KLFM

Scotland’s Hidden Reverse, VI dio – Simple Minds

 

Priznajem, nisam od onih koji krše zadanu riječ, a u najavi trećeg nastavka Tajnog škotskog obrata sam se decidirano izjasnio kako će ovaj serijal ostati lišen Simple Mindsa, iz jednostavnog razloga što je 25 godina ujednačene silazne putanje neoprostivo i mnogo većim imenima od Jima Kerra i društva.

Svejedno, šesti dio glazbenog putovanja škotskim punk i post-punk naslijeđem donosi ni manje ni više nego 110 minuta glazbe ovog sastava koji je imao odličan start i nesretnu formu komercijalizacije, no odmah slijedi ograničenje – posljednji njihov uradak koji će biti uzet u obzir jest album Sparkle in the Rain iz 1984. Razlozi su i više nego jasni, pa već sam spominjao silaznu paraboličnu putanju nalik na trajektorij vertikalnog hica u zemljinom gravitacijskom polju, a neoprostiv je i Jimov podcjenjivački stav prema splitskoj publici – ni na trenutak se nije sjetio da u dvorani ima i nas, štovatelja velikana sa Ibroxa, već se foteljaški ulizivao nekolicini posjetitelja sa obilježjima Celticsa u prvim redovima. U svakom slučaju, poticaji od strane nekih glazbeno potkovanih kolega, kao i moja privrženost njihovim ranijim albumima su odnjeli prevagu, tako da, eto, i sastav koji je nastao na ruševinama kultnog punk projekta Johnny and the Self – Abusers konačno ulazi u koncept.

 

Simple Minds, 1981.

 

Navedeni su samo neki od pogrešnih poteza koje je ovaj potomak nekad moćnog klana Kerr (prilažem specifičan obiteljski tartan!), koji je nastanjivao krajnji jug Lowlandsa (grofovije Roxburgh i Selkirk), počinio od Live Aida te albuma Once Upon a Time naovamo. Sparkle in the Rain se doslovno može shvatiti kao labudova pjesma Simple Mindsa, onaj zadnji krik nesputane kreativnosti nakon kojega slijede desetljeća mlake monotonije i rasplesanog pop debilizma, uz povremena šepurenja među neishranjenom afričkom djecom, popraćena mahanjem Celtics rekvizitima.

 

Tartan obitelji Kerr

 

Turobna atmosfera betonskih predgrađa očito je doprinjela i Kerrovom umjetničkom izrazu. Odrastao je na višim katovima socijalnog nebodera u Toryglenu u južnom Glasgowu, tako da učestala kvarenja ionako ispišanih i ispovraćanih liftova te sterilna odsijavanja ulaza i koridora dominiraju barem onim ranijim, hvale vrijednim dijelom njegova opusa. Pretpostavljam da je sa prozora svojeg tower blocka mogao promatrati kolone automobila koji su dvosmjerno klizile koridorom autoputa M8, koji u obliku slova S presijeca grad, tvoreći tako glavnu arteriju njegovog krvožilnog sustava. Nizovi crvenih točkica predstavljali su udaljavajuća vozila (neovisno o Dopplerovom efektu – ovdje je riječ samo o uobičajenoj signalizaciji), a bijela su se svjetla približavala. M8 i njegove konture umiruće zmije dovodili su do daljnjeg isprepletanja ovih svjetlosnih izvora koji su na pojedinim dionicama tako formirale bijelo-crvene Möebiusove petlje. Valjda se taj fluid uvukao i zauvijek uobličio strukturu instrumentalne skladbe Theme For Great Cities, barem u onoj formi koja je zadobila atribute besmrtnosti.

 

Motorway M8, Junction 17, Charring Cross, Glasgow

 

Ukoliko je prvi album sastava, Life in a Day bio neka vrsta proboja uz traženje vlastitog identiteta, još uvijek opterećenog punk i glam rock naslijeđem, Real to Real Cacophony je već zrelo autorsko djelo protkano krautrock senzibilitetom, na kojemu skladbe možda i nisu dovedene do pune svrsishodnosti, no namjerno poludovršene predstavljaju zbirku uzoraka spremnih za kasnije korištenje. Ova je zaliha polovično brušenih dragulja iduće godine iskorištena za finaliziranje jednog od ultimativnih remek djela britanskog post – punka, projekta koji govori o urbanim paranojama,   Europi podijeljenoj željeznom zavjesom, otkazanim letovima te nesigurnosti i zaboravu prisutnima u emotivnu životu prosječnog para, a odaziva se na ime Empires and Dance.

 

U prvom planu – tower block u Toryglenu, južni Glasgow, u kojemu je odrastao Jim Kerr

 

Fluidni blizanci Sons and Fascination i Sister Feelings Call nose nešto drukčije ruho od svojih prethodnika, ponajviše zahvaljujući činjenici da je vrhunski producent John Leckie na ovom projektu zamijenjen prosječnim Steve Hillageom, no albume izvlači predefinirana i o produkciji neovisna kvaliteta samog materijala. Jim Kerr i sastav dodatno šire vlastite horizonte, kako na glazbenom tako i na tematskom planu, a primjetne su i prve natruhe tada još pasivnog otpora sivoj britanskoj svakodnevnici zastupljenoj u vidu porasta nezaposlenosti, IRA-inog terora te rasnih i socijalnih sukoba – otpora koji će osviještene adolescente odvesti na nešto introspektivinije puteve od radikalnog i angažiranog punka koju godinu ranije. Način borbe protiv agresivnog establišmenta kristalizira se u donekle fiktivnom pokretu koji se nominalno sažima u dvije riječi – Novi Romantizam, a upravo su Simple Minds definirali njegov manifest.

New Gold Dream, koji u podnaslovu krije kod 81 –82 – 83 – 84 izranja u vizualnom ispreplitanju purpurnih i plavih tonova, te simbolici spasa i uskrsnuća, križu koji je nezgrapno uklonjen sa nekih istočnoeuropskih izdanja ovog albuma, jednog od rijetkih koji se mogu pohvaliti činjenicom da sretno odabrani naslov u potpunosti opisuje djelo koje se pod njim krije. Godina je 1982. – Argentina upravo započinje novi rat okupirajući britansko otočje Falkland, islamistički ekstremisti ubojstvom legalno izabranog predsjednika Bashira Gemayela, maronitskog kršćanina, uvode Libanon u dugogodišnji krvavi pir, a tek nešto malo nade ulijeva početak liberalizacije istočne Europe, najavljen odlaskom diktatorskog tiranina Leonida Brezhneva sa ovog svijeta te iz sivoeminencijskih kulisa Varšavskog pakta. Istina, optimizam New Gold Dreama se uglavnom manifestirao na osobnoj razini i nije imao mnogo zajedničkog sa globalnim strujanjima, no postavio se kao premosnica između pojedinca te kolektivnog zeitgeista. Sa one druge, prizemnije strane, album je bio komercijalni pogodak sa kojeg je tijekom te 1982. skinuto čak tri hit singla, i sagledano u cijelosti, sastavu je omogućio osjećaj financijske neovisnosti, te sigurnosti koji je, nažalost, vrlo brzo zlouporabljen navodeći Simple Minds iz progresivno eksperimentalnog miljea u komercijalne pop vode.

 

Nedvojbeni manifest New Romantics Movementa – Novi Zlatni san, Brižne su vlasti istočnoeuropskih zemalja uklonile kršćansku ikonografiju, nakon čega je omot izgledao kao upravo obrisano babunovo dupe

 

Ipak, do početka je kreativnog pada trebalo pričekati još barem tri godine. U međuvremenu se, barem u lubanjama nadobudnih kritičara formira taj fiktivni trokut Liverpool – Glasgow – Dublin, što bi valjda u njihovoj viziji trebalo značiti kako su, uz Echo and the Bunnymen i U2 upravo Simple Minds onaj zaključni element sretnog trolista novog rocka. To što je riječ o samo najeksponiranijim akterima tadašnje izuzetno bogate otočne scene nikoga nije zabrinjavalo, pa je, eto, ova nesretna forma zaživila. Istina, Bono i Edge su naknadno tvrdili kako su albumi War i Unforgettable Fire inspirirani upravo New Gold Dreamom, no međusobno ispreplitanje utjecaja komercijalno uspješnih srodnika nije rijetkost, plus što ovakvi incesti u pravilu ne završavaju kretenizmom. Najbolji dokaz je album Sparkle in the Rain iz 1984, na kojemu se Simple Minds na kratko vrijeme okreću punokrvnom, zamalo stadionskom rocku. Ovaj uspjeli hibrid jutuovske energije i već poslovične art lepršavosti glasgowskih dečkiju predstavljao je korak dalje od prethodnika, primarno otvorivši vrata američkom tržištu te omogućivši Simple Mindsima prvu pravu međunarodnu turneju. Sam je album besprijekorno djelo koje se na trenutke možda gubi u monotoniji žestine i angažiranosti, no i u takvom se ujednačenom konceptu uočavaju istinski biseri poput East at Easter, Street Haslle i Upon the Catwalk, koji uz vanvremenske hitove kao što su Waterfront i Book of Briliant Things predstavljaju okosnicu ovog solidnog, na nesreću i posljednjeg uistinu čistokrvnog albuma Simple Mindsa. Jer, iduće će ostvarenje, Once Upon a Time iz 1985 biti koloplet svega – rock manirizma, Live Aid-ovskog pravovjernog elitizma, pop savršenstva i koncertne energije pretočene u studijske snimke – dakle upravo svega osim onoga što je oduvijek predstavljalo esenciju tog sastava.

Kerr i društvo su se pred očima šokiranih štovatelja počeli pretvarati u vlastite karikature, u samozadovoljne pop zvijezde sa podebljim bankovnim računima čiji su nastupi izgubili onu post punkersku mističnost i novoromantičarski zanos, a rascjep od skoro četiri godine do izlaska idućeg albuma samo je potvrdio sumnje te pobio ionako slabe nade u njihov povratak na kreativni put. No, na to razdoblje koje je uslijedilo ne treba trošiti riječi. Simple Minds su sa albumom Street Fighting Years pogodili žicu trenutnih promjena koje su se očitovale u padu berlinskog zida te južnoafričkog Apartheida, no glazbeno su potpuno zastranili u bolno i nepotpuno implementiranje world musica u nekoć uspješne art kanone, no te su boljke pogodile i ostale nekoć uspješne nositelje glazbene progresive i ekskluzivnosti – između ostalih bi mogao biti spomenut Peter Gabriel.

Uslijedilo su još dva monotona desetljeća popraćena nizom mlakih pop albuma čiji detalji tek povremeno bljesnu starim sjajem perfekcije onih Simple Mindsa koji su u novovalnom razdoblju zasigurno bilo među par vodećih lučonoša škotskog post punka. Na kraju krajeva, neki vanvremenski trenuci im se nikako ne mogu osporiti. Ukoliko ne vjerujete, zamračite prostoriju, pustite dragulj zvan Theme for Great Cities i zamislite kako sa vrha stambene novogradnje promatrate kolone automobila kako nestaju u kišnoj večeri.