Vatre
Nezaboravne vatre, albumi koji su nam promijenili živote. Četvrtak i nedjelja u 15:00.
Da, bio je to jedan od onih albuma koje s punim pravom možemo nazvati ‘generacijskim’, i koji su se tijekom te 1985., pa i narednih godina rijetko micali s gramofona – možda tek u svrhu okretanja s ”A” strane na ”B” i obratno. Ono što je osvojilo brojne sljedbenike kako klasičnog, tako i alternativnog rocka bio je savršen odmjer utjecaja i stilova. Na prvi pogled, Love je tipično ostvarenje iz gothic rock radionice, no istovremeno se ne možete oteti dojmu kako je riječ o savršeno iznijansiranom psihodeličnom hard rocku koji srećom nije zaglavio u žabokečinama ranih sedamdesetih, već je lucidno i lukavo pratio trendove.
Pavement!!90’s!!Indieking!!KLFM!!
LifeIsGood!!OhYeah!!
Ovog tjedna u Nezaboravnim vatrama prisjećamo se benda Pearl jam i njihovog, možda posljednjeg velikog albuma “Yield” iz 1998 godine.
“Zastave” su trauma koja još odzvanja. Sve je na tom albumu bilo neobično, sasvim drukčije od svima nam poznatog ostatka domaće glazbene scene – od zlaćanog omota na kojemu je dominirala zastava omotana oko stijega, preko dizajna realiziranog od strane upravo pri Neue Slowenische Kunstu uspostavljenog studija Novi Kolektivizam, precizne a opet prigušene i baršanste produkcije Alda Ivančića, pa do samih pjesama koje kao da nisu pripadale svojem vremenu… ili bolje kazati, spajale su neko mitsko, nedefinirano vrijeme sa vizijama idealizirane prošlosti i lažne budućnosti.
Švedska ima dugu i bogatu tradiciju kad je pop glazba u pitanju. Peti album Cardigansa osobniji je i mračniji od svojih prethodnika. Kolekcija je to jako lijepih pjesama prožetih melankolijom, Oh, Nina, you’re so..
Prvi u nizu velikih Radiohead albuma, koji ih je promovirao kao ultimativno novo ime britanske scene u devedesetima. Izvan kanona brit-popa i klišeja kako alternative tako i mainstreama. Album koji me podučio gitari i pjesmi. (demos)
Najbolji album ponajboljeg škotskog(dakle, svjetskog) benda sa najboljom škotskom (dakle, svjetskom) pjevačicom, ponajboljim škotskim (elem, svjetskim) autorom i gitaristom, izdan za njihovu sopstvenu- suvišno je i napominjati-najbolju škotsku (svjetsku!!) izdavačku kuću Chemikal Underground.
Dan postaje sve duži, sunce sve jače sija, a drugi album od jedne od najbitnijih australskih grupa već je trebao biti u našim rukama i ušima. Dok čekamo službenu najavu, ako je ikad i bude, možemo uživati u njihovom prvijencu, feel good remek djelu ne tako davno utemeljenog žanra zvanog plunderphonics.
Treći samostalni album Robyna Hitchcocka odiše melankoličnom i nostalgičnom, a u rijetkim, neočekivanim trenucima i manijakalnom atmosferom. Ipak, unatoč dominirajućoj depresivnoj noti, te posebice uočljivoj fragmentiranosti, “I often dream of Trains” je zaokruženo i cjelovito djelo. Ukoliko slučajno i osjetite prikriveni moment nedorečenosti, prihvatitie da je svjesno uklopljen, jer na ovom vrhunskom albumu ništa nije slučajno!
Jedan od albuma koji je te davne ’67 bio relativno neprimjećen ali se svakom sljedečom generacijom muzičara postavio kao jedan od temeljnih izraza onog što smo kasnije nazvali indie pop i rock. Malo je toliko vanvremenskih abuma na koje treba opetovano pokazivati prstom. Zato smo ovaj tjedan i birali Love i Forever Changes.
Sve što ste oduvijek željeli znati o ljubavi i seksu, a niste se usudili pitati, otpjevano(izgovoreno?) tek nešto melodičnije od televizijskih ili radio-vijesti, praćeno najsanjivijom gitarom ikad.
‘Heaven Up Here’, drugi album liverpulskog sastava Echo & the Bunnymen se može promatrati kao veliki comeback ambijentalne psihodelije u ranim osamdesetima, no on je definitivno mnogo više od toga; jedan zaokružen, skoro konceptualan projekt koji je postavio smjernice koje će u nadolazećim godinama koristiti brojna novostasala imena s alternativne scene. Svejedno u kojem ga svjetlu promatrali, ovaj uradak spada u sam vrh britanskog post punka, ukoliko već nije i njegova kruna!
