community radio
Povucite liniju od Marlene Dietrich i Nico preko Patti Smith i Nicka Cavea i shvatit ćete u kakvim vodama pliva Andrea Schroeder. No, ove su poredbe možda pretjerane i suvišne… Uvjerite se sami!
Iako je na glazbenoj sceni pristuna tek desetak godina, kantautorica Andrea Schroederje već ostavila dubok trag i to ne samo na njemačkoj alternativnoj glazbenoj sceni već i u globalnim okvirima. U tom je periodu snimila tri izvrsna ostvarenja, albume Blackbird(2012.), Where The Wild Oceans End (2014.) i Void (2016.).
Iako sama svoj izričaj opisuje frazom komorni pop, već je prvim preslušavanjem jasno kako tu ima nešto bitno više. Utjecaji Tindersticksa, Nicka Cavea, Mazy Stara, Patti Smith pa i Walkaboutsa su više nego očiti.
Zanimljiva je i konstatacija koju navodi press sekcija njezine izdavačke kuće Glitterhouse, a u smislu smještanja njezine glazbene i poetske narative u istu njemačku liniju sa Marlene Dietrich i Nico. Možda i zvuči pretjerano ali ima u tome istine, mada treba biti oprezan jer Andreinu unikatnost ne treba podređivati ovim i u prethodnom pasusu navedenim uzorima.
Pored spomenutog Eckmana, ostvarila je suradnje sa brojnim glazbenicima kao što su Kristof Hahn (Swans), Mick Harvey, Pelle Osler i brojni drugi.
Zasad posljednji njezin album Void sniman je tijekom ljeta 2016. u Berlinu i Stockholmu te objavljen u jesen iste godine, a slušateljstvo KLFM-a se sa njezinim stvaralaštvom već upoznalo u rubrici Nezaboravne vatre kroz izvrsni album Where The Wild Oceans End iz 2014., koji uz njezine autorske skladbe sadrži i atmosferičnu obradu Boewiejeve skladbe Heroes/Helden.
“A music that’s destined to soundtrack dark alleyways and empty highways.” – R2
autor: Vjeran Stojanac, 31/07/2020
Arhiva
Ove se subote vraćamo 40, 30 i 20 godina u prošlost, preslušavajući albume koji su obilježili lipanj godine 1975., 1985., te 1995.: “HQ” Roy Harpera, “Fables of the Reconstruction” sastava R.E.M., te na koncu “Stanley Road” Paula Wellera!
Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan “Rattle That Lock”, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!
Ono što odlazak Keitha Emersona ne uklapa u već poslovičnu ‘crnu bilancu’ koju nam je ponudila aktualna 2016. jest način na koji je napustio ovaj svijet. Uradio je to po vlastitom izboru, suočen s mogućnošću življenja bez onoga što je u njegovu slučaju predstavljalo smisao – briljirati na sceni, spajajući zapanjujuću energičnost i urođenu genijalnost. Ukratko, živio je za svoju glazbu, za ono što je danas već ostavština za budućnost; jedan monumentalni opus koji se tek nominalno i kronološki može svrstati pod već ishabani pojam ‘rock’. Jer, često se u desetak sekundi Emersonovog stvaralaštva moglo naći više harmonija, struktura i vizija no što ih sadrže cjelokupni uradci brojnih rock te posebice punk sastava!
Cripled Black Phoenix je sastav koji pod paskom jednog čovjeka, Justina Greavesa i fluktuirajuće članstvo spaja brojne stilove bojeći ih u progresivno ruho. Pink Floyd za 21. stoljeće? Lako moguće!
playlist
