Pavement / David Berman & Silver Jews

– – .

 

a)      Pavement

Danas se uz američki sastav Pavement u pravilu vezuju bezbrojni stereotipi, epiteti, etikete – ‘lučonoše indie rocka’, ‘sastav koji je lansirao lo-fi zamalo do mainstreama’, ‘pobjeda alternativnog zvuka nad grungeom’… Uistinu, na trenutke se stvara dojam kako je od pustih naljepnica gotovo nemoguće vidjeti sam bend. Ali, zanemarimo li određena pretjerivanja, vidjeti ćemo kako u tome ima mnogo istine, jer dotični je sastav svojski obilježio američku glazbenu scenu devedesetih, te postavio vlastite standarde kojih će se desetak godina kasnije pridržavati nove generacije glazbenika.

Kultni i neprežaljeni Pavement

Kultni i neprežaljeni Pavement

 

Pavement je počeo kao jedan od onih sastava koji se pojavljuju u vrijeme naizgled za njih predodređeno, dakle u trenutku kad je trebalo popuniti stanovitu scensku rupu (takve katkad znaju biti zjapeče!). Jer, kraj osamdesetih i nije zračio nekakvim optimizmom, bar što se američke nezavisne scene tiče. Veliki sastavi iznikli u takvom okruženju raspali su se (Hüsker Dü) ili prešli na velike etikete (R.E.M., Sonic Youth). Punk i garažni zvuk deevoluirali su do potpune komercijale, a noviji nezavisni sastavi poput Pixiesa bili su samo blijede popizirane kopije velikih prethodnika. Dakle, pozornica je bila relativno prazna i bilo je samo pitanje vremena kada će izniknuti neki slobodoumni i dovoljno uvrnuti sastav koji će popuniti to mjesto. I onda 1989. tračak svjetla;  EP relativno nepoznatog sastava Pavement iz Stocktona u Kaliforniji. Ali, bend zvuči iznenađujuće lucidno i svježe, ne poštuje kanone, svaka skladba je slobodna i svoja. Iduća dva singla potvrđuju kako uspjeh Slay Tracksa nije slučajnost, i onda očekivano veliki trijumf, album Slanted & Enchanted – te 1992., dok su Amerika i svijet bivali zaslijepljeni olujnim usponom grungea, Pavement su malko zasjenjeno ali korektno vralili čast nezavisnoj sceni. Za dio svježine koju su unijeli odgovorni su njihovi uzori: The Fall, enigmatični post punk projekt manchesterskog veterana Marka E. Smitha, kao i rodonačelnici novozelandske punk i post punk scene, Tall Dwarfs.

Crooked Rain, Crooked Rain i Wowee Zoowe, dva zasigurno najkvalitetnija albuma Pavementa

 

Devedesete, i to posebice one rane, bile su njihovo vrijeme – nižu se odlični albumi (dovoljno je spomenuti Crooked Rain, Crooked Rain ili Wowee Zowee), koji ne oskudijevaju eksperimentalnim pristupom te nekonvencionalnim načinom sklapanja pop skladbi. Istina, lo-fi zvuk s prvog albuma pomalo blijedi (gotovo se sasvim gubi odlaskom bubnjara Gary Younga), ali svi drugi pozitivni atributi ostaju. Sastav je izuzetno koncertno aktivan, a ključni članovi poput Stephena Malkmusa , Boba Nastanovicha ili Scotta Kannberga ne libe se kolaboracija s drugim glazbenicima. No, ono što će koju godinu poslije Pavementu doći glave je poslovična i uobičajena priča: trganje oko zastupljenosti u sastavu i autorskih prava ili kako se već kaže, razilaženje glazbenih pogleda. Stoga se u ne baš mirnim okolnostima bend razilazi krajem 1999. (anegdota kaže kako se zadnjih dana Malkmus i Kannberg jednostavno nisu podnosili – na koncertu bi potonji odsvirao svoju skladbu nakon čega bi Malkmus dohvatio mikrofon i rekao: ‘ok, a sad prelazimo na nešto što se može nazvati glazbom’). Čovjek bi očekivao da je nakon takvog gafa svaka daljnja suradnja nemoguća, no 2010. je ipak došlo do reuniona prigodom kojega je Pavement održao nekoliko koncerata, uključujući i onaj u Hollywood Bowlu. Istina, ponovno okupljanje nije polučilo snažniji medijski boom niti je rezultiralo snimanjem novog albuma, što je u konačnici i bolje.

Jer, Stephen Malkmus već godinama uspješno pliva u samostalnim vodama sa svojim novim sastavom The Jicks, dok Kannberg nakon nekoliko albuma s Preston School of Industry (2001. – 2004.) također započinje samostalnu karijeru, zasad u vidu tek jednog no jako dobrog uratka Real Feel (2009.) kojega će, zanimljivo, potpisati kao Spiral Stairs, dakle svojim starim pseudonimom iz vremena Pavementa!

U redu, vrijeme je za istinu. Pavement je veliki, čak i vanvremenski sastav, no ovoga mu je puta namijenjena uloga slična onoj predgrupe na glazbenom koncertu. To nije napravljeno iz omalovažavanja, podcjenjivanja ili ne daj Bože zlobe, već iz razloga što ime o kojemu priča upravo kreće nije moguće (ili bi to bilo vrlo nezgrapno) uvesti u igru bez povlačenja usporednice s Malkmusom i njegovim bendom.

 

 

b)      David Berman & Silver Jews

Prethodno spomenuta suradnja članova Pavementa s drugim glazbenicima uglavnom se odnosi na sastav Silver Jews, često smatran usputnim bendom određenih članova Pavementa; iako je istina drukčija. Silver Jews su bili veličanstveni projekt pod možda nešto rigidnijim vodstvom jedne osobe, no svi koji su tijekom djelovanja sastava (1989. – 2009.) prošli kroz njegove redove itekako su doprinijeli konačnom zvučnom izražaju. Povijest sastava Silver Jews je dakle priča o pjesniku i kantautoru Davidu Bermanu.

 

In 1984. I was hospitalised for approaching perfection.
/David Berman, Random Rules/

 

Početkom 2009. Davidu je izgleda puk’o film te je definitivno raspustio Silver Jewse. Možda je životni projekt spomenutog kantautora opet stavljen na led, što se događalo i prije, ali ovaj put, čini se, s nakanom da se situacija takvom zadrži za vijeke vjekova. Ne treba mu zamjeriti, ipak je riječ o individualistu s velikim I, čovjeku koji se okušao u raznim kreativnim područjima i koji je dokazao kako je više nego sposoban određivati putove svojeg stvaralaštva. Pa ako i kaže kako nakon glazbenog, animacijskog i književnog, slijedi posao na filmskim scenarijima, onda je to pun pogodak već u startu. Nije riječ o fascinaciji dotičnim kada kažem da Berman ne može pogriješiti.To je jednostavno činjenica.

U najranijim danima Silver Jewsa, dok su još bili etničli čisti sastav: Stephen Malkmus, David Berman i Bob Nastanovich

U najranijim danima Silver Jewsa, dok su još bili etnički čisti sastav: Stephen Malkmus, David Berman i Bob Nastanovich

 

Ukoliko ste imalo upućeni u stvaralaštvo Davida Bermana, onda vam ovaj uvod i ne zvuči prepotentno. Ako niste, slijedi nekoliko informacija koje bi vam trebale pomoći pri kristaliziranju pojma o jednom od najlucidnijih američkih (i šire) glazbenih sastava kroz dva desetljeća prelomljena na smjeni tisućljeća, dakle o Silver Jewsima. Ne pitajte se što ili tko se krije iza netom navedenog naziva. David Berman jest Silver Jews, a Silver Jews nisu ništa drugo do David Berman; dakle, glazbeni projekt čija je pokretačka snaga jedna osoba.

Sam je početak priče tako beznadno stereotipan, čak do te mjere da počinje iritirati. Rođen 1964. u Virginiji, sin washingtonskog lobista Richarda Bermana, prve godine života provodi često mijenjajući lokacije prebivališta. Tako će, primjerice, srednju školu završiti u teksaškom Addisonu, da bi se potom vratio u rodnu državu gdje diplomira na prestižnom University of Virginia. Tu, na sveučilištu, praktički kreće saga o Silver Jewsima. Ključni okidač je Davidovo poznanstvo sa Stephenom Malkmusom i Robertom Nastanovichem, osobama širim masama poznatim kao jezgra budućeg Pavementa. Trojac će neko vrijeme nastupati pod znakovitim imenom Ectoslavia, dok će se naziv Silver Jews udomaćiti tek pri njihovom preseljenju u Hoboken u New Jerseyju, inače postojbinu Sonic Youtha, sastava najzaslužnijeg za trasiranje tadašnje indie-scene u usponu. Postoji više teorija o razlozima izbora upravo tog imena, a svaka od njih sadrži kamenčić iz mozaika istine. Sam se Berman pozivao na parodiju bižuterije, srebrnog nakita (silver jewelry), kao i na žargonski naziv za Židove svijetle puti i plave kose, inače česte u USA, a vjerojatan je i homage Silver Applesima.

David Berman: rocker, hipster i Židov

David Berman: rocker, hipster i Židov

 

Već su rana ostvarenja poput singla Dime Map of the Reef i nešto kasnijeg dvanaestoinčnog izdanja The Arizona Record predstavili Bermana kao pjesnika, kreatora atmosferičnih i pomalo grotesknih struktura. Jasnoća njegovog glazbenog izraza tada je još bila prigušena nerafiniranim zvučnim zidom te učincima lo-fi produkcije, ali se konstrukcija pop perfekcionizma već nazirala na horizontu. Od samog početka Berman pisanju skladbi prilazi na specifičan način; izbjegavajući zamku koja bi snagu riječi podredila ljepoti melodije i obrnuto. Upravo će taj uravnoteženi odnos dvaju ključnih elemenata kantautorskog izričaja postati prepoznatljiv element u djelovanju Silver Jewsa.

Omot albuma American Water i dalje ostaje među najkvalitetnijim dizajnerskim rješenjima u rock miljeu

Omot albuma American Water i dalje ostaje među najkvalitetnijim dizajnerskim rješenjima u rock miljeu

 

Starlite Walker iz 1994. prvi je dugosvirajući projekt sastava i najbolji dokaz istinitosti gornjih redova. Iako ugođaj varira od pjesme do pjesme; primjerice od slowcoreovski uobličene Tide to the Oceans (kompozicije u kojoj je i Malkmus dao svoj kreativni obol) pa do frenetične The County Diary of a Subway Conductor, album je, mada na prvi pogled tako ne djeluje, ipak ujednačeno i lucidno koncipirano djelo. Sličan pristup izmjena atmosfera sa zadržavanjem odmjerenosti u konačnici, Berman će primijeniti i na vjerojatno najboljem ostvarenju Silver Jewsa, American Wateru iz 1998. koji će uslijediti nakon nešto monolitnijeg i uravnoteženijeg te ne baš zapaženog albuma The Natural Bridge.

 

They don’t walk and they don’t talk in Malibu.
They don’t vote and they don’t smoke.
I know you’re blue…

They don’t cream and they don’t dream in Kansas City.
They don’t crack and they don’t act.
I know you’re ready…

They don’t cry and they don’t die in South Dakota.
They don’t match and they don’t hatch in South Dakota.
Here comes the coda:

Not much water coming over the hill…

/David Berman, Federal Dust/

 

Teško je kazati što to American Water izdvaja u odnosu na ostala Bermanova ostvarenja; je li riječ o uspjelom slučajnom nizu kompozicija promjenjivog tempa te ugođaja koji varira od depresivnog cinizma do euforije ili je možda povratak Malkmusa u redove Silver Jewsa donio onu dodatnu kreativnu snagu? U svakom slučaju, Berman je na ovom projektu dao oduška svojoj glazbenoj kreativnosti i poetskoj imaginaciji, pokazujući kako bez problema pliva u vlastitim vodama neočekivano uobličenih pjesama prepunih nadrealnih izmjena slika u kojima zaleđeni trenutak egzekucije blijedi pred vizijom raspršivanja duge na kapljicama vode iz vrtnog gumenog crijeva, pjesama prepunih dvoboja buke i tišine kroz koje završna fraza proganja narativni tijek u želji da ga prekine…

Neka od ključnih ostvarenja Silver Jewsa: Arizona Record, Starlite Walker, Bright Flight i Natural Bridge

Neka od ključnih ostvarenja Silver Jewsa: Arizona Record, Starlite Walker, Bright Flight i Natural Bridge

 

Ostvarenja koja slijede odišu smirenošću i neupitnom kvalitetom. Bright Flight je stvaran u Nashvilleu, prijestolnici country glazbe, i tom utjecaju Silver Jews nisu mogli nit’ su htjeli pobjeći. Ovaj je album nešto mračniji od svojih prethodnika, što je rezultat Bermanovih osobnih depresivnih kriza i problema s medikamentima. Mračni, gotovo apokaliptični ton provlači se kroz sve pjesme i spontano je koordinirao s vremenom izlaska albuma, vremenom kolektivne psihoze u mjesecima koji su uslijedili terorističkim napadima na New York i Washington. Po ujednačenoj i intimističkoj atmosferi Bright Flight je možda najbliži albumu The Natural Bridge, ali uz vremenski odmak od pet godina zvuči autorski zrelije, kao djelo čovjeka koji je već stvorio prepoznatljiv timbar i koji zna što i na koji način reći.

David Berman: pjesnik.

David Berman: pjesnik.

 

Optimizam se vraća s posljednja dva Bermanova ostvarenja  pod Silver Jews etiketom; Tanglewood Numbers iz 2005. I Lookout Mountain, Lookout Sea iz 2008. Nije nedostajalo ni ideja niti načina za njihovo uobličavanje u prihvatljivu pop formu, ali su i Berman i dugogodišnji fanovi uočili kako stvari više nisu iste kao u devedesetima. Štoviše, njegova odluka da tek tada započne s izvođenjem vlastitog materijala pred publikom može se promatrati kao traženje mogućeg izlaza iz situacije koja prijeti zasićenjem. Svejedno, Silver Jews su možda jedini sastav današnjice koji je s koncertima i turnejama započeo tek nakon petog albuma, a možda je i porast popularnosti uslijed učestalih nastupa bio onaj ključni trenutak koji je doveo do raspuštanja sastava prije negoli taj postane vlastita karikatura. Uostalom, po završetku Silver Jews epopeje, David Berman je izjavio: Ne želim se dovesti u situaciju da napišem nastavak Shiny Happy People. Pametnom dovoljno.

Zvati to idolopoklonstvom ili ne? Cat Power sa primjerkom CD-a American Water.

Zvati to idolopoklonstvom ili ne? Cat Power s primjerkom CD-a American Water.

 

Ne treba sumnjati kako će najavljeni Bermanov scenaristički rad polučiti uspjehe. Ta individua jednostavno uspijeva na svim poljima kojih se dohvati, što mogu potvrditi uspjesi crtića Slanted and Enchanted (po kojem su, usput rečeno, Pavement nazvali svoj prvi album), ili knjige poezije Actual Air. Jedino pitanje koje izaziva crva sumnje jest ono o Bermanovu eventualnom povratku u glazbene vode, jer dosljednost vlastitim odlukama i kreativnost često ne idu pod ruku. To je pitanje s kojim će David raščistiti tek kad ga mase prestanu primarno doživljavati kao glazbenika. No, neka se ta bitka odvija daleko od očiju štovatelja njegovog lika i djela, negdje u backgroundu. Berman zna na koji način teče vrijeme i koji su putovi jednosmjerni, a koji omogućuju povratnu rutu.

Sasvim nebitno tko će pobijediti u pozadinskom dvoboju; entropija ili David Berman, i to iz razloga što nitko od navedenih ne može izgubiti.

 

 

DODATAK: Kratki uvid u pjesničko stvaralaštvo Davida Bermana
Smith and Jones Forever

Are you honest when no one’s looking?
Can you summon honey from a telephone?
They sat there with their hooks in the water
and their moustaches caked with airplane glue.

o come let us adore them
California overboard
when the sun sets on the ghetto all the broken stuff gets cold.

Smith and Jones forever!
Smith and Jones forever!
Smith and Jones forever together forever and ever.

Build a stage for Autumn’s bitch.
They walk the alleys in duct tape shoes.
They see the things they need through the windows of a hatchback
The alleys are the footnotes of the avenues.

o come let us adore them
California overboard
holding up their trousers with extension cords.

I’ve got two tickets to a midnight execution.
We’ll hitchhike our way from Odessa to Houston
and when they turn on the chair
something’s added to the air
when they turn on the chair
something’s added to the air forever!

 

The Moon

A web of sewer, pipe, and wire connects each house to the others.

In 206 a dog sleeps by the stove where a small gas leak causes him
to have visions; visions that are rooted in nothing but gas.

Next door, a man who has decided to buy a car part by part
excitedly unpacks a wheel and an ashtray.

He arranges them every which way. It’s really beginning to take
shape.

Out the garage window he sees a group of ugly children
enter the forest. Their mouths look like coin slots.

A neighbor plays keyboards in a local cover band.
Preparing for an engagement at the high school prom,

they pack their equipment in silence.

Last night they played the Police Academy Ball and
all the officers slow-danced with target range silhouettes.

This year the theme for the prom is the Tetragrammaton.

A yellow Corsair sails through the disco parking lot
and swaying palms presage the lot of young libertines.

Inside the car a young lady wears a corsage of bullet-sized rodents.
Her date, the handsome cornerback, stretches his talons over the
molded steering wheel.

They park and walk into the lush starlit gardens behind the disco
just as the band is striking up.

Their keen eyes and ears twitch. The other couples
look beautiful tonight. They stroll around listening
to the brilliant conversation. The passionate speeches.

Clouds drift across the silverware. There is red larkspur,
blue gum, and ivy. A boy kneels before his date.

And the moon, I forgot to mention the moon.

 

 

Time Will Break The World

The sun and the shutters and the sun shattered hair
The butler hesitates at the top of the stairs
A kitten from Great Britain sleeps behind the drapes
An old silver bowl filled with apples and grapes

It’s so very cold in the mansion after sunset
The snow is blowing through the baseboard outlets
And I have no idea what drives you, mister
Tanning beds explode with rich women inside

All my poor, hungry children
Time will break the world

The snow falls down so beautiful and stupid
For the black silhoutte of Abraham Lincoln trees
The sky’s low and grey like a Japanese table
And my horse’s legs look like four brown shotguns

The icicles are dripping like the whole house is weeping
On an evil little car with gull-wing doors
And I have no idea what drives you, mister
But I’ve killed you in my mind so many times before

All my poor, hungry children
Time will break the world

 

Snow

Walking through a field with my little brother Seth

I pointed to a place where kids had made angels in the snow.
For some reason, I told him that a troop of angels
had been shot and dissolved when they hit the ground.

He asked who had shot them and I said a farmer.

Then we were on the roof of the lake.
The ice looked like a photograph of water.

Why he asked. Why did he shoot them.

I didn’t know where I was going with this.

They were on his property, I said.

When it’s snowing, the outdoors seem like a room.

Today I traded hellos with my neighbor.
Our voices hung close in the new acoustics.
A room with the walls blasted to shreds and falling.

We returned to our shoveling, working side by side in silence.

But why were they on his property, he asked.

 

Napomena: dio teksta o sastavu Silver Jews prethodno je objavljen kao zasebni članak u šesnaestom broju riječkog časopisa za umjetnost i kulturu RE (lipanj 2009.)

 

03/03/2013

autor: el5egundo

Tags: , , , , , ,