Ne znate kamo ove subote? Slažem se, mamurluk od petka u sprezi s još svježom post-novogodišnjom depresijom zna biti jako gadno stanje. Svejedno, emisija eXit donosi upravo objavljeni novi Springsteenov album te drugi disk također svježe Laneganove kompilacije (onaj s prethodno neobjavljenim pjesmama), a za najupornije je tu snimka koncerta The Velvet Undergrounda iz 1969., te repriza Soda Fountaina od ovog četvrtka!
a) Bruce Springsteen – High Hopes
Upravo izašli, osamnaesti album Bruce Springsteena nipošto nije klasičan Bossov album, i to iz nekoliko razloga. Na prvi mu pogled možda nedostaje kompaktnos i silina nekoliko prethodnih ostvarenja (spomenimo, primjerice, Wrecking Ball iz 2012.), no to je očito i bila autorova namjera.
Najveći dio priloženog materijala ima korijene stare desetak, pa i više godina – tipičan je primjer skladba High Hopes, obrada istoimenog djela kantautora Toma Scotta McConnella, čiji se rani cover našao na singlu Blood Brothers is sada već davne 1996. (usput kazano, taj je EP bio prvi Bruceov projekt s E-Street Bandom nakon zamalo desetogodišnje pauze).
Slijedi American Skin (21 Shoots) koja se u živoj verziji našla na koncertnom albumu Live in New York City iz 2001., inače zvučnom zapisu ‘reunion’ turneje E-Street banda, održane 1999. – 2000. Nesretni akter ove kontroverzne pjesme jest Amadou Bailo Diallo, useljenik iz Gvineje, koji je u ožujku 1999. pao kao žrtva policijske brutalnosti. Tu još jednom do izražaja dolazi Springsteenova sklonost nečemu što bi mu pojedinci mogli zamjeriti i nazvati ‘pretjeranim moraliziranjem’, no ukoliko ste štovatelj Bossovog lika i djela, jako dobro znate da u tome nema pretjerivanja niti zlih primisli. Čisti je humanizam katkad teško opravdati, da!
Ugodno je iznenađenje i Just Like Fire Would, još jedan cover iza kojeg stoji kreativna snaga Chrisa Baileyja, predvodnika kultnog australskog punk-rock sastava The Saints. Uistinu, nakon prve tri preslušane pjesme se već polagano kristalizira forma albuma High Hopes, no iznenađenjima niti izdaleka nije kraj.
Down in the Hole svojim polusintetičkim zvukom pomalo priziva drugu polovicu osamdesetih (Tunnel of Love plus blizanci Human Touch/Lucky Town), mada potpisnika ovog teksta ambijentom ponajviše podjeća na fluid prisutan u jednoj I’m on Fire, koja zatvara A-stranu maestralnog Born in the U.S.A. (1984.).
Frankie fell in Love… hm, oni upućenijima neće izbjeći jedan bitan detalj, a to je provlačenje pojedinih likova kroz praktički čitavu gazdinu pjesmaricu. Ne ulazeći u debatu ima li ovaj Frankie ikakve veze s nesretnim junakom pjesme Highway Patrolman s akustične Nebraske iz 1982., činjenica o Bruceovoj intenciji literarnog zaokruživanja vlastitog opusa jest nepobitna!
Uvod u Heaven’s Wall je protkan za Brucea pomalo neuobičajenim gospel štimungom, no njezino odskakanje od ostatka materijala lagano kopni nakon par odrađenih preslušavanja. This is your Sword i Hunter of Invisible Game možete shvatiti kao svojevrsni intermezzo – prva je, moguće, zaostatak, ili pak skladba nastala pod utjecajem materijala iz vremena munjevitog proboja (druga polovica sedamdesetih – Born to Run i Darkness on the Edge of Town), dok potonja na nedokučiv način priziva duh Jay Farrara i njegovih Son Volt, možda zbog natruha honkytonka… Ili je to tek indivuidualna primjedba?
Izvorno aksutična balada, The Ghost of Tom Joad se našla na istoimenom albumu iz 1995. (neki će kazati, Bruceovom pokušaju uskrsnuća Nebraske), no u novovjekoj verziji zvuči primjetno opipljivije, i ukoliko je uopće moguće; mističnije, jer njezina magija zaokuplja pažnju slušatelja od uvodnog odriješitog akorda, te kroz sve promjene tempa i atmosfere do klimaktičnog završetka. Ipak, poruka ostaje ista. Naslijeđe pisca Erskinea Caldwella i kantautora Woody Guthriea, dva kroničara nesretnog ‘dust bowla’ iz tridesetih godina ionako zadnje vrijeme okupira pažnju brojnih renomiranih glazbenika (Jay Farrar, Howe Gelb i drugi).
Slijedi još jedan zaostatak s početka desetljeća, skladba često izvođena na turneji koja je sulijedila nakon The Risinga. The Wall je slowbeat pjesma, praktički balada koja međuigrom gitare i sintetizatora postiže mnogo više od brojnih preproduciranih uradaka slične naravi, no njezinu monumentalnost pomalo zasjenjuje činjenica da je predzadnja na albumu. Veliko je finale, naime, ostavljeno za još jednu obradu, povodom koje se moramo vratiti u New York kasnih sedamdesetih. Bruce je tada bio ne samo štovatelj, već i svojevrsni mentor dueta Suicide (čiju je glazbu uobličenu kroz sintetizator, ritam mašinu i vokal još i danas teško klasificirati po uvriježenim mjerilima). Ovo nije prvi put da Boss koristi pjesmu Dream Baby Dream – instrumentalna, klavijaturstička verzija iste je zatvarala koncerte na turneji nakon albuma Devils & Dust iz 2005. – no ovdje je odjevena u novo, nostalgično ruho, te predstavlja najbolji mogući način za rezimiranje ovog uistinu vrhunskog albuma.
OK, vratimo se trenutak na priču o nastajanju High Hopesa. Obrade, zaboravljeni demo snimci, coveri vlastitih prethodno objavljenih skladbi – ne vuče li to možda na bezidejnost, odnosno krpanje dugova prema diskografskim kompanijama? Laik bi tako zaključio, ali netko tko je u ‘ljubavi’ s Bruceom od svoje dvanaeste godine (zamalo tri desetljeća, pobogu!) neće misliti tako – ne zbog apologiziranja vlastitog idola, nego zbog činjeničnog stanja. Ovaj album možda ne prati liniju nastajanja prethodnih Springsteenovih radova (a i tu je bilo odskakanja od uvriježene matrice – sjetite se samo Nebraske!), ali nudi neke dodatne bisere. Izvorni članovi E-Street Banda; saksofonist Clarence Clemons i klavijaturist Danny Federici su nažalost napustili ovaj svijet 2011., odnosno 2008. Svejedno, vremenski rastegnut model nastajanja High Hopesa je pružio priliku štovateljima da još jednom, makar posthumno uživaju u njihovom sviralačkom umijeću. Dakle, još jedan veliki plus za ‘velika očekivanja’!
High Hopes možda i nije najbolji Bruceov uradak, a manjak svježeg autorskog materijala će zasigurno pokrenuti lavinu kritika kod tvrdokornih fanova. No, bio je to potreban trenutak sagledavanja aktualnog trenutka u svjetlu prošlosti, i jedino se takvim pristupom mogu otvoriti vrata koja vode naprijed…
…ili je ovo najava blage ali neminovne silazne putanje koju ne mogu uravnotežiti čak ni Bruceovi vrhunski glazbeni suradnici poput Toma Morella?
01 High Hopes
02 Harry’s Place
03 American Skin (41 Shots)
04 Just Like Fire Would
05 Down in the Hole
06 Heaven’s Wall
07 Frankie Fell in Love
08 This is Your Sword
09 Hunter of Invisible Game
10 The Ghost of Tom Joad
11 The Wall
12 Dream Baby Dream
b) Zaboravljeni napjevi Marka Lanegana
Prije nekoliko se dana pojavio dvostruki album Marka Lanegana, nazvan Has God Seen My Shadow? An Anthology (1989. – 2011.). Riječ je o djelu polukompilacijskog karaktera, pošto prvi disk donosi retrospektivu znanih nam skladbi s prethodnih Markovih ostvarenja, dok se na drugom nalaze mahom neobjavljene skladbe. Očito je riječ o još jednom kriku Markove recentne hiperprodukcije, jer treba imati u vidu kako je dotični u nepune dvije godine objavio albume Blues Funeral (2012.), božićni EP Dark Mark Does Christmas (2012.), zatim Black Pudding (s Duke Garwodoom, 2013.), Imitations (album covera, 2013.), te na koncu ovaj navedeni, čiji se drugi disk može bez zadrške promatrati kao jedna vrijedna riznica autorskih rariteta.
Istina, skladbe sadržane na ovom potonjem uglavnom datiraju iz nekih prethodnih vremena, no sama im Markova želja da ih izvuče iz ropotarnice prošlosti, sredi, dosnimi te potom uvrsti na bonus disk priložen uz kompilaciju ubrizgava dozu latentne aktualnosti. Među tih dvanaest brojeva se nalaze i dva neautorska – Big White Cloud Johna Calea, te koncertni zapis pjesme Blues Run the Game kantautora Jacksona Carey Franka, no odnos Marka Lanegana prema dragim uradcima štovanih imena nikad nije bio upitan, još od obrade Leadbellyjeve Where Did You Sleep Last Night na nastupnom albumu The Winding Sheet iz 1990., preko albuma covera I’ll Take Care of You iz 1999., pa do lanjskog Imitations.
Has God Seen My Shadow? nudi i neke već poznate brojeve u drugačijem ruhu – konkretno je riječ o instrumentalu Blues for D., izvorno objavljenom na albumu Field Songs (2001.), koji je ovom prilikom konačno ogrnut vokalnim tkanjem.
Iako uglavnom obojen bluesom i okusom noći, ovaj dodatni disk na trenutke odsijava neke drugačije stilove i utjecaje. Spomenuta Caleova Big White Cloud je mali izlet u soul vode, a sveukupnom dojmu doprinosi i jako dobro uklopljeni pozadinski zvuk melotrona, instrumenta ne baš karaktersitičnog za Lanegana. Valencia Courthouse donosi dašak šlagera odrađenog na pseudocaveovski način, dok je Song While Waiting realizirana kao vrsna psihodelična balada.
Ukratko, riječ je o glabenom materijalu kojeg će fanovi bezrezervno nabaviti, dok će novostasali ‘laneganovci’ uz prvi disk s relativno uspješnim izborom pjesama iz Markove četvrt stoljeća duge samostalne karijere dobiti i ovaj raritetni zbir skladbi koji im, možda jednom i bude od koristi!
01 Dream Lullabye
02 Leaving New River Blues
03 Sympathy
04 To Valencia Courthouse
05 Song While Waiting
06 Blues For D (Vocal Version)
07 No Contestar
08 Big White Cloud
09 Following The Rain
10 Grey Goes Black
11 Halcyon Daze
12 Blues Run The Game (Live)
c) The Velvet Underground Live (1969.)
U vrijeme kada su nastala ova dva poluslužbena koncertna albuma (često tretirana i kao jedan dvostruki), Velveti su već uvelike rekli svoje. Nico je otišla nakon nastupnog albuma, John Cale po završetku snimanja White Light/White Heat, tako da je u vrijeme nastanka ovih snimki (bila je to američko – kanadska turneja koja se protegla kroz veći dio 1969.), uz dužno poštovanje prema Moe Tucker i Sterlingu Morrisonu, Lou Reed ostao jedina prava kreativna snaga u bendu.
Prilika je to da se koncertni zvuk sastava doživi bez one primordijalne nervoze koja je pratila njihove multimedijalne nastupe u Warholovom Factoryju. Bez projekcija, stroboskopnih svjetala, te posebice bez Caleovog pomalo neoubičajenog instrumentarija, The Velvet Underground na ovoj turneji zvuče začuđujuće jednostavno; kao pomalo stereotipni rock sastav, mada je magičnost njihovih vanvremenskih kompozicija koje ne poštuju zadane r’n’r kanone neupitna.
Nažalost, bilo je to i vrijeme silazne faze benda. Nakon solidne ‘Trojke’, sastav će snimiti tek još jedan pažnje vrijedan album (Loaded, 1970.), a kada redove napusti i Lou Reed, Velveti će se pretvoriti u session sastav kojega s izvornikom povezuje tek ime (a i takvi neće dugo izgurati – raspasti će se koncem 1972.).
Priložene su snimke zabilježene na nastupima u prostoru End of Cole Avenue u Dallasu, TX (19. listopad 1969.), te u nekoliko navrata u klubu Matrix u San Franciscu (studeni iste godine).
01 I’m Waiting for the Man
02 Lisa Says
03 What Goes On
04 Sweet Jane
05 We’re Gonna Have a Real Good Time Together
06 Femme Fatale
07 New Age
08 Rock’n’Roll
09 Beggining to See the Light
10 Ocean
11 Pale Blue Eyes
12 Heroin
13 Some Kinda Love
14 Over You
15 Medley: Sweet Bonnie Brown/It’s Just Too Much
16 White Light-White Heat
17 I Can’t Stand It
18 I’ll Be Your Mirror
Skladba Heroin s nastupa u Martixu je izbačena iz liste, pošto je na dvostrukom CD-u priložena u dvije verzije, te ovdje donosimo onu uspjeliju (tj. bližu izvorniku), dakle onu zabilježenu na koncertu u Dallasu.
d) Soda Fountain: Glazbena šetnja duž Manhattana (repriza)
… i na koncu ovog pomalo maratonskog izdanja emisije eXit, preslušajte tematsku glazbenu listu kreiranu oko jednog zanimljivog zemljovida; izvorno emitiranu 16. siječnja između 10 i 12 sati.
Thanks, Irene, whoever You are!
Više detalja OVDJE
autor: Vjeran Stojanac, 16/01/2014
Arhiva
Ovotjedna je emisija posvećena britanskom kantautoru Robynu Hitchcocku i njegovoj više od tri desetljeća dugačkoj karijeri kroz koju je brodio obalama post punka, neopsihodelije i drugih trendova, no uvijek se vraćajući konstanti u vidu autorskog, uglavnom akustičnog izričaja. No, na samom početlu jedna radosna najava novog projekta, sastava The Ministry of Wolves iza kojeg stoje poznata imena poput Micka Harveyja, Paula Wallfischa i Alexandera Hackea!
Uvjereni ste kako isključivo razvikani metropolisi diktiraju trendove? Katkad, no ne i u pravilu! Više u prilogu o ekspanziji punka u engleskim vukojebinama Leedsu i Sheffieldu!
A da sve ne ostane na repriziranju prošlogodišnjih emisija, KLFM vam donosi dašak ambijenta sa Terraneo festivala. Istina, ovaj je koncertni zapis star skoro pola godine, i dolazi iz Londona a ne Šibenika, no navalni zvučni zid je sličan – veličanstven i nenadjebiv!
playlist
