KLFM

My Bloody Valentine / H – block

 

 

a)      My Bloody Valentine

My Bloody Valentine možete promatrati kroz dva filtera: privid prvog će ih prikazati kao izuzetno značajan no podcijenjen sastav, a drugi pak kao tek jedan od mnogobrojnih sličnih projekata s konca osamdesetih koji je, eto, doživio da ga pomalo previše razviču. Da bude kompliciranije, obje varijante vrijede – ovisi isključivo o točki gledišta.

Nema svrhe govoriti o počecima tog benda, pošto je njegovo ime tek paravan za djelovanje jedne individue, Kevina Shieldsa. Stoga najbolje krenuti s njegovim kratkim životopisom.

Kevin slijedi nekakvu anti-Byrne životnu priču: rođen je 21. svibnja 1963. u Brooklynu, NYC, no u svojoj se desetoj godini s roditeljima vraća na Stari kontinent, konkretno u Dublin. Još kao teenager upoznaje Colma O’Cioisoiga, bubnjara s kojim će početkom 1983. formirati prvu, rudimentarnu jezgru budućih My Bloody Valentine. Bilo je to vrijeme traženja i preispitivanja na tada aktualnom području punka i post-punka, obilježeno Kevinovom fascinacijom imenima kao što su Buzzcocks, The Birthday Party i Bauhaus. Konzervativni Dublin tada očito nije predstavljao idealnu lokaciju za sastav imalo slobodnijih aspiracija, tako da već iduće godine Kevin, Colm i novopridošli pjevač David Conway po preporuci članstva možda najprogresivnijeg gradskog sastava ikad, Virgin Prunesa (imali su svoje prste i u postavljanju U2 na noge!) odlaze u Nizozemsku gdje održavaju nekoliko koncerata, između ostalog i kao predgrupa R.E.M.-u koji je tada odrađivao svoju prvu europsku turneju. Koncem godine (riječ je o 1984.) iznova mijenjaju lokaciju, skrasivši se u Berlinu, tada aktualnom utočištu bjelosvjetskih nezadovoljnika (treba li iznova spominjati Cavea?), gdje im se vrlo brzo ukazuje prilika koja se ne propušta – snimanje prvog mini albuma.

EP This Is Your Bloody Valentine, snimljen je u Berlinu 1985., i pod očitim je utjecajem sastava poput Crampsa ili The Birthday Party

 

Uradak nazvan This is your bloody Valentine izlazi 1985., i mada je riječ o iznimnom ostvarenju, ne nailazi na dublji prijem kod publike i kritike. Traženje vlastitog izraza još uvijek je spriječavalo kristaliziranje istog, tako da su na tom EP-ju uočljivi utjecaji kako nezaobilaznog The Birthday Partyja, tako i njujorških art punk projekata koji su upravo izronili iz anonimnosti, u prvom redu Swansa i Sonic Youtha. Tko zna, možda se u Kevinu Shieldsu načas probudio zov rodne grude, no svoj je prepoznatljivi autorski izraz tek trebao zaokružiti.

Ni Berlin neće ostati zapamćen kao dugotrajno boravište sada već samopouzdanijeg i donekle konsolidiranog My Bloody Valentinea (u daljnjem tekstu MBV), te Kevin i društvo koncem 1985. odlaze u London gdje će konačno pronaći solidnije tlo za puštanje korijenja. Usitinu, ta se odluka pokazala presudnom, pošto će se po odlasku Conwaya (koji ionako nikad nije uspio uspostaviti značajniji kreativni odnos s Kevinom i Colmom) pridružiti basistkinja Debbie Googe te gitaristkinja Bilinda Butcher koja će koncem desetljeća ostvariti i romantičnu vezu s Kevinom.

Kao i ostatak Britanije, London je u to vrijeme predstavljao pozornicu na kojoj se pomalo eksperimentalno formirao novi zvuk. Brojne nezavisne kompanije nicale su kao gljive poslije kiše, omogućivši svim tim mladim sastavima kanaliziranje naizgled nerealnih htijenja u prihvatljivoj formi. Doba najranije post-punk ekspanzije već je prošlo, i globalni nezavisni zvuk dobija određenu dozu mutne prljavosti – dovoljno se prisjetiti glazgovskih The Jesus and Mary Chain koji upravo tada objavljuju svoj prvijenac Psychocandy koji će bitno utjecati (možete to razmatrati i rekurzivno, kao povratnu spregu) na MBV. Distorzirane gitare i obilje feedbacka postaju zaštitni znak većine sastava koji svoja duševna previranja prikazuju u ekspresivnoj simbiozi noisea, punka i popa. Izgleda da su time MBV konačno jasno definirali ono po čemu će kasnije biti pamćeni. No, još uvijek su bili relativno anoniman sastav koji je tek trebao obznaniti svoja stilska dostignuća, i što je još bitnije, uobličiti ih u prihvatljivu glazbenu formu.

Kevin Shields u rijetkim trenucima kad ne bulji u pod

 

Vrlo brzo će im se, barem na prvi pogled, posrećiti – potpisuju za relativno nepoznatu kompaniju Fever Records i u travnju 1986. objavljuju svoj prvi britanski EP Geek!. Ugovor nije bio Bog zna što, budući da je garantirao snimanje tek tog jednog mini albuma, tako da sastav započinje skoro dvogodišnje lutanje od izdavača do izdavača. Nekoliko mjeseci kasnije izlazi i uradak istog formata nazvan The New Record by My Bloody Valentine, ovoga puta pod Kaleidoscope Records etiketom, a početkom 1987. i Sunny Sundae Sunday za Lazy Records. Ova ih je treća kuća shvatila nešto ozbiljnije, tako da tijekom te godine objavljuju još dva mini albuma, Strawberry Wine i Ecstasy. Vjerojatno je taj neočekivani niz vratio Shieldsu i društvu dosta od izgubljenog samopouzdanja, tako da se okreću jednoj uistinu respektabilnoj i za britanske okvire kasnih osamdesetih ozbiljnoj nezavisnoj kući, Creation Recordsu, za koju su tada snimali House of Love, a uskoro će u njezin tabor prijeći i The Jesus and Mary Chain.

Isn’t Anything, prvi album MBV-a, objavljen je u studenome 1988., a zahvaljujući solidnoj reklamnoj kampanji i promociji kakvu je Creation mogao omogućiti svojim pulenima, do širih je masa konačno doprijelo saznanje o neuobičajenom sastavu koji na strukturi pop pjesme nadograđuje masivno gitarsko tkanje, doslovice navalni zvučni zid, no čije članstvo nije pretjerano opsjednuto nekakvim scenskim mahnitanjima, već naprotiv. Mirnoća kojom su MBV generirali svu tu silovitu buku koja je ipak zadržavala jasnoću i bistrinu jedne melodične forme dovela je do stvaranja kovanice koja će obilježiti čitavu scenu kasnih osamdesetih: shoegaze! Korištenje te fraze skovane u NME-ovoj kuhinji neočkivano je brzo zaživjelo i proširilo se na neka srodna imena, u prvom redu Spacemen 3 i The Jesus and Mary Chain, referirajući na pomalo preforsirano, ali i dalje odmjereno korištenje distorzije, feedbacka i sličnih mogućnosti izobličavanja zvuka, dok sam korijen naziva treba tražiti u navici Kevina Shieldsa i Bilinde Butcher, kao i Pete Kembera i Jasona Piercea te braće Reid, da svirajući svoje gitare pomalo nezainteresirano bulje u pod.

Razlog za ovo buljenje? Uglavnom, klasično ‘kljucanje’ – uostalom, pročitajte drugi dio najave!

Regularni albumi sastava My Bloody Valentine: Isn’t Anithing? i Loveless. Treći se tek mora izboriti za ovo počasno mjesto.

 

Došla su, eto, sretna vremena za MBV – prvijenac se solidno prodavao, Kevin i Bilinda su se zaručili, a navedeni se čelni trolist shoegaze scene uskoro mogao pohvaliti s pravom najezdom sljedbenika: Pale Saints, Ride, Slowdive, Chapterhouse, Lush… Naravno, Alan Gee i ostali ključni ljudi Creation Recordsa nisu iz šaka htjeli ispustiti takvu zlatnu koku, pa je s članstvom MBV-a skoro odmah postignut dogovor o snimanju novog, drugog po redu dugosvirajućeg projekta koje započinje u veljači 1989., no pohlepa istih će skoro tri godine odgađati objavljivanje gotovog materijala nauštrb nekoliko EP-jeva (Glider iz travnja 1990. te Tremolo iz veljače 1991.). Album nazvan Loveless će svjetlost dana konačno ugledati u studenome 1991., možda pomalo prekasno, jer bilo kako bilo, od tog trenutka zvijezda MBV-a polagano počinje blijedjeti. Sad bi se mogli vratiti na rakurse s početka teksta – postojanje jednako bitnih scenskih srodnika u vidu JAMC i Spacemen 3, tek dva objavljena albuma i pad u relativnu sjenu u vrijeme ekspanzije brit-popa idu na ruku onima koji tvrde da su MBV kvalitetan ali razvikan sastav, dok isti polazni parametri (možda samo dva, ali savršena LP-ja), upotpunjeni s činjenicom da su MBV smatrani rodonačelnicima shoegaze trenda te s ne baš zanemarivom listom sljedbenika mogu upotrijebiti kao dokazni materijal o važnosti njihove povijesne misije. Na koncu, obje istine egzistiraju, poput Schrödingerove mačke, u nekakvom superponiranom stanju.

Nemojte pogrešno shvatiti – karijera MBV-a nije završena izdavanjem Lovelessa. 1992. napuštaju Creation i potpisuju za Island Records, i to za basnoslovnih četvrt milijuna funti, no tada počinju problemi. Kevin Shields iz mjeseca u mjesec bombardira medije vijestima o napretku novog albuma koji bi po njegovim riječima trebao biti vrhunsko remek djelo. Mjeseci se zatim pretvaraju u godišnja doba, pa i u godine. Sastav praktički više ne održava nastupe, a čelnici Islanda vrše pritisak na Shieldsa kako bi ispoštovao uvjete ugovora, no bez prevelike koristi. On pak tvrdi kako i dalje radi na projektu i da je izdavanje albuma pitanje dana, no on nije objavljen prilikom reuniona MBV-a godine 2007.!

Uradak nazvan jednostavno MBV ipak će biti kompletiran i objavljen u veljači 2013. – dakle, Shieldsu je za finaliziranje vlastitog životnog djela trebalo više od dvadeset godina.

Izgleda mnogo? Sjetite se onda Wilsona i njegovog Smilea!

Ono što je uistinu važno jest da ova neugodna stanka od dva desetljeća očito nije negativno djelovala na entuzijazam ne samo Shieldsa, već i preostale trojke –album je vani, na vidiku su promotivni nastupi, možda čak i turneje, ali nešto više će biti moguće reći u vremenu koje nadolazi. Nadajmo se, pozitivno!

 

 

Lou Reed, 1974.

 

b)      H – block

Ne dajte da vas zavara naziv ovog dijela. Iako se na anglosaksonskom govornom području pod pojmom H – block podrazumijeva stambeni neboder oblika slova H ili neka slična varijacija, primjerice X, ili pak izduženi X (ako ste upoznati s Feynmanovim dijagramima, znati ćete na što mislim), to nije to. Postoji, istina, i jedan konkretni ‘H – blok’, u stvari više njih koji formiraju kompleks Maze u Belfastu, poznato stovarište kriminalaca i terorista. No, ovdje je riječ o jednom sasvim drugom H.

Nekoliko H-blokova u okviru zatvora Maze u Belfastu. Priča se da tamo imaju dobar tretman mršavljenja.

 

Razbijmo dvojbe. Nije to simbol vodika, niti slovna oznaka na ideogramu za bolnicu, pa ni ona enigmatična Hortenzija iz Rimbaudove prozne pjesme H. Kad smo već kod enigmatike, ona razvija sivu tvar, i stoga smatram da je malo mozganja sasvim dostatno za koristan početak. Čak i ako govorimo ne o sivoj, već o žutoj tvari!

H – blok jest, dakle, prilog tematski vezan uz heroin, a heroin je kolokvijalni naziv za morfijev diacetat stvoren laboratorijskim putem u kasnim godinama devetnaestog stoljeća kako bi pri kirurškim zahvatima zamijenio poprilično opasan morfij. Sudbina je htjela nešto drugo, pa se protagonist ove priče uskoro našao na policama ljekarni diljem Velike Britanije i Sjedinjenih Država gdje je legalno prodavan kao efikasan lijek za kašalj. Ljudi su tih dana puno kašljali, čak i kad nisu kašljali. No, početkom dvadesetog stoljeća, H. je povučen iz slobodne prodaje, pošto je struka postala svjesna njegove sposobnosti izazivanja navike, i to u bitno jačoj mjeri no što je izraženo primjerice kod morfija. Heroin tako prelazi u ilegalu, postavši drogom očajnika vrijednih prezira, ali i kreativnih genija koji, sputani osobnim grčem, traže mogućnost kidanja nametnutih spona. A negdje četrdesetih godina istog stoljeća (XX.) postaje i nezaobilaznom natuknicom u aktualnim subkulturalnim rječnicima.

Nešto što se stoljećima ne mijenja: sirovi opijum iz ‘zlatnog trokuta’ švercerskim kanalima stiže na Zapad, a nekoć su se njegovi derivati čak legalno prodavali!

 

Ukoliko ste podlegli fami po kojoj je upravo rock and roll trend odgovoran za eskalaciju zloporabe heroina, u krivu ste – to je tek vješto servirana laž iz konzervativnih stožera diljem svijeta. Zločesta je droga u stvari čitavo to vrijeme budno stražarila skrivena iza kulisa dva svjetska rata, oslobađajući vizure piscima poput Francisa Scotta Fitzgeralda, ili pak pjevačima/pjevačicama kao što bijaše Billie Holliday. To je i omiljeno relaksacijsko sredstvo brojnih crnih ‘delta blues’ glazbenika, a kasnih četrdesetih u užem kružoku ga propagira bivši student književnosti i antropologije, a sada neka vrsta mentora mlade skupine wannabe pisaca s njujorškog univerziteta Columbia, William Seward Burroughs. No, Kerouac je više od heroina preferirao curice i vino (čovjek zna!!!), dok je Ginsberg uglavnom pušio marihuanu i kurčeve. Tako smo razbili još jedan mit; onaj koji tvrdi da je eskalacija korištenja heroina direktna posljedica razvoja rock kulture u šezdesetima. U stvari, bila je to tek jedna od brojnih popratnih pojava rocka, a manifestirala se znatno ranije.

Lennon pored izvornog viktorijanskog cirkuskog plakata koji ga je inspirirao za tekst skladbe ‘Being for the Benefit of Mr. Kite’. Očito Henry the Horse nije bila heroinska sintagma. No, zato je tekst pjesme ‘Happines is a warm Gun’ bitno izravniji!

 

Svejedno, sredinom šezdesetih heroin nije nepoznanica tadašnjim glazbenim zvijezdama poput Johna Lennona, Paula McCartneyja, Boba Dylana, Davida Crosbyja, Donovana, Micka Jaggera ili Keitha Richardsa. U raznim će fazama svojega rada navedeni tu i tamo posvetiti koji redak voljenom prahu – primjerice, Dylanov Desolation Row krije poprilično jasne aluzije na H., a neosporno je i značenje Lennonove pjesme Happiness is a warm Gun. Ipak, imajući u vidu Beatlese, treba odrješito naglasiti kako neke prozivane skladbe s kultnog albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band nemaju veze s ovom tematikom. Fixing a Hole tako govori o problemima s prokišnjavanjem krova kolibe koju je Paul upravo tada (1967.) kupio u Škotskoj svojih otaca, dok dvojbeni stih And of course, Henry the Horse dances the waltz! iz Lennonove Being for the Benefit of Mr. Kite referira na tekst sa stvarnog viktorijanskog cirkuskog plakata (uostalom, i ostatak teksta je odatle izvučen).

David Crosby se u vrijeme djelovanja u Byrdsima klonio opjevavanja heroina, no barem je na kratko zaustavio još nedovršeni proces transformacije samog sebe u pretilog morža, ali zato se Jagger i Richards nisu ustručavali pisanja hvalospjeva, kakvima obiluje album Sticky Fingers iz 1971. (Brown Sugar, Dead Flowers, Sister Morphine). Što se pak Donovana tiče, taj se oprezni fini dečko klonio mogućnosti prozivanja od strane konzervativne britanske javnosti, no stihovi pjesme Sunny Goodge Street, kao i naziv Mellow Yellow, dovoljno govore svakom imalo pronicljivom, analitičkom duhu.

Townes Van Zandt (1943. – 1997.)

 

Townes Van Zandt, vjerojatno najveći američki folk kantautor svih vremena, tijekom života neprestano je realizirao pomalo suludi koncept kohabitacije votke, bourbona i heroina, što ga je na koncu indirektno (srčani udar!) stajalo glave, a natruhe opasnog hobija su vidljive u možda najljepšoj baladi o odvikavanju ikad, Nothin’, te u zaključnoj strofi kultne pjesme Waitin’ around to Die:

 

Now I’m out of prison
I got me a friend at last
He don’t drink or steal or cheat or lie
His name’s Codeine
He’s the nicest thing I’ve seen
Together we’re gonna wait around and die.

 

… mada, pojedini znalci tvrde da je Codeine bilo tek ime Townesovog omiljenog psa. Tko li će znati, mada mi se čini da se u nekim scenama dokumentarca Heartworn Highway uistinu pojavljuje i čovjekov najbolji prijatelj (pas, ne heroin ili kodein). Uglavnom, ljubav indirektno naslijeđenu od svojeg uzora Hanka Williamsa je Townes prenio i na svojeg mladog prijatelja, Steve Earlea, koji je na koncu zbog heroina odrobijao dvije godine. Kaznu očito nije služio u Mazeu, pošto je iz zatvora izašao poprilično deblji!

Sličan je koktel temeljen na derivatima maka i vinove loze na onaj svijet odveo još jednog vrhunskog glazbenika, tvorca kovanice Cosmic American Music, ili jednostavnije, onoga što danas podrazumijevamo pod Americanom. Gram Parsons je umro 19. rujna 1973. u motelskoj sobi u užarenom okružju Doline smrti, a priča o krađi lijesa i ritualnom spaljivanju njegova leša u pustinji uistinu je vrhunska, no izlazi iz ovog koncepta, pa o tome drugom prilikom.

Vratimo se načas u New York, početkom druge polovice šezdesetih. Mladi biseksualac i narkoman Lewis Allan Reed koji je nedavno na vlastitu radost odradio proces liječenja seksualnih poremećaja metodom elektrošokova upravo pokreće glazbeni sastav koji će kroz idućih godinu-dvije pod patronatom Andyja Warhola nepovratno promjeniti globalne glazbene tokove. Na prvom albumu benda u međuvremenu krštenog kao Velvet Underground se nalaze dvije Lewisove karakteristične skladbe. Jedna od njih započinje danas svima znanom strofom

 

I’m waiting for my man
Twenty-six dollars in my hand
Up to Lexington, 125
Feeling sick and dirty, more dead than alive
I’m waiting for my man,

a pošto je nigger/pusher u međuvremenu došao na ugao avenije Lexington i uzeo svojih 26 $, završava:

Baby don’t you holler, darlin’ don’t you bawl and shout
I’m feeling good, you know I’m gonna work it on out
I’m feeling good, I’m feeling oh so fine
Until tomorrow, but that’s just some other time
I’m waiting for my man.

 

Ipak, skladba naslovljena Heroin je znatno direktnija u svojem značenju i poruci:

 

I have made big decision
I’m goin’ to try to nullify my life
‘Cause when the blood begins to flow
When it shoots up the dropper’s neck
When I’m closing in on death
Wow, that heroin is in my blood
And the blood is in my head
Yeah, thank God that I’m good as dead
Ooohhh, thank your God that I’m not aware
And thank God that I just don’t care
And I guess I just don’t know
And I guess I just don’t know

 

Lewis Allan Reed (za prijatelje Lou) uskoro je postao neka vrsta duhovnog mentora čitavoj novoj generaciji glazbenika, uključujući Iggy Popa i Davida Bowiea. Prvospomenuti svoju ljubav prema žutom prahu obznanjuje u naslovnoj skladbi s albuma Lust for Life, a David znatno ranije, još 1969., u pjesmi Space Oddity za koju će neke budale tvrditi kako govori o istraživanju svemira te da je inspirirana Clarke/Kubrick kolaboracijom 2001: A Space Oddissey. Uostalom, Bowie se desetak godina kasnije osvrnuo na napisano, te dopisao stihove u hitiću Ashes to Ashes:

 

Ashes to ashes, funk to funky
We know Major Tom’s
a junkie
Strung out in heaven’s high
Hitting an all-time low.

 

Punk je srušio zidove, vratio rock gdje mu je mjesto, i nema smisla ponavljati ono o čemu već godinama tupim u najavama opskurne emisije za čudake, zvane eXit. No, punk je istovremeno bio izrazito plodno tlo za kultivirani uzgoj heroinskih ovisnika. Jedna od ikona trenda, John Simon Ritchie, poznatiji kao Sid Vicious, umire od posljedica overdoziranja pogodite čime, a prethodno je u high stanju u vječna lovišta poslao i svoju voljenu Nancy.

John Simon Ritchie, odnosno Sid Vicious u trenutcima dok ima važnog posla!

 

Još malo o punku i heroinu: The Stranglers na svojem (bar po mišljenju potpisnika ovih redova) najboljem albumu La Folie imaju slatku pjesmicu Golden Brown. Kad sam je prvi put čuo, mislio sam da govori o aftershaveu, no moj jako dobar prijatelj i susjed sugerirao mi je vezu između stihova i zlaćano smećkastog praha:

 

Golden brown, texture like sun
Lays me down with my mind she runs
Throughout the night
No need to fight
Never a frown
with golden brown.

 

U maestralom opusu Ramonesa postoji i jedna kompozicija koju je Dee Dee izvorno napisao za danas nažalost pokojnog Johnny Thundersa, nekadašnjeg člana New York Dollsa. Zove se Chinese rocks, a govori, pogađate, o heroinu. Usput, Johnny je umro mlad (svi Johnnyji umiru mladi, a ako i prežive, tavore kao zombiji) od posljedica… ajd pogodite! Uglavnom, lijepa smrt.

In Memoriam: Johnny Thunders (1952. – 1991.)

 

Kako u punk, tako i u post-punk miljeu! Nicholas Andrew Cave, primjer čovjeka koji od zlata vremenom napravi govno, u svojim je zlatnim danima nalikovao na hodajući kostur, što se reflektiralo i na njegovo stvaralaštvo. Dovoljno je malko dublje ući u stihove kasnog The Birthday Partyja, pa i ranih The Bad Seedsa, a poruke su jasno čitljive iz pjesama kao što su Pleasure Avalanche ili Mutiny in Heaven. Cabin Fever pak neću ni komentirati – savršen spoj deskripcije ljubavnih i ovisničkih jada!

Vrijeme leti… već smo u devedestima. Taj nesretni Kurt Cobain godinama je trpio želučane bolove kojima liječnici nikad nisu striktno utvrdili uzrok, no heroin je bio jedan od načina da barem za trajanja koncerta izbjegne grčeve i prenemaganja. Zanimljivo, nekoliko mjeseci pred samoubojstvo, Kurt zajedno s kultnim guruom, Williamom S. Burroughsom, snima uznemirujuće maleno remek djelo, desetominutnu kompoziciju složenu od Billovog recitiranja vlastitog prozno/poetskog uratka My Legs, Senor i Cobainove gitarske nadgradnje. Amalgam je nazvan ponešto dužim ali i efektnijim imenom The Priest They called Him, i ne vidim razloga zašto ga ovdje ne bi prenijeli u cjelosti:

 

“Fight tuberculosis, folks.” Christmas Eve, an old junkie selling Christmas seals on North Park Street.
The “Priest,” they called him. “Fight tuberculosis, folks.”
People hurried by, gray shadows on a distant wall.
It was getting late and no money to score.
He turned into a side street and the lake wind hit him like a knife.
Cab stop just ahead under a streetlight.
Boy got out with a suitcase. Thin kid in prep school clothes, familiar face, the Priest told himself, watching from the doorway.
“Remindsme of something a long time ago.” The boy, there, with his overcoat unbuttoned, reaching into his pants pocket for the cab fare.
The cab drove away and turned the corner. The boy went inside a building. “Hmm, yes, maybe” – the suitcase was there in the doorway.
The boy nowhere in sight. Gone to get the keys, most likely, have to move fast. He picked up the suitcase and started for the corner.
Made it. Glanced down at the case. It didn’t look like the case the boy had, or any boy would have. The Priest couldn’t put his finger on what was so
old about the case. Old and dirty, poor quality leather, and heavy.
Better see what’s inside. He turned into Lincoln Park, found an empty place and opened the case. Two severed human legs that belonged to a young man with dark skin.
Shiny black leg hairs glittered in the dim streetlight. The legs had been forced into the case and he had to use his knee on the back of the case to shove them out. “Legs, yet,”
he said, and walked quickly away with the case.
Might bring a few dollars to score. The buyer sniffed suspiciously.
“Kind of a funny smell about it.” “It’s just Mexican leather.”
“Well, some joker didn’t cure it.”
The buyer looked at the case with cold disfavor.
“Not even right sure he killed it, whatever it is.
Three is the best I can do and it hurts. But since this is Christmas and you’re the Priest…” he slipped three bills under the table into the Priest’s dirty hand.
The Priest faded into the street shadows, seedy and furtive. Three cents didn’t buy a bag, nothing less than a nickel.
Say, remember that old Addie croaker told me not to come back unless I paid him the three cents I owe him. Yeah, isn’t that a fruit for ya, blow your stack about three lousy cents.
The doctor was not pleased to see him.

“Now, what do you WANT? I TOLD you!”
The Priest laid three bills on the table. The doctor put the money in his pocket and started to scream.
“I’ve had TROUBLES! PEOPLE have been around!
I may lose my LICENSE!” The Priest just sat there, eyes, old and heavy with years of junk, on the doctor’s face.
“I can’t write you a prescription.” The doctor jerked open a drawer and slid an ampule across the table. “That’s all I have in the OFFICE!”
The doctor stood up. “Take it and GET OUT!” he screamed, hysterical.
The Priest’s expression did not change.

The doctor added in quieter tones, “After all, I’m a professional man, and I shouldn’t be bothered by people like you.”
“Is that all you have for me? One lousy quarter G? Couldn’t you lend me a nickel…?” “Get out, get out, I’ll call the police I tell you.”
“All right, doctor, I’m going.” Of course it was cold and far to walk, rooming house, a shabby street, room on the top floor.
“These stairs,” coughed the Priest there, pulling himself up along the bannister. He went into the bathroom, yellow wall panels, toilet dripping, and got his works from under the washbasin.
Wrapped in brown paper, back to his room, get every drop in the dropper.

He rolled up his sleeve. Then he heard a groan from next door,
room eighteen. The Mexican kid lived there, the Priest had passed him on
the stairs and saw the kid was hooked, but he never spoke, because he
didn’t want any juvenile connections, bad news in any language.
The Priest had had enough bad news in his life.
He heard the groan again, a groan he could feel, no mistaking that groan and what it meant. “Maybe he had an accident or something.
In any case, I can’t enjoy my priestly medications with that sound coming through the wall.” Thin walls you understand.
The Priest put down his dropper, cold hall, and knocked on the door of room eighteen.
“Quien es?” “It’s the Preist, kid, I live next door.”
He could hear someone hobbling across the floor.

A bolt slid. The boy stood there in his underwear shorts, eyes black with pain. He started to fall. The Priest helped him over to the bed.
“What’s wrong, son?” “It’s my legs, senor, cramps, and now I am without medicine.” The Priest could see the cramps, like knots of wood there in the young legs, dark shiny black leg hairs.
“A few years ago I damaged myself in a bicycle race, it was then that the cramps started.”
And now he has the leg cramps back with compound junk interest. The old Priest stood there, feeling the boy groan.
He inclined his head as if in prayer, went back and got his dropper.
“It’s just a quarter G, kid.” “I do not require much, senor.”

The boy was sleeping when the Priest left room eighteen.
He went back to his room and sat down on the bed.
Then it hit him like heavy silent snow. All the gray junk yesterdays.
He sat there received the immaculate fix. And since he was himself a priest, there was no need to call one.

 

… žrtva, predosjećaj kraja ili pak pokušaj podlog staroga gayja da s podmićivanjem uz pola doze dopa opali teško bolesnog mladog Meksikanca? Zaključite sami.

William Seward Burroughs, mentor beat generacije, te kasniji suradnik i savjetnik brojnih glazbenih imena u rasponu od Bowiea, Enoa, Zappe, Patti Smith, Toma Waitsa, pa do Kurta Cobaina!

 

Prije nego što je zdušno započeo sponzorirati teroristički Hamas, Roger Waters je petnaestak godina proveo kao čelna osoba jednog vanvremenskog sastava kojeg je, nažalost, i uništio. Pri stvaranju koncepcije autobiografske tužaljke The Wall, dotični je našao shodno uključiti i pjesmu koja bi, ako mu je vjerovati, trebala sugerirati metamorfozu glavnog junaka, no svi elementi upućuju na to da je Roger ovdje tek malko poetskije prikazao svoj svima znan heroinski hobi:

 

O.K.
Just a little pin prick
There’ll be no more aaaaaaaah!
But you may feel a little sick

Can you stand up?
I do believe it’s working
Good
That’ll keep you going through the show
Come on
It’s time to go

There is no pain you are receding
A distant ship’s smoke on the horizon
You are only coming through in waves
Your lips move
But I can’t hear what you’re saying

When I was a child
I caught a fleeting glimpse
Out of the corner of my eye

I turned to look but it was gone
I cannot put my finger on it now
The child is grown
The dream is gone

I… have become comfortably numb!

 

Poruka je dvojbena, pogotovo ako ste proanalizirali The Wall u svim njegovim mogućim aspektima i simbolikama, no mogućnost ostaje, jer Roger je stari junkie, a zna se da narkomani zbog svoje bolesne opsesije određenom kemikalijom unište sve što su godinama stvarali, uključujući i međuljudske odnose. Uostalom, štovani gospodin David Gilmour rado će vam to potvrditi!

Jason Pierce. Praktički sve skladbe iz Spacemen 3 faze, pa i dobar dio opusa Spiritualizeda opjevavaju blagodati Heroina.

 

Cjepidlačni perfekcionisti em tirani, a uz to i na heroinu? Gadno zvuči. Živčani slomovi uvjetovani primarno apstinencijskim krizama početkom milenija zamalo su uništili jedan od najboljih rock sastava današnjice – Wilco! Ne znajući se nositi s problemima takve vrste, Jeff Tweedy je na poprilično pokvaren način iz benda istjerao danas pokojnog Jay Bennetta, čovjeka čije su zasluge u kompozitorskom, aranžerskom i producentskom smislu praktički nemjerljive. Bennett je 24. svibnja 2009. umro, nadam se mirno i bez patnje, u snu. Razlog – komplikacije nakon operacije ključne kosti. Nije imao dovoljno novca kako bi podmirio prethodne troškove liječenja. Svejedno, tada već od droge izliječeni Tweedy nije pokazao neke pretjerane znakove empatije, no to ga ne spriječava da i dalje uživo s bendom izvodi skladbe koje nose ogroman dio autorskog pečata pokojnog Bennetta, primjerice onu znakovitog imena A Shot in the Arm!

Ex junkie Jeff Tweedy, i nekadašnji pokojni član Wilca, Jay Bennett. Duga je to priča…

 

Bilo kako bilo, čitava se ta priča o sprezi heroina i suvremene glazbe ponavlja, vrti u krug na način da konzervativni krugovi koriste prisustvo narkotika kako bi blokirali svaki vid njima mrskog napretka, predstavljajući ga kao posljedicu uzimanja nedopuštenih tvari, dok s druge strane heroin i slične adiktivne tvari danas sve rijeđe predstavljaju kreativne okidače blokiranih genija, pretvarajući se u sredstva za relaksaciju jet seta, što god to značilo. Istovremeno, jedan sloj ljudi kojima se živo jebe i za kreativnost i jet set – socijalni slučajevi i ostale individue s dna – i dalje koriste heroin kao jedini izlaz iz sivila bezperspektivne svakodnevice. Jedna konzervativna zabit poput Irske (u kojoj je, po riječima Kevina Shieldsa, još prije dvadesetak godina praktički bilo nemoguće kupiti kondom), primjerice, ima najveći broj heroinskih ovisnika po broju stanovnika u okvirima zapadne i  sjeverozapadne Europe – pitate se zašto? Ovdje se treba zamisliti i nad prijetvornošću jednog Bona, koji se sredinom osamdesetih obrušio na ‘zlo zvano heroin’ pričajući tužnjikave priče o nesretnim sudbinama svojih poznanika, poput anonimnog subjekta koji se lomi u stihovima pjesme Bad, ili pak one djevojke koja u kolopletu pjesme Running to Stand Still ne može pobjeći iz zatvorenog heroinskog carstva okruženog sa sedam kula:

 

Sweet the sin
Bitter taste in my mouth
I see seven towers
But I only see one way out
You got to cry without weeping
Talk without speaking
Scream without raising your voice
You know I took the poison
From the poison stream
Then I floated out of here

 

Sedam kula (seven towers) nisu nikakav bajkoviti prikaz imaginarnog heroinskog zida, već realni suvremeni megaliti na rubovima Dublina – stambeni tornjevi u četvrti Ballymun, gradskom heroinskom Eldoradu. Da ne zaboravimo, članovi U2 su i sami bili heroinski ovisnici, iako o tome nerado govore – uostalom, ne očekuje se od ex junkiea da lepršavim korakom šeće oko minskih polja i popaljenih sela držeći za rukice maloga Muju iz Živinica i malu Svetinku iz Han Pijeska!

Sedam stambenih tornjeva u Ballymunu, predgrađe Dublina.

 

A kad smo već kod ruku, sve je u rukama pojedinca, odnosno u njegovu izboru, a heroin sa suvremenom glazbenom kulturom (nazovite to zbirnom imenicom rock, ako baš inzistirate) ima veze otprilike koliko i milk shake od vanilije. To što je prisutan u njezinoj recentnoj povijesti ne znači da dominira njome, barem ništa efikasnije nego što to rade pivo, coca cola, kavijar ili kineski junk food. Naizgled brojni heroinski pokojnici iz glazbenog miljea posljedica su vlastite medijske preeksponiranosti. Pa pobogu, koncem osamdesetih svakodnevno je u WC-ima splitskih kafića crkavao bar po jedan junkie, i bilo je vrlo riskantno otići do zahoda: otvoriš vrata, kadli ono – kvragu, još jedan!

Dostojno za kraj: Japan, londonski art-rock bend kojega su zlobnici nazivali ‘Bauhaus na heroinu’.

 

Za kraj još par detalja o neboderima Ballymuna. Danas je preživio tek jedan od njih, a ostalih šest je srušeno u procesu regeneracije područja i zamijenjeno dvokatnim obiteljskim kućama. Usput kazano, tlocrt Ballymunskih tornjeva ukazuje kako su građeni po tipičnom H – Block obrascu!

I tako se vraćamo na početak. Ima li boljeg načina da se neki tekst zaključi?