
Fukuyama: posljednji čovjek
“Kraj povijesti ili rađanje post-činjeničnog?”
Sram te i stid bilo?
Sram je čudna i snažna emocija. Ponekad dolazi kao posljedica nečeg nepoželjnog što je čovjek učinio, a ponekad kao rezultat svjedočenja trenutka nelagode nekog drugog. Takva neugoda, gotovo fizička repulzija nad nečim što se dogodilo, ima zgodan moderni pojam – cringe. U najdirektnijem prijevodu riječ se može protumačiti kao grčenje, i u svojoj srži, označava suočavanje pojedinca sa sobom: točnije, s nekim izvedenim “ja”. Događa se kada postoji nesklad između onoga što vjerujemo da jesmo sada i kako smo se nekada odlučili predstaviti. Taj jaz, taj unutarnji prekid, izaziva neugodu i sram. To često otkriva ono čega se potajno bojimo: da nemamo potpunu kontrolu nad svojim identitetom, da je autentičnost nedostižna i da “ja” može biti krhka fikcija.
No ono što je fascinantno jest da ovakva grčevitost također sadrži paradoks. Trenuci kojih se najviše sramimo često su najljudskiji – sirovi, nefiltrirani i iskreni. Osjetiti nelagodu znači priznati trenutak u kojem je nekome bilo stalo, u kojem je izašao izvan sigurne zone ironije ili hladne odvojenosti. Sram i susramlje, dakle, mogu biti potvrda da je netko težio smislu, povezanosti, značaju – ali nije uspio.
Søren Kierkegaard je pojedinca vidio kao žrtvu uhvaćenu između estetskog i etičkog: izbora između života za privid i života s integritetom. Cringe se tako može protumačiti kao simptom ove egzistencijalne bolesti, znak da nas proganja mogućnost da naši vanjski životi možda ne odražavaju našu unutarnju istinu. Riskirati neku naknadnu sramotu onda ne znači ništa drugo nego platiti cijenu bivanja autentičnim u svijetu otuđenja koji zahtjeva kontinuirane performanse.
autor: Ivan Šarić, 13/05/2025
Arhiva

“Nemam fotografiju pri sebi, ali možete imati otiske mojih stopala. Gore su u mojim čarapama.”

“Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía se prisjetio tog dalekog poslijepodneva kada ga je otac odveo da otkrije led.”
playlist