Tekst koji upravo čitate najavljuje izdanje emisije eXit koje će biti emitirano 11. siječnja, tri dana nakon sedamdesetidrugog rođendana Davida Bowieja. Nažalost, tu i je i druga, bitno tužnija obljetnica, pošto se u petak, 10. siječnja navršava četiri od Davidove smrti. Stoga priloženi sadržaj i nije tako neočekivan.
Sporno je nešto drugo – približavanjem ovih dviju pomalo morbidno bliskih obljetnica, mediji će se iznova ispuniti Bowiejem i njegovom ostavštinom. Ne treba biti supergenijalac da bi se predvidio takav scenario, ali…
Dakle, dani koji dolaze zatrpat će nas dakle hrpama uglavnom svima poznate trivije. Htjeli mi to ili ne, obnovit ćemo gradivo o tome koliko je tjedana album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars proveo na čelu britanske ljestvice najprodavanijih izdanja, kako su tekle transformacije njegovih uprizorenja (Ziggy – Alladin – Halloween Jack – Thin White Duke…), kakav je značaj tzv. Berlinske trilogije, u kojoj su mjeri Davidova inovativnost i majstorska sposobnost aranžiranja utjecaja i glazbenih stilova rezultirale tektonskim promjenama na globalnoj glazbenoj sceni, te na koje je, često i one starije kolege neumitno utjecao.
No, odgovori na priložene natuknice su već davno postali dijelom opće kulture, a rezultirati će ionako tek onim mnogo puta viđenim, populističko-konzumerističkim veličanjem lika i djela voljenog pokojnika. Pojedinci će kazati da je takva ljudska narav i da se protiv sterotipa ne može ići, ali David je zaslužio više od gomilanja poznatih činjenica.
Ono po čemu se pamti i pamtit će se jest pomjeranje granica, u mjeri dotad (pa i kasnije) neviđenoj na globalnoj popkulturnoj sceni. Bowiejev model rada je podrazumijevao hvatanje u koštac sa aktualnim trendom, uživljavanje u isti, njegovo komadanje na sastavne djelove te njihovo ponovno slaganje u novu formu koja već najavljuje iduću fazu. Drugi bi uživali u postignutim rezultatima koristeći ih kao čvrst teren za kreativnu egzistenciju tijekom barem nekoliko narednih godina, no Davidova je kameleonska narav redovito vodila ka iskakanju sa takvih ziheraških tračnica.
Upravo su sedamdesete, koje i jesu najzatupljenije u ovotjednom izdanju eXita najbolji dokaz rečenog. Primjerice, čitav je koncept Ziggyja počivao na grabljenju u aktualni moment glam rocka, naravno uz neizbježni iskorak u neistraženo, uz već poslovične natruhe kozmičkog. Kada je Ziggy neočekivano umro na ‘oproštajnom’ koncertu 3. srpnja 1973. u londonskom Hammersmith Odeonu, lik Aladdina jeveć zauzimao njegovo mjesto. Ipak, ni njegov vijek trajanja nije bio dugačak, pošto već iduće, 1974. godine Bowie radikalno mijenja izričaj uvodeći u zvučnu sliku elemente soula i klasičnog rocka te posežući za prilično mračnijim temama opresije i represije (album Diamond Dogs, odnosno avatar Halloween Jacka). Očekivano, i ova faza skoro blijedi uporedo sa Bowiejevom relokacijom u Sjedinjene države i potpunim zaokretom koji podrazumijeva uvođenje elemenata r’n’b-a i filadelfijskog soula (Young Americans).
Još jedan obrat: iako Station to Station (1975.) u većini skladbi zadržava fankizirani ritam i uplive plastic soula, naslovni je desetominutni eponimus dostojan takmac svim tim kompozicijama dvocifrene minutaže koje su koju godinu ranije promovirale britanski progresivni rock. Moglo bi se kazati da Bowie ovdje ide i korak dalje, no to nas odvlači na zasad nepoželjne stranputice.
1976: povratak u Europu, najprije u pastoralne francuske krajolike gdje započinju radovi na albumu Low, a zatim već antologijsko prelociranje u Berlin. Taj će uradak sudbinski definirati nadolazeći zvuk osamdesetih i to na više razina, a uparen sa idućim Heroes (1977.) nepobitno predstavlja Bowiejev najeksperimentalniji izlet (ukoliko se pridjev eksperimentalan uopće može komparirati, ne toliko gramatički koliko po zakonima zdrave logike).
Završni dio tzv. ‘Berlinske trilogije’, Lodger, već pomalo odskače od postavljenih kriterija i to ne samo što odbacuje instrumentalne kompozicije koje su zauzimale praktički polovicu njegovih prethodnika dajući im karaktersitičan melankolični štimung, već i svojom pop orijentiranošću te otvaranjem vratiju utjecajima world musica, još jednog trenda koji koncem sedamdesetih zahvaća scenu, dijelom i Bowiejevom zaslugom.
Iako nije sporno da je i narednih tridesetak godina imao svojih zvjezdanih trenutaka, Bowie na neki način odustaje od predanog istraživanja nakon albuma Scary Monsters (and Super Creeps) iz 1981. Smisleno, jer upravo su osamdesete vrijeme u kojima na globalnoj glazbenoj sceni dolazi do valorizacije njegova rada u prethodnom desetljeću, a slično se, mada na prvi pogled nije tako očito može kazati i za kasnije dekade.
Stoga i ovo posvetno izdanje eXita prati tek jednu, onu tragalačku i pionirsku fazu u radu Davida Boweia. Dostojno posvete!
Ovog tjedna u eXitu ste u mogućnosti preslušati ‘No Bells on Sunday’, nedavno objavljeni EP Marka Lanegana (pet pjesama!) koji najavljuje nadolazeći dugosvirajući projekt ‘Phantom Radio’, te preklanjski live album Simple Mindsa; zvučni zapis turneje iz proljeća 2012. na kojoj se nekoć kultni a zadnja tri desetljeća zamorni bend vratio korijenima, odnosno odlučio pružiti novovjeki uvid u izbor skladbi s prvih pet albuma (1978. – 1981.). Zašto taj naziv ‘U znaku broja 5’? Pa, glede evolucije imamo dvije ruke, na svakoj po pet prstiju što nam opet nameće desetku i pripadni dekadski sustav kao neizbježan. Pustimo sad matematiku i filozofiju – Mindse ne morate voljeti, a Lanegana čak možete i mrziti, ali eXit MORATE slušati!
Ovotjedno je izdanje eXita u znaku dva događaja – petog nastupa kultnog sastava Woven Hand na našim prostorima, kao i u svjetlu dvadesetogodišnjice albuma ‘The Division Bell’ sastava Pink Floyd, koji će kroz mjesec dana biti iznova objavljen u remastiranom i proširenom izdanju! Za sve one koji nemaju priliku prisustvovati zagebačkom nastupu Woven Handa (23.05.) donosimo njihov službeni koncertni zapis iz 2012. (Live at Roepaen), a vječnim ćemo Floydima čast ukazati reprodukcijom izvorne verzije spomenutog ‘The Division Bella’, uz bonuse u vidu intervjua s članovima benda!
U petak, 30. listopada, u Močvari će nastupiti američki kantautor Steve Wynn, jedan od pionira nezavisne americane i praktički utemeljitelj trenda koji je početkom osamdesetih pod nazivom ‘Paisley Underground’ obojio aktualni garažni zvuk nijansama psihodeličnog naslijeđa šezdesetih. Iako većini poznat kao lider kultnih ‘Dream Syndicate’, Wynn od njihova razilaska 1989, ostvaruje uspješnu samostalnu karijeru, tijekom koje je, sam ili kroz određene kolaboracije snimio dvadesetak albuma. Posljednji; ‘Solo Electric Vol 1’ prekida petogodišnju kreativnu stanku, te je povod predstojećem zagrebačkom koncertu i ovom izdanju emisije eXit!
