepse) predstavlja doslovno transformiranje kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Također, kabalističko nasljeđe vremenom postaje neodvojivo od zapadnog magijskog kruga, mada će punu afirmaciju doživjeti tek tijekom zadnjih stotinjak godina, u svojoj hermetičkoj verziji.
No, zahvaljujući jednom britanskom magu iz elizabetanskog razdoblja, Johnu Deeju, pojam ‘magic’ (ili kako ga je on bilježio, ‘magick’) poprima konačno šire konotacije. Dotad uvriježeno mišljenje po kojemu magija nije ništa drugo do mistificirani sinonim za alkemijske pokuse se povlači nauštrb novog modela koji će uključiti i elemente s područja geometrije, fizike pa i diplomacije. Znakovit je i Deejev navodno ostvareni pokušaj uspostave komunikacije s enohijanskim anđelima, koji prilično nalikuje na suvremene ufološke bliske susrete III. i IV. vrste.
Sedamnaesto, te posebno osamnaesto stoljeće jest mračno doba za magiju, u prvom redu zbog cvjetanja znanosti i prosvjetiteljstva. Pojedinci će se zapitati što je toliko loše u napretku kao neminovnoj posljedici razvoja konvencionalne znanosti. Iskreno, nema tu ničeg lošeg, no ne treba smetnuti s uma kako današnja znanost opstaje tek zahvaljujući podudarnosti matematičkog aparata s rezultatima određenih pokusa, te pojedinim dogmama koje uključuju a priori negiranje svega onoga što se ne može detektirati, uključujući bića na duhovnoj razini, pa i samog Boga! Ovo ne samo da je u suprotnosti s pionirskim krčenjima dotad neistraženih znanstvenih područja odbacivanjem konvencionalnih dogmi (sjetite se tvrdnje kako zbog skladištenja velikih količina goriva nikada neće biti moguće konstruirati plovilo koje će prebroditi Atlantik, ili pak Newtonove mehanike u kojoj su vrijeme i prostor apsolutni), već graniči s napuštanjem vlastitih korijena, pošto znanost definitivno izvire iz sakralne geometrije, astrologije, alkemije i sličnih disciplina koje spadaju pod domenu magijskog.
Drugim riječima, konvencionalna je znanost tek sjena, obris onog apsolutnog – mogli bi reći, magijskog – na zidovima Platonove špilje.
(intro: Delia Derbyshire – The Wizard’s Laboratory) 01 Kevin Ayers – Clarence In Wonderland 02 T. Rex – Cat Black (The Wizard’s Hat) 03 Jethro Tull – Witches Promise 04 Donovan – Tangerine Puppet 05 Midnight Rags – Sword & Sorcery 06 Steve Hackett – Narnia 07 The Church – Witch Hunt 08 Dream Syndicate – My Old Haunts 09 Son Volt – Medicine Hat (intermezzo: Combustible Edison – Coven Of Witches) 10 Hugo Race & The True Spirit – Sorcery 11 Syd Barrett – Effervescing Elephant 12 Current 93 – Crowleymass 13 King Dude – Witch’s Hammer 14 Gentle Waves – Enchanted Place 15 David Bowie – Wild Eyed Boy From Freecloud 16 The Beatles – Strawberry Fields Forever 17 Enya – Fairytale 18 Death In June – Little Black Angel 19 Nick Cave & The Bad Seeds – Christina The Astonishing (intermezzo: The Doors – Hour For Magic) 20 Lou Reed – Magic And Loss 21 Yes – Wonderous Stories 22 King Crimson – Moonchild 23 David Sylvian – Incantation 24 Clinic – The Magician 25 Cowboy Junkies – Witches 26 Marc Bolan – By The Light Of The Magical Moon 27 Pink Floyd – Flaming 28 Donovan – Turquoise 29 The Mission – Wake 30 Of The Wand And The Moon – Silver Rain (outro: Coil – Amber Rain)
Brojna tajna društva stasala u doba prosvjetiteljstva poput masonerije i Iluminata također najčešće negiraju bit magijskog, zadržavajući se tek na nekim ritualnim elementima te sakralnoj geometriji. Ovo ne treba biti čudno znajući da spomenute organizacije praktički predstavljaju polulegitimne ekspoziture monoteističkih abrahamskih religija (u prvom redu kršćanstva) koje su nauštrb vlastitog probitka i građenja interne interesne hijerarhije odbacile temelje na kojima su nastale.
Srećom, devetnaesto stoljeće vraća stigmatizirane pojmove magije i magijskog u fokus interesa, i to u prvom redu djelovanjem svestranog Williama Blakea, te potom pjesnika romantičarskog usmjerenja (Wordsworth, Byron, Shelley, Coleridge i sl.). U drugoj se polovici stoljeća utemeljuje Hermetički Red Zlatne Zore (The Hermetic Order of the Golden Dawn), organizacija koja okuplja brojne mistike, u prvom redu literate poput Sir Arthura Conana Doylea, Arthura Machena, Aleistera Crowleya, Brama Stokera, W. B. Yeatsa i drugih. U žiži je ponovno Kabala, proučavanje već pomalo zaboravljenih keltskih rituala, okultizam, geomantija, istraživanje paranormalnog itd. Može se sa sigurnošću ustvrditi kako je upravo djelovanje ovog hermetičkog reda popločalo put naslijednicima poput Crowleyjeve Theleme, ili pak suvremenih trendova kao što su Wicca i brojne neopaganske konstrukcije.
Svijet je dakle protkan magičnim nitima i tu je tezu nemoguće oboriti, mada ju je isto tako nemoguće i dokazati. Natruhe magije i njezinih manifestacija danas su prisutne u opusu brojnih fantasy autora, a činjenica da su začetnici trenda, C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien bili odani praktični kršćani neupućenima može zvučati kao oksimoron, no nema tu ničeg čudnog – svijet magijskog se sasvim dobro nadopunjuje s kršćanskim svjetonazorom. Treba tek malo žustrije zagrebati pod površinu, kao i odbaciti naknadno kreirane dogme čija je jedina svrha povlađivanje zemaljskim autoritetima. Na koncu, elementi magijskog su itekako prisutni u proznom stvaralaštvu jednog od najvećih britanskih kršćanskih apologeta, Gilberta Keitha Chestertona!
Čak i ako se elementi magijskog u djelima J. K. Rowling (konkretno u septologiji o Harryju Potteru) uglavnom promatraju kroz profanu prizmu, to je isključivo posljedica pogrešnog pristupa koji jedan takav cjelovit i zaokružen magnum opus tretira kao ‘neozbiljnu’ književnost za djecu i tinejdžere. Donekle je slična situacija i sa stvaralaštvom Neila Gaimana, iako neki njegovi uratci poput Sandmana, The Books of Magic (koja je nedvojbeno poslužila kao inspiracija za Harryja Pottera) ili American Gods bitno ozbiljnije pristupaju ovoj problematici.
Neil Gaiman i Alan Moore, oko 2005.
Iako se ti sitni fragmenti koji ovaj naizgled realni svijet bojaju u magične nijanse mogu pronaći i u djelima suvremenih psihogeografa (Iain Sinclair, Will Self, Chris Petit, Michael Moorcock, Patrick Keiller), daleko najistaknutiji aktualni književni ‘mag’ jest pisac Alan Moore, javnosti daleko poznatiji kao nenadmašni scenarist vrhunskih grafičkih novela kao što su From Hell (gdje autor sublimira retoriku tajnih društava s Ley-linijama, još dvojbenim nagađanjima o prirodi zločina koje je 1888. počinio Jack the Ripper, te arhitektonskim nasljeđem Nicholasa Hawksmoora), Promethea, The League of Extraordinary Gentlemen (serijal koji na dosad još neviđen način iskorištava likove iz viktorijanskih novela u jednom genijalnom hibridu steampunka i travestije), te Neonomicon, djelo kroz koje autor koketirajući s ‘The X-Files’ detektivskim trendom istraživanja paranormalnog baca sasvim novo i osobno svjetlo na opus i legendarij H. P. Lovecrafta. Eto, tako danas stoje stvari po pitanju magije i magijskog.
A glazba? To prepuštamo Vama koji ćete, nadamo se, uživati, ali se i zamisliti nad ovom priloženom, pomalo brzinski sklepanom listom. Uistinu, suvremena scena vrvi brojnim imenima koja se ne libe dodirnuti taj pomalo ‘zabranjeni’ trend. The Doors i Black Sabbath su dio neke bolje prošlosti, a nema dugo ni da su nas ostavili Syd Barrett i Kevin Ayers. Coil su također nažalost zauvijek upokojeni, no sastavi i pojedinci poput Hawkwinda, King Dudea, Death In June, Current 93, Sol Invictus i brojnih drugih su i dalje na crti. U to se možete osobno uvjeriti u četvrtak ujutro, tijekom našeg magičnog glazbenog putovanja kroz taj nepredvidivi i očaravajući svijet, sjedeći u sigurnom vozilu zvanom Soda Fountain.
Poželimo im sreću u razbijanju monotonije ovog predvidljivog, materijalnog svijeta!
Soda Fountain, odnosno Jutarnji program četvrtkom se ovog tjedna bavi individualizacijom krivnje glede kolektivnog zločina u vidu singer/songwriter nastojanja (i uspjeha). Sve u listi navedene osobe spadaju u neku vrstu odmetnika, ako ne od zakona, onda barem od samih sebe. No, individualizacija će uspjeti, te spomenutima donijeti barem dio iskupljenja samo ukoliko im slušanjem liste pružite podršku. God Bless USA!
Današnja je lista emisije Soda Fountain u potpunosti sastavljena od glazbenih brojeva sastava koji su zadnjih tridesetak i nešto godina ponikli na tlu Australije, zemlje koja je uglavnom pratila britanski model, koji se (barem kad je u pitanju post punk/new wave faza, koja je u ovom izboru uglavnom i zastupljena) može smatrati standardom. Stoga odbacite neka egzotična očekivanja i potencijalne predrasude, i krenite na jedno dvosatno putovanje australskom glazbenom scenom!
Nemojte se prerano ponadati. Ovotjedno izdanje Soda Fountaina neće biti ispunjeno veselim napušenim pjesmicama o blagom sunčanom svjetlu i skakutanjima po livadama i plažama. Sunce je ovog puta uzeto kao zajednički nazivnik priloženih skladbi, no u bitno određenijem kontekstu. U pitanju je dakle ta plinovita užarena kugla sa svim svojim termonuklearnim fuzijskim reakcijama, koronom, fotosferom i protuberancama, i u takvom svjetlu treba razmatrati njezin upliv ako već ne na zemaljski život, onda barem na priloženu listu!
Jeste li za jednu prigodnu pjesmaricu o sjenama? Četvrtak ujutro, sunce, bliži se kraj radnog tjedna… rekli bi, zašto ne? Naravno, neće biti riječi ni zvuka o sjenkama iz one klasične definicije. Obzori su nam ovoga puta nešto širi i mističniji. Pa, krećemo!