KLFM

Bill Callahan – Have Fun with God / Son Volt – Live ’99 / Nirvana – Live at Reading ’92

a) Bill Callahan – Have Fun With God (2014.)

Zašto se ponavljati? O albumu kojeg večeras imate čast preslušati je ionako sve već kazano OVDJE!

Bill Callahan

 

b) Son Volt – Live 1999.

Poput nekih srodnih imena (padaju mi na pamet Calexico i Giant Sand), Jay Farrar i njegovi Son Volt imaju jednu jako dobru naviku, a to je da na svojim turnejama manej više redovito po simboličnim cijenama prodaju CD-ove sa raritetnim snimkama, te zabilježenim koncertima. Prigodna turneja, koja se tijekom protekle godine održavala povodom promocije albuma Honky Tonk nipošto nije izuzetak. Posjetitelji su tom prigodom mogli doći u posjed dva nosača zvuka s zabilježenim koncertnim zapisima iz relativno davne 1999.

Son Volt

Riječ je o poluslužbenim albumima Artifacts i 1999, a emisija eXit u večerašnjem izdanju donosi uvid u ta dva zapisa, uz neke minimalne korekcije – naime, skladbe koje se ponavljaju su priložene u tek jednoj verziji. Sve u svemu, može poslužiti kao zanimljiv podsjetnik razvoja soničnog izraza Jay Farrara u jednoj plodnoj petnaestoljetki.

Osobno smatram da su promjene tek kozmetičke i tehničke prirode, pošto je konzervativni Farrar do kraja ostao vjeran postulatima koje je prihvatio još u ‘Uncle Tupelo’ fazi. Štoviše, upravo je njegovo inzistiranje na dosljednosti predefiniranom roots i punk-rock zvuku dovelo do razilaženja između njega i Jeffa Tweedyja (netko ih je jednom nazvao Johnom i Paulom suvremene glazbe). Naime, eksperimentu sklon Jeff jednostavno nije mogao prihvatiti stavove bivšeg kolege, te je zaplovio ka novim obalama vlastitim brodom nazvanim Wilco. No, to već izlazi iz okvira ove priče…

 

c) Nirvana – Live at Reading 1992.

Prlibližava se taj kobni 05. travnja, koji će označiti dvadesetogodišnjicu odlaska Kurta Cobaina na neki drugi svijet. Uklonimo li bespotrebnu patetiku, mogli bi reći kako se upravo ovih dana navršava također dva desetljeća od posljednje faze In Utero turneje, koja je srećom zahvatila i nama bliske krajeve (Ljubljana, 20. veljače 1994.).

Večerašnji snimak prethodi spomenutoj turneji – točnije, riječ je o nastupu na Reading Festivalu datiranom 30. kolovoza 1992., dakle nedugo po završetku čuvene Nevermind turneje, no upravo taj zapis kvalitetom izvedbe i energijom predstavlja Nirvanu u možda ponajboljem scenskom izdanju. Sastav je u koncertnoj postavi još uvijek ona izvorna trojka Cobain – Novoselich – Grohl, pošto će se Pat Smear, gitarist Germsa pridružiti Nirvani kao live potpora tek koncem 1993., no onaj izvorni, pomalo sirovi zvuk koji karakterizira Bleach, te dijelom Nevermind (bar u onom dijelu u kojoj ga pretjerano hvaljeni producent Butch Vig nije uspio zasrati) i nije zahtjevao više od jednog melodijskog instrumenta.

Koliko nam već pruža uvid u setlistu (priložene su naslovna i pozadinska strana prigodnog piratskog CD-a), koncept je temeljen uglavnom na materijalu s prva dva albuma, s tim da su uvrštene i tada još rudimentarne verzije nekih skladbi koje će se naći na In Utero (Tourette’s, All Appologies, Dumb), istina, još uvijek bez onog genijalnog producentskog štiha kojeg je utkao neponovljivi Steve Albini!

Sudeći po riječima pojedinaca koji su konac kolovoza 1992. proveli u Berkshireu, Nirvana je s pravom postavljena na poziciju headlinera završne večeri, zasjenivši tako i imena poput Nicka Cavea & the Bad Seedsa, Screaming Treesa, Teenage Fancluba ili Pavementa. Nadamo se da će ovaj tonski zapis pridonijeti barem djelimičnom postizanju dojma te savršene večeri, a ako ne – ništa zato; uvijek možete reći ono što sam i ja rekao gospodi Vjeranu Mišurcu i Deanu Dergiću kad su me u veljači 1994. pozvali da pođem s njima u Ljubljanu:

“Nirvana? Ma pusti, bit će prilika!”.

Tako to ispadne kad si mlad, naivan, te zdušno želiš očistiti prvu godinu zbog parcijale…