Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Iako nikome u bendu nije padalo na pamet prestati s pijanim ekscesima tijekom koncerata, navikom koju su stekli kao hardcore punk bend na početku svog bivanja bendom pod tim imenom, prije svog trećeg albuma The Replacements su osjećali da ih scena počinje zamarati svojim zahtjevima za brzim pjesmama baziranim na riffovima preko kojih se urlaju refreni. Probudila im se želja za autorskim pjesmama, onima koje će raditi zato što to sami žele, a time su postali još više punk negoli su to bili prije.
„Let It Be“ je oslobodio bend i rivalstva s Hüsker Dü, drugim lokalnim bendom, koji je negdje u isto vrijeme nastao s druge strane rijeke (u St. Paulu, nasuprot njihova Minneapolisa) i iste godine objavio svoj prijelomni „Zen Arcade“, konceptualni melodični prog-rock-hardcore album, i njime se počeo odvajati od scene koju je stvorio. The Replacements su, kako to nimalo suptilno otkriva naslov ovog albuma, odlučili priznati svoju ljubav prema klasičnom rocku. Na toj ljubavi su gradili svoje glazbene ideje koje su se onda nastavile granati u raznim smjerovima, na zgražanje fanova scene koje su i inače znali na koncertima provocirati nimalo ironičnim, ali svjesno provokativnim sviranjem obrada klasika. To neprestano traženje identiteta, omalovažavanje samog sebe i sabotiranje vlastite karijere zvuče nam kao nešto već viđeno, jer smo se toga nagledali proteklih desetljeća na alternativnoj rock sceni koje su The Replacements bili jedni od začetnika upravo ovim albumom.
Nakon njega su potpisali za veću etiketu, Sire, koja je izdavala albume Ramonesa, ali predvidljivo, nije svima u bendu odgovarao novi, ozbiljniji način rada. Članovi su se osipali pa je Paul Westerberg, glavni autor pjesama i frontmen benda, zadnji album 1990. godine snimio sam, prije negoli je rekao da je i što se njega tiče, zasad, gotovo. „Let It Be“ je sirovi kaos i nered, u njemu ima svega – trenutaka ekstaze i potpunog očaja, velikih ideja i ljigavih trenutaka – baš kako bi jedan album o odrastanju nastao u 1980-ima trebao zvučati. To je zvuk mladih ljudi koji nisu i ne funkcioniraju dobro, ali više nisu u stanju bjesniti zbog toga, već su spremni istražiti druge načine za izraziti svoju tjeskobu.
(Ivan Palijan, knjiga „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| I Will Dare | |
| Favorite Thing | |
| We’re Comin’ Out | |
| Tommy Gets His Tonsils Out | |
| Androgynous | |
| Black Diamond | |
| Unsatisfied | |
| Seen Your Video | |
| Gary’s Got a Boner | |
| Sixteen Blue | |
| Answering Machine |
autor: Ante Marković, 01/04/2026
Arhiva
Sada kada vratim film malo unatrag, čini mi se da je gomila dobrih albuma izašla tamo negdje pred kraj “tisućitih”. Između ostalih, Saint Etienne i njihov “Good humor”(1998). I da, bio je album kao stvoren za putovanja, i kad smo ga slušali ljeti – zvučao je ljetnje, kad smo ga slušali zimi – zimski.
Jello Biafra i Mojo Nixon sa svojom satiričkom vizijom rasapa američkog sna!
Da, imali smo već Stereolab u vatrama. Imamo ih opet a moguće da se pojave i još koji put. Kad je to bend koji čitavom svojom diskografijom gori i nezaboravan je. A i ova kategorija je van svakih drugih klasičnih kriterija osim čistog i osobnog idolopoklonstva.
Ono što su nam BSS ostavili na samo 4 službena albuma kao bend ali uz još bar 44 izdanja članova tog kolektiva, sigurno možemo bilježiti kao jedan jako inspirativan dio glazbene povijesti. Doduše, ne tako davne povijesti ali bez neke naznake da bi se nešto ovako ludo moglo ponoviti u dalekoj budućnosti.
playlist
