a) Noviteti na obzorju!
Pomalo neočekivano, veljača nas je zasula hrpom odličnih uradaka, od kojih će se barem dva naći u onoj konačnoj bitci za naslov albuma godine. Već je siječanj završio na najbolji mogući način; uprizorenjem dva desetljeća odgađanog, trećeg dugosvirajućeg projekta sastava My Bloody Valentine, tako da potencijalne oborine tijekom najprevrtljivijeg mjeseca (a i ožujka koji ga slijedi) uopće nisu bile upitne. Između ostalih, konačno smo dobili i AMOK kolektiva Atoms for Peace predvođenog Thomom Yorkeom, a nakon pet godina tišine oglasili su se i Caveovi Bad Seedsi, ponudivši solidan, mada predvidljivo monoton album Push The Sky Away.
Ovu kasnu zimsku šetnju započinjemo jednim mini albumom (mada bi sa svojih 30 minuta trajanja olako mogao odbaciti taj prefiks), čudnovatim uratkom Gonzotown: Prologue – The End of Morales, ni manje ni više nego danskog sastava Gonzo Morales. Više o tom zanimljivom spoju stonera, post grungea i americane možete naći na pripadnoj recenziji u okvirima ovog portala!
Kronologiju nećemo poštovati iz određenih razloga, tako da sada popis skače na djelo koje bi trebalo biti objavljeno dan-dva pred emitiranje trenutnog izdanja emisije eXit, a riječ je o povratku Davida Bowiea u svjetla javnosti nakon desetogodišnje relativne šutnje. Dotični se još početkom godine oglasio singlom Where Are We Now?, koji je poslužio kao neka vrsta uvertire za nadolazeći album The Next Day. Zloguki proroci opet nisu bili u pravu, pošto je rock kameleon snimio odličan album, mada se preslušavajući ga ne možete oteti dojmu kako je tek uzeo po malo iz svih svojih najboljih faza (s naglaskom na Lodger i Scary Monsters) i kreirao uspjeli amalgam koji čak začudo zvuči kao kompaktan uradak.
David Bowie
No, od samog je albuma znatno upitniji daljnji razvoj njegove karijere, pošto je David izjavio kako mu nikakvi promotivni koncerti ili ne daj Bože turneje u ovom trenutku, a zasigurno i ubuduće, neće padati na pamet. Sad, treba biti lukav poput samog Bowiea te se prisjetiti njegovih sličnih poteza u prošlosti. Nije se dogodilo jednom da je dotični na sva zvona obznanjivao kraj karijere ili barem koncertnih nastupa, što se u pravilu (srećom) redovito pokazalo pogrešnom informacijom. Dovoljno se prisjetiti velikog finala Ziggy/Alladin turneje u londonskom Hammersmith Odeonu (03. srpnja 1973.), kada neposredno pred izvođenje zaključne skladbe Rock’n’roll Suicide David dovodi prisutne do šoka rekavši otprilike:
Nažalost, ovo nije zadnja pjesma večeras, pa ni na turneji. Ovo je moj zadnji koncert zauvijek!
I sad mu vjerujte? To je veoma prevrtljiva osoba, i malo tko je ikad ozbiljno uzimao Davidove najave, čak ni ona njegova tamnoputa manekenka koju je Michael J. Sheehy u jednom intervjuu znakovito nazvao ‘žirafom’.
19. veljače svoj novi studijski album objavio je i Mark Kozelek, čovjek nekoć znan kao kreativni mozak sastava Red House Painters, a po njihovu raspadu pod vlastitim imenom ili pak kao Sun Kil Moon. Like Rats je akustična zbirka trinaest covera, odnosno obrada, i to u rasponu od Bad Brainsa, preko Cher & Sonny Bona, pa do britanskih progresivnih velikana Genesis i Yes.
Nema tu pretjeranog odstupanja od dosadašnjeg uhodanog Kozelekovog stvaralačkog puta. Taj će čovjek sve skladbe koje mu se svide ogrnuti u svoje ruho. Radio je to uostalom i s AC/DC, pa su krajnji konzumenti umjesto nesuvisle australske buke dobili predivne balade protkane atmosferičnošću sad/slow corea. Uzmemo li u obzir uistinu vrhunske albume Red House Paintersa (Rollercoaster, Down Colorfull Hill, Ocean Beach…) i jedan nenadmašni Ghosts of the Great Highway, shvatiti ćemo da se ništa nije bitno promijenilo, niti je Kozelek željan ikakvih promjena. Sve je tu, crno na bijelom, pa čak i ako je riječ o uspjelim coverima a ne autorskim kompozicijama. Like Rats!
Mark Kozelek
PS. U vrijeme pisanja ovog teksta gradske vlasti u Teheranu vode bitku na život i smrt s najezdom štakora od kojih neki teže i do pet kilograma. Hoće li svijetli vrhovni mula Ali Khamenei povezati ovaj album s aktualnim događajima te ga još upariti s nedavnim odlaskom Chaveza, njegovu potrčku Ahmadinejadu uvijek dragog prijatelja? Sve opcije su otvorene, dok se uran tiho, s majčinskom nježnošću i sizifovskom upornošću i dalje obogaćuje u centrifugama!
Johnny Marr je bio (i ostao) enigma još od početka osamdesetih, kada zajedno s tadašnjim istomišljenikom Morrisseyjem u Manchesteru utemeljuje bend koji će promijeniti putanju suvremene rock glazbe – The Smiths. Iako je i laiku jasno da je upravo Marr bio kreativni motor Smithsa (jer, tekstove je mogao pisati svatko, pa i pjevati), njegova je uloga u matičnom sastavu naknadno u pravilu bivala minorizirana nauštrb Moza koji je, eto, prikupio simpatije publike te tu i tamo pokoju kobasicu u glavu. Štoviše, bio je do te mjere kvalitetan autor i gitarist da mu zornost nisu uspjele narušiti niti dvije boce Remi Martel cognaca dnevno (da ne navodimo ostale supstance).
Po razilaženju Smithsa Marr neko vrijeme stagnira, a onda početkom devedesetih zajedno s Bernardom Sumnerom (ex Joy Division, New Order), dvojcem iz Pet Shop Boysa (Neil Tennant i Chris Lowe) te bivšim Kraftwerkovcem Karl Bartosom snima prvi, uspjeli rad sastava nazvanog jednostavno Electronic.
Dvije su dekade koje slijede uglavnom pune rupa – tu i tamo surađivao je s Matt Johnsonom i njegovim projektom The The, kao studijski glazbenik pomagao Billy Braggu, Pearl Jamu, Lisi Germano i braći Gallagher, a prije točno deset godina s vlastitim bendom The Healers snimio jedan relativno nezapaženi i ne baš bitan album. Ali, zato je početkom 2013. Marr doslovno bljesnuo! Album nazvan The Messenger (Glasnik) svjetlost dana ugledao je 25. veljače, te promptno dobio visoke ocjene ne samo kritike, već, što je znatno bitnije, publike! Istina, pojedine su kritike bile ne samo apsurdne već i glupe:
Novi Marrov album više nalikuje na Smithse nego na Morrisseyjevu samostalnu karijeru.
Mislim, WTF?; kakve su to idiotske poredbe i tko tu koga jebe? Očito, činjenica je – i to vidljiva iz aviona – da mnoga samozvana pera čiji doseg ne premašuje kopanje kanala danas gospodare ne samo domaćom, već i bjelosvjetskom glazbenom kritikom! Jer, The Messenger je odličan rock album, a ovisno o vlasitim afinitetima, u njegovoj ćete strukturi primjetiti natruhe manchesterskog zvuka ranih osamdesetih, power popa, shoegazea i svih tih ciglica koje je Marr tijekom godina slagao gradeći kako svoje, tako i tuđe kućice… pa čak i onoga što se posprdno naziva brit pop.
Johnny Marr
Ukratko: Johnnyju Marru ne pakovati!
05. ožujka objavljen je Honky Tonk, sedmi album Jay Farrara i njegovih Son Volt. Bitno baladičniji od prethodnika Central American Dust, ovaj uradak donekle podsjeća na odlični Okemah and the Voice of Riot iz 2005., no to je tek prvi utisak koji se može promijeniti daljnjim preslušavanjima. Naziv Honky Tonk definitivno nije slučajan, pošto takav zvuk prožima većinu od jedanaest skladbi, dok je ime pjesme Bakersfield dostojan homage jednom Bucku Owensu, tvorcu zvuka populariziranog dotičnim toponimom, ili pak Merle Haggardu.
Uostalom, taj pravac nije nikakva novost u Farrarovom stvaralaštvu kako sa Son Voltom, tako i u okviru samostalnih albuma. Brojne skladbe govore u korist toga, spomenimo tek barski ambijent jedne Creosote ili Barstow!
Od svih spomenutih albuma ovaj nekako najviše obećava…
b) Badlands!
Mnogi su veliki albumi doživjeli brojne revitalizacije u ‘tribute to’ formi; primjerice Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa, The Dark Side of the Moon Pink Floyda, Blonde On Blonde Bob Dylana, OK Computer Radioheada te prvijenac Velvet Undergrounda – da spomenemo tek neke. U tu se uzvišenu kategoriju smjestila i Nebraska Bruce Springsteena, kultni samotnjački uradak kojega su po objavljivanju fanovi zamalo odbacili, no koji je vremenom pokazao svoje skrivene kvalitete i zauzeo položaj u samom vrhu Bossovog opusa. U studenome 2000., Sub Pop objavljuje posvetni album koji sadrži čitavu Nebrasku (plus još tri skladbe koje izlaze iz Bruceovog kanonskog koncepta) pod nazivom Badlands – A Tribute To Bruce Springsteen’s Nebraska. Više je nego zanimljivo navođenje fraze ‘badlands’ koja se može promatrati kao konkretni toponim (Nacionalni park Badlands u Južnoj Dakoti), ali i naziv određene vrste geoformacija prisutnih na rubnim dijelovima Velikih nizina Srednjeg zapada na teritoriju USA i Kanade. U ovom bi drugom smislu badlands predstavljao široka i teško prohodna područja nanizanih, isprepletenih i nazubljenih stjenastih oblika nastalih na način da je erozija otklonila okolne slojeve sedimenta i gline, ostavivši tek temeljne nabore znatno tvrđe stijene, čije je podrijetlo djelomično vulkanskog karaktera. Pored istoimenong nacionalnog parka, takve je formacije moguće naći i na sjeveru Nebraske, u Montani, Wyomingu, Utahu ili Alberti (Kanada). Stoga trasa Bruceovog fiktivnog junaka iz Nebraske i nije toliko upitna…
Through to the Badlands of Wyoming
I’ve killed everything on my path
… a i najveći dio preostalih priča koje nudi izvorni album Nebraska – uz izuzetak Atlantic Cityja i State Troopera – lako se može postaviti u zadane scenske okvire. Štoviše, Bruce je već tri godine ranije koketirao s pojmom badlands u vidu istoimene skladbe s albuma Darkness on the Edge of Town.
Nativni Lakota Indijanci imaju vlastite legende o tim monumentalnim i surovim područjima. Jednom su se, kažu, tuda prostirale najplodnije visoravni Velikih ravnica koje su obilovale visokim pašnjacima, bizonima i vodenim tokovima. Bila je to neka vrsta mjesta odmora i okrijepe, zamalo zemaljskog raja, a iako su tu zalazila brojna plemena, nikad nije došlo do niti najmanjeg sukoba. Mjesta je bilo za sve, a Veliki je Duh zvan i Wakan Tanka milostivo motrio na poljane po kojima su ratnici i njihove obitelji pjevali, lovili, plesali i družili se bez natruhe najmanjeg neprijateljstva. No, kako to već biva u legendama, nešto je trebalo poći po zlu.
Utjelovljenje samotnosti: badlands
Jednog neimenovanog dana započinje najezda dvonožnih stvorenja bez mesa i kože, koji se s izrazima izgladnjelih vukova spuštaju sa zapada, s obronaka Stijenjaka, te protjeruju sva zatečena plemena na same rubove područja. Očajni ratnici održavaju beskrajna vijećanja, no ne donose nekakav konkretni plan kojim bi povratili izgubljeno, dok nebo postaje vrelo i maglovito od dima njihovih signalnih vatri. Ali, onaj od kojega se očekivala brza spasonosna reakcija – sam Veliki Duh – u početku nije čuo niti vapaja, ili se barem pretvarao da ne čuje. Kada su se ratnici zamalo svih plemena udružili u namjeri da se vrate na poljane obilja te istjeraju okrutne i zle došljake, Wakan Tanka konačno preuzima stvar u svoje ruke i na nebo navlači neprovidne olovne oblake. Nastaje oluja nezamislivih razmjera: munje paraju nebeski svod i pogađaju tlo koje počinje rigati vatru i rastopljeni kamen, zemlja se nabire i trese talasajući se poput morske površine pogođene hurricaneom, a rupe koje se otvaraju gutaju vode, životinje i ljude!
Oluja prestaje jedanko tako neočekivano kako je i započela, a rijetki preživjeli svjedoče razmjerima razaranja. Travnate su površine gotovo u potpunosti nestale, a prekidom kataklizme zemljina se površina kristalizira u zatečenom stanju. Livade obilja postaju Makoshika, što se može prevesti kao loša, neplodna zemlja.
Još jedna priča vezana za negostoljubivi badlands kaže kako je velika vodena zmija Unktehi izazvala poplave i razaranja boreći se s ljudima, a rezignirani i vjerojatno ljuti Wakan Tanka nije želio stati na njihovu stranu, smatrajući kako je vrijeme čovječanstva na izmaku te da dolazi doba nove, kvalitetnije rase. Uzavrele su vode postale crvene od krvi poginulih, no u konačnici ni ljudi ni Unktehi nisu odnijeli pobjedu. Tunkshila, Duh pradjedova umješao se u tijek bitke, donijevši smrt objema stranama. Tako se današnji segmenti crvenkastih stijena poput onih u Utahu i Coloradu pripisuju okamenjenoj krvi, dok su žučkasti vrhunci razvučeni po badlandsu Južne Dakote, Wyominga i Nebraske u stvari hrbat Unktehija. Razaranje je preživjela tek jedna djevojka koju je divovski orao Wanblee Galeshka zgrabio za noge i odnio u sigurnost svojeg doma koji je bio smješten na vrhuncu Black Hillsa, ili možda na platou Devil’s Towera. Uglavnom, simpatične su te spasonosne orlovske intervencije – dobija se dojam da Manwë ipak nije digao ruke od ljudi…
Iako su samotne pustare badlandsa ostavile traga i u stvaralaštvu drugih glazbenika, Bruce Springsteen, izgleda, na neki nikad definirani način polaže ekskluzivno pravo na njih. Zato i izbor naziva ‘tribute to’ albuma jednoj veličanstvenoj Nebraski nije mogao biti bolji, pošto se sva ta usamljenost i tuga ponoćnih meditacija i razglabanja nad prošlim vremenima i propuštenim šansama može savršeno sublimirati pod tom frazom.
Što se liste izvođača tiče, vjerojatno je u pitanju krajnji izbor čelnih ljudi Sub Popa, no pojedini su se sastavi i pojedinci odlično uklopili i savršeno odradili svoj zadatak. To se u prvom redu odnosi na Bachmanovu verziju Mansion on the Hill, zatim Johnny 99 koja u obradi Los Lobosa dobija dodatni energetski naboj, ili predivnu baladu My Father’s House u izvedbi Bena Harpera. Odlična je i Open All Night koju je Jay Farrar uspješno preodjenuo u Son Voltovsko ruho, kao i dva baladna bisera čiju mističnost i nostalgiju dodatno naglašuju ženski vokali: Highway Patrolman (Dar Williams) i Used Cars (Ani DiFranco).
Pomalo prljava produkcija i dominirajući lo-fi senzibilitet s većine skladbi dodatno dočaravaju ambijent izvorne Nebraske, snimane na četverokanalnom magnetofonu, istovremeno sugerirajući nazubljene obrise badlandsa pod oblacima zastrtim Mjesecom. Rezultat je u svakom slučaju veličanstven, mada će se uvijek naći i oni kojima će ovaj posvetni album biti tek još jedna blasfemija uperena ka ‘nedodirljivom’ Bossovom opusu.
No, takvi pojedinci očito griješe, ili čitav koncept promatraju kroz preuski vizir, jer je album Badlands: A Tribute to Bruce Springsteen’s Nebraska zamalo Bogom dan element koji će poslužiti daljnjem širenju ‘evanđelja po Bruceu’, bez straha da bi mogao narušiti već ustaljene predodžbe. Štoviše, riječ je o albumu koji savršeno pogađa ambijent izvornika, te na sebi svojstven način priča priču o jednom zanemarenom a ipak bitnom segmentu Americana mitologije – području zvanom badlands, i svim implikacijama koje to ime donosi!
autor: Vjeran Stojanac, 08/03/2013
Arhiva
Lijeni početak Nove 2014. rezultira lijenošću na autorskom planu. Dok se nove ideje ne stalože, uživajte u nekim moguće poznatim materijalima. U prvom redu, tu je snimka zagrebačkog nastupa neprežaljenog REM-a iz siječnja 2005., kao i glazbena pozadina kultne knjige ‘England’s Hidden Reverse’ gospodina Davida Keenana, koja će konačno ispraviti moje već dugoročno ignorantsko ponašanje prema trendovima kao što su neofolk ili industrial!
Kako ‘princ tame’ zvuči u zadnjoj inkarnaciji možete provjeriti navečer 6. studenog u zagrebačkoj Tvornici kulture, a ovotjedno izdanje eXita vam donosi snimku nastupa održanog 20. lipnja u Glasgowu.
U ovotjednom izdanju možete preslušati kultni Springsteenov album, dvostruki ‘The River’ iz 1980., ali i praktički čitav materijal koji je u to doba odbačen iz finalne produkcije, a koncem 2015. ugledao danje svjetlo u vidu četverostrkog izdanja ‘The Ties That Bind: The River Collection’.
‘Live from the Crystal Palace’ je prvi dugosvirajući live album kalifornijskog sastava CAKE, a John McCrea i društvo su ostali dosljedni vlastitoj enigmatičnosti, te taj koncertni zapis skrili u osmerostruki boxset s prikazom sveukupne karijere. Emisija eXit Vam ipak nudi uvid u tu više nego solidnu živu svirku, dok u nastavku emisije možete projedriti kroz presjek stvaralaštva jednog od najveličanstvenijih imena škotske glazbene scene; kroz opus braće Reid, odnosno The Jesus and Mary Chain!
playlist
