KLFM

Laibach II dio – Kroz okupiranu Europu (1983. – 1985.)

 

Umjetnost i totalitarizam
se ne isključuju.
Totalitarni režimi ukidaju
privid revolucionarne
individualne umjetničke slobode.
LAIBACH KUNST je načelo
svjesnog odricanja
osobnog ukusa,
rasuđivanja, uvjerenja (…);
svojevoljnog prihvaćanja
uloge ideologije,
demistificiranja i
rekapitulacije režimskog
‘ultramodernizma’…

Onaj tko ima materijalnu moć, ima i duhovnu moć, a svaka je umjetnost podložna političkoj manipulaciji, uz izuzetak one koja govori jezikom te iste manipulacije!

                        /ulomak iz teksta ‘Umetnost in totalitarizem’/

 

Laibach, odnosno Laibach Kunst, nikad nije bio rock sastav, bar ne uzimajući u obzir općeprihvaćenu definiciju tog pojma; štoviše, njegovo svođenje pod slične kriterije ne bi samo bilo pejorativ već i apsurd  (vidjeti prvi dio: proboj iz Trbovlja), tako da se na njegovu primjeru ne mogu primijeniti mjerila uobičajena pri vrednovanju stereotipnih rock skupina. Stoga i činjenica da je Laibach nedugo po smrti Tomaža Hostnika nastavio s djelovanjem nikoga ne bi trebala pretjerano čuditi. Istina, gubitak ključnog člana (a Hostnik je bio prvo ‘javno lice’ Laibacha) najčešće je značio gašenje određenog rock projekta ili barem radikalni zaokret u njegovu djelovanju, ponekad i pod drugim nazivom (Joy Division kao tipičan primjer). No, kada je riječ o Laibachu ne treba smetnuti s uma njegov specifični ustroj koji pojedinca podređuje interesu kolektiva, tako da je Hostnik, koliko god to ružno zvučalo, itekako bio zamjenjiv. Tako je – moglo bi se reći i srećom – očekivani prekid djelovanja Laibach Kunsta ostao tek nedosanjani mokri san drugova na položajima te rock čistunaca koji se u pravilu groze bilo kakvog vida glazbene avangarde.

 

Režimska transavangarda: Jani Novak i Dejan Knez ispred sporne ‘skodelice kave’ sa svastikom u zagrebačkoj galeriji PM, ožujak 1983. (autor fotografije: Nikola Bolonić)

 

Isprativši tragično no svojom voljom preminulog prijatelja na vječni počinak, članstvo Laibacha vrlo brzo nastavlja kročiti zacrtanim putem. Trebalo je tek popuniti (ne samo vizualnu) prazninu nastalu gubitkom Hostnika, i to će mjesto zauzeti Milan Fras (tada još anonimus kao i ostatak sastava), novi pjevač/deklamator, odnosno novo ‘javno lice’ Laibacha. Sada, kad su redovi iznova konsolidirani, Laibach Kunst je mogao nastaviti svoju misiju. A nadolazeća će 1983. u najboljem svjetlu prikazati njegovu dotada uglavnom prikrivenu snagu, i što je još bitnije, omogućiti mu proboj na međunarodnu scenu.

Početkom ožujka 1983. Laibach Kunst uz pomoć Svena Stilinovića postavlja izložbu (ovoga puta bez glazbenog dijela manifestacije) Režimska Transavangarda u zagrebačkoj galeriji Prošireni mediji. Izgleda kako nekome od posjetitelja nije promakao sitni, preinačeni detalj na grafici – parodiji na već spominjanu Kofetaricu Irene Kobilce. Ovoga se puta na šalici kave umjesto Maljevičevog križa nekim čudom našao hinduistički simbol mira i sreće, tzv. svastika. Nakon svega tri dana, izložba je zabranjena, a članovi Laibacha uz policijsku pratnju i komentar Idite vi negdje drugdje pokazivati svoju ljepotu! ispraćeni do zagrebačkog Glavnog kolodvora.

 

Instrumentalnost državnega stroja, Šentvid, 22. travnja 1983.

 

Pomalo ironično, zagrebačka će policija za svega nešto više od mjesec dana opet imati posla s Laibachom. Te su godine organizatori Muzičkog biennala Zagreb primijenili znatno liberalniju metodu pri selekciji gostiju, tako da su čak dvije večeri posvećene imenima koja dolaze iz rock miljea. Tako su 22. travnja u dvorani RANS Moša Pijade (današnji Boogaloo) nastupili Trobecove krušne peći, Gustaf i njegovi dobri duhovi (aha, Gustafi su nekad bili glazbena avangarda!), Pingvinovo potpalublje te Katarina II (koja je nedugo potom prekrštena u danas kultno, mada precijenjeno ime EKV – pozdrav Dragašu), dok je iduća večer rezervirana za bitno avangardnija imena – londonske eksperimental/industrial sastave Last Few Days i 23 Skidoo, i, pogađate; Laibach. Iako je ova trojka dan ranije bez problema održala zajednički koncert u slovenskom gradiću Šentvidu, na Biennalu je nešto očito moralo poći po zlu. Laibach je izašao na scenu u 21 sat, u nelagodnom ambijentu zamračene dvorane kojom je odjekivao nasnimljeni pseći lavež. Tijekom nastupa su na platnu iznad pozornice usporedno prikazivana dva filma – agitpropovski uradak pod nazivom Revolucija još traje, te neimenovani pornić s krupnim planovima kuraca, pički i srodnih organa. U svakom slučaju, preklapanje vagina i penisa s kadrovima Titovih govora nije moglo proći nezapaženo od strane u publici infiltriranih doušnika. Negdje oko ponoći u dvorani je isključeno napajanje strujom, no tri sastava su se snašla koristeći akustične instrumente poput truba i bubnjeva te snimke s magnetofona pogonjenih baterijama. Kada je policija (uz prisutnost vojnih agenata) konačno prekinula zajednički session Laibacha, Last Few Daysa i 23 Skidoo, bilo je već skoro četiri sata ujutro. Bio je to još jedan trijumf Laibach Kunsta, ovog puta potpomognut svojim engleskim kolegama!

 

Mi kojemo bodočnost: sporni nastup Laibacha na zagrebačkom Biennalu, koji se na koncu pokazao kao trijumf umjetnosti nad državnom represijom (23. travnja 1983.)

 

Nakon provokacije na Biennalu, Laibach se našao u apsurdnoj situaciji. Iako tada zasigurno najkontroverzniji sastav bivše države, kolektiv čiji su ekscesima popraćeni koncerti i izložbe već tri godine punili novinske članke te bivali predmetom razgovora ne samo u glazbenim krugovima već i na partijskim sastancima, još uvijek iza sebe nije imao legalni nosač zvuka. Stoga u svibnju započinju pregovori s produkcijom RTLJ u vezi mogućeg izdavanja dugosvirajuće ploče, predviđenog radnog naziva Nebo žari. Nažalost, događaji koji će uslijediti ovaj će potez odgoditi za neko buduće vrijeme, te će se LP nazvan jednostavno Laibach (ime je inače izostavljeno s prednje korice) pojaviti tek u travnju 1985., i to u izdanju ŠKUC Ropota.

 

Kolektivni foto zapis ispred zagrebačkog hotela Esplanade: Laibach, Last Few Days i 23 Skidoo

 

Sredinom 1983. Laibach se odvažuje na dotad najradikalniji potez u smislu prezentiranja svojeg djelovanja široj javnosti. Navečer 23. lipnja članovi kolektiva gostuju u TV Tedniku, uobičajenom prilogu koji se svakog četvrtka nadovezivao na televizijski dnevnik. Voditelj Jure Pengov znao je da će se susresti s neuobičajenim i nepredvidivim gostima, no ono što se zbilo te večeri šokiralo je, pa i prestravilo čak i najopreznije urednike i cenzore u partijskom kadru Televizije Ljubljana.

Pengov se tako našao suočen s petero mladih ljudi odjevenih u vojne uniforme s vrpcom s Maljevičevim križem na rukavu, koji su ukočeno sjedili ispred velikog plakata radnika (Delavec) te nekoliko istovjetnih grafika Laibach Kunsta s motivom koji aludira na nazi skupove u Nürnbergu (u stvari je riječ o plakatu za Zagrebački muzički Biennale). Efekt svjetla koje ih u zadimljenoj atmosferi obasjava iz donjeg kuta samo je pojačavao dojam nelagode i napetosti. Na voditeljeva pitanja odgovarao je tek jedan član kolektiva, Milan Fras, kombinirajući dijelove prethodno davanih izjava, Laibachovog Manifesta, te stihove iz Hostnikove Apologije. Fraza po kojoj je umjetnost uzvišena misija koja zahtjeva fanatizam nekoliko je puta ponovljena, između ostalog i kao odgovor na pitanje boje li se članovi Laibacha mogućnosti da zbog načina djelovanja budu uhićeni ili napadnuti – bio je to jedini trenutak kada se poslovično ukočeni glasnogovornik na trenutak jedva primjetno osmjehnuo!

 

Pengov: Prihvatili ste ulogu ‘Narodnog neprijatelja broj 1’ kao nametnutu žrtvu, no broj vaših štovatelja i sljedbenika je prilično upitan. Što je u stvari navelo jednog od vaših vođa da počini samoubojstvo? Je li pokleknuo u rascjepu između ideje i vlastitog otuđenja od ljudi?

LAIBACH: Umjetnost je uzvišena misija koja zahtjeva fanatizam, a Laibach je organizam čiji su život, ciljevi i smisao jači i bitniji od života, ciljeva i smisla njegovih pojedinih članova.

Pengov: Kakav je onda vaš stav o Kardeljevoj briljantnoj tezi da niti Država, niti Sustav pa ni Partija ne mogu pojedincu donijeti sreću, pošto je svaka osoba stvaratelj vlastite sreće?

LAIBACH: Ni Država, ni Partija, ni Bog ni Vrag – sreća leži u potpunom negiranju osobnog identiteta, u svjesnom odbacivanju vlastitih ukusa, uvjerenja i stavova, u svojevoljnoj depersonalizaciji i sposobnosti žrtvovanja i identifikacije s masom, kolektivom, ideologijom.

Pengov: Možete li nešto pobliže kazati o sebi? Primjerice, tko ste, koja su vaša zanimanja, koliko ste stari i jeste li svi ovdje prisutni ili vas ima još u kolektivu?

LAIBACH:

Mi djeca smo duha i braća moći
Čiji se zavjet neće izvršiti.

Crne smo utvare ovog svijeta
I pjevamo tu ludu sliku jada.

Mi smo PRVA TELEVIZIJSKA GENERACIJA.

Nije slučajnost što je u televizijskom ‘intervjuu’ naglašena ova posljednja izjava, pomalo nezgrapno dodana Hostnikovim izvornim stihovima. Laibach se već prethodno očitovao o televiziji kao centraliziranom i danas (riječ je o 1983.!) vodećem mediju s jednostranom komunikacijom uz jedan transmiter i mnoštvo prijemnika. Ironično, upravo će ta prva televizijska prezentacija Laibacha biti ona dodatna kap koja će preliti čašu. Opet će se oglasiti dežurni kritičari naznaka socijalnih devijacija koji će svojim pismima zatrpati tiskane medije pod nadzorom revnih partijskih i omladinskih kadrova (Delo, Mladina, itd.), no ovoga puta neće ostati samo na tome.

 

 

Nastup u okviru TV Tednika značajan je i po tome što je to bilo posljednje pojavljivanje članstva Laibacha kao petorke (ili u bilo kojoj formaciji različitoj od četvorke). U listopadu će Nova Revija, slovenski časopis za kulturna i društvena pitanja, objaviti  Deset točki konventa, Laibachov Manifest koji u stvari datira još iz 1982., i čiji su segmenti korišteni u TV Tedniku. Dokument u prvom redu definira način djelovanja te izričaj Laibacha, a posebno je zanimljiva peta točka u kojoj se definira tzv. Četvorni princip:

Unutarnja struktura po načelu podvlađivanja i simbolizira odnos ideologije prema pojedincu. Ideja je koncentrirana u jednoj osobi i zaštićena je od bilo kakvog zastranjivanja. Po istom ključu djeluje i četvorni princip (EBER – SALIGER – DACHAUER – KELLER), koji u sebi sadrži proizvoljan broj objekata na nižoj razini (ovisno o potrebama).

Dakle, neovisno o tome koliko je ljudi uključeno u različite razine pri razradbama  projekata – taj broj nam ne treba biti poznat, te je svejedno je li riječ o idejnim pokretačima, aktivistima, logističarima ili prezentatorima – Laibach će se na sceni ubuduće pojavljivati kao četvorka; četiri pojedinca ujedinjena zajedničkom misijom, ili kako će to uskoro biti sažeto u nazivu jedne od ključnih skladbi nastalih u tom razdoblju: Vier Personen!

Jugoslavija je u to vrijeme (tri godine po smrti Josipa Broza Tita) još uvijek bila totalitarna država kojom je rukovodilo kolektivno predsjedništvo; u stvari sprega partijskih i vojnih moćnika, a do prvih će pomaka u vidu Markovićeve demokratizacije i liberalizacije državnog ustroja trebati pričekati još barem pet godina. Stoga su zbivanja na Biennalu kao i televizijski nastup u Pengovljevoj emisiji iskorišteni kao okidač za konačni obračun vlasti s Laibach Kunstom. 20. srpnja Vrag je naplatio račune: Tone Florjančič, novoizabrani predsjednik MK SZDL (Središnjeg Komiteta Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Slovenije) pronašao je idealnu žrtvu za vlastitu samopromociju, te kao jedan od prvih poteza predložio zabranu korištenja imena Laibach, odnosno bilo kakvog djelovanja pod istim. Srećom, Laibach Kunst je prethodno predvidio mogući razvoj događaja i simboli su se još jednom pokazali kao onaj spasonosni element, tako da je rad kolektiva u narednim godinama nastavljen najavljivanjem bez spominjanja njegova imena, no zato uz sveprisutni Maljevičev križ čije je kontekstualno značenje svima bilo itekako jasno. Komunisti su barem u jednom bili nemoćni, pošto nije bilo nikakvog zakonskog niti ideološkog temelja kojim bi zabranili korištenje jednog od simbola ruskog suprematizma.

 

Ovo je Tone Florjančič, glavni egzekutor Laibacha!

Svejedno, Laibach se na neko vrijeme odriče koncertiranja u matičnoj državi, spremajući se na prvi veliki pohod izvan njezinih granica. Zajedno sa starim znancima i kolegama s Biennala, Londončanima Last Few Days, organiziraju jednomjesečnu turneju po Europi, realiziranu tijekom studenog 1983. Taj je famozni projekt nazvan Occupied Europe Tour ’83. Ime naravno nije nasumično izabrano, pošto je popis predviđenih lokacija uključivao gradove kako u zapadnoj, tako i u istočnoj Europi, sa smjernim simboličkim probijanjem ‘željezne zavjese’. Prvi je nastup, onaj bečki, očekivano prošao bez ekscesa, a za divno čudo i njegov budimpeštanski sljednik. No, kada je turneja zahvatila teritorij Poljske, javili su se prvi problemi. Iako je službena politika Varšave nominalno igrala po ruskim pravilima, opća je klima već tada odisala liberalnom svježinom, očito kao reakcija na krvavo gušenje radničkog štrajka u brodogradilištu Gdanjsk s konca 1981. Poljacima su zasmetale dvije stvari – apsurdna dvojba oko pitanja nisu li članovi Laibacha možda ortodoksni komunisti, kao i skladba Jaruzelsky koju je neki nadobudni novokomponovani liberalni aparatčik doživio kao hvalospjev režimu i vojnohuntaškim mjerama tog omrznutog generala.

 

General Jaruzelsky je imenoval 31.
avgustza dan dela in miru.
 
Poudarja:
OBLAST
JE MORDA NESIMPATIČNA,
A EDINA NESMRTNA POT
MIRU IN
STABILIZACIJE!

 

Poslovično oprezni Česi bili su još radikalniji – članovima Laibacha je čak zabranjen sam ulaz na teritorij Čehoslovačke, zbog čega su otpali planirani koncerti u Pragu i Brnu. No, unatoč pomalo neuspjelom probijanju željezne zavjese, Laibach je održao antologijske nastupe zapadno od nje (Berlin, København, Hamburg, Haag, Amsterdam, Eindhoven, Maastricht, te kao veliko finale, London), a snimke iz Amsterdama i Haaga objavljene su u formi poluslužbenog kasetnog izdanja Documents of Oppresion: Through the occupied Nederlands (op.a. – ovaj tonski zapis preporučujem svima koje zanima kako je Laibach zvučao uživo u tim velikim trenucima!).

 

Dva načina manifestiranja pohoda na Nizozemsku: zvučni…

 

Nema nimalo dvojbe da se europski zapad do tada već nagledao mnoštva glazbenih skupina iz raznoraznih zakutaka svijeta koje su publiku pokušale osvojiti pompoznim zvukom, nekonvencionalnom scenografijom te nekakvim vidovima internog kodeksa. Ali Laibach je bilo prvo ime s donedavno nerazdjevičenih pašnjaka danas pokojne SFRJ, i što je još važnije, prvi takav sastav koji vlastitu glazbu nije doživljavao kao cilj. Ona je bila tek jedno od sredstava iskorištenih u procesu koji vodi ka dosezanju tog istog cilja, ma što on već bio!

Saberimo: Occupied Europe Tour bio je trijumf volje ambicioznih i inteligentnih jedinki koje su prividno ugušile vlastiti ego, postavivši tako čvrste temelje za buduće djelovanje. Na koncu su jedini gubitnici ispali Last Few Days, no uzrok tomu nipošto nije njihova krivica, već je taj odličan sastav jednostavno ostao u sjeni svojih slovenskih kolega.

 

…i medijski odjek!

Prva europska turneja Laibachu je priskrbila još neke pogodnosti – belgijska nezavisna kuća L.A.Y.L.A.H.  koncem prosinca 1983. objavljuje njihov praktički prvi vinilni tonski zapis; EP sa skladbama Boji, Sila i Brat moj, a ljubljanski će Š.K.U.C. početkom 1984. izdati kasetu sa snimkom berlinskog nastupa; Ustajenje v Berlinu. Izgledalo to nekome simptomatično ili ne, orwellovska će 1984. ostati zapamćena kao ključna godina u svekolikom djelovanju Laibacha, i to zbog događaja koji će i najvećim slovenskim pa i jugoslavenskim skepticima podastrijeti na uvid činjenice kako je ovdje uistinu riječ o ozbiljnom i pažnje vrijednom projektu, a ne tek sprdnji nadobudnih studenata umjetničkih akademija, kako ih je u to vrijeme doživljavao dobar dio kritičara.

Tijekom proljeća Laibach će održati nekoliko zapaženih koncerata, primjerice onaj u Disku FV u ljubljanskom predgrađu Šiška (Laibach im Hause der Funkindustrie), kao i u beogradskom Studentskom centru (Was ist Kunst?), no njihova će koncertna aktivnost kulminirati kultnim nastupom održanim u ljubljanskoj dvorani M.B., odnosno Malči Belič (Malči bijaše jedna hrabra slovenska skojevka) 21. prosinca, na dvogodišnjicu smrti Tomaža Hostnika. Poput prethodnih, i ovaj je događaj najavljen ‘u rukavicama’. Zbog aktualne zabrane korištenja vlastitog imena, Laibach će nastup najaviti putem internih kanala, dok će se javnost još jednom suočiti s plakatima s Maljevičevim križem i poprilično sitnim natpisom ‘dvorana M.B. 21. december 1984. ob 20 h’, koji su polijepljeni po Ljubljani tek noć prije nastupa. Snimka ovog koncerta naknadno je (1997.) objavljena u CD formi.

 

Plakati kakvima je najavljen gerilski nastup u ljubljanskoj dvorani Malči Belič, povodom obilježavanje dvogodišnjice smrti Tomaža Hostnika

Ista će godina zabilježiti još nekoliko izdanja Laibachovih tonskih zapisa – pored već spominjanih kaseta s turneje Occupied Europe Tour (Berlin i Nizozemska), pred sam će kraj 1984. londonska nezavisna kuća Cherry Red Records objaviti još jedan dvanaestoinčni singl sa skladbama Panorama i Decree, koji je znakovit i zbog primjetnog odmaka zvučne slike ka novim područjima. Ciklički ritmovi izbijaju u prvi plan i više nisu prigušeni raznim zvukovljem i efektima, već postaju glavni, noseći element izričaja, što se u konačnici može pripisati boljim studijskim uvjetima i kvalitetnijoj produkciji, najavljujući tako prvi uistinu uspješni međunarodni album Laibacha, Novu Akropolu, kojega će ista nezavisna kompanija objaviti za otprilike godinu dana.

No, taj se spomenuti bitni događaj ne odnosi toliko na sam Laibach, odnosno njegove izdavačke i izvođačke uspjehe kroz tu kataklizmičku godinu. Projekt začet četiri godine ranije u industrijskim maglama Trbovlja razvio se u tolikoj mjeri da je na određeni način postao temeljna kohezijska snaga sveukupne slovenske alternativne scene. Tako je pri samom izdisaju godine 1984. utemeljen neformalni umjetnički pokret nazvan Neue Slowenische Kunst (u daljnjem tekstu NSK), koji je na zajedničkoj platformi objedinio djelovanje Laibacha, slikarske grupe Irwin (utemeljene 1983.), te kazališne skupine Sester Scipion Nasice, predvođene Draganom Živadinovim (također 1983.). Očekivano, Laibach je ponudio ideološku bazu na kojoj je formiran NSK – estetika, ikonografija i retorika Laibacha temelj su djelovanja pokreta. Irwin ima funkciju ljetopisca koji će dokumentirati NSK arhetipe na svojim platnima te u povijesti, dok će kazalište Sester Scipion Nasice prihvatiti ritualistički kontekst NSK-a, djelujući iznad svega po religijskom predlošku (NSK manifest).

Složena struktura NSK-a podrazumijevala je dodatne odsjeke, poput dizajnerskog segmenta Novi Kolektivizem, Odjeljka za praktičnu i čistu filozofiju pri NSK, te filmske (Retrovizija) i arhitektonske odsjeke, no bilo kako bilo, iz navedenih je razloga čitav pokret redovito razmatran kroz prizmu Laibacha. Koliko je slovenska i jugoslavenska javnost ozbiljno shvatila fenomen NSK ponajbolje govori činjenica da je u srpnju objavljeno posebno izdanje časopisa Problemi, u potpunosti posvećeno tom neformalnom pokretu (detaljnije o NSK i retroavangardi u idućem nastavku).

Gledajući ovakav razvoj događaja s čisto praktične strane, može se doći do na prvi pogled zbunjujućeg zaključka kako je NSK bio potrebniji Laibachu negoli obrnuto. U svakom slučaju, pokret je od početka predstavljao dodatni prostor za razradu Laibachovih ideja, te mu je ubrizgao andrenalinsku injekciju tako da će sastav u 1985. ući prepun optimizma i elana.

 

Laibachov diskografski boom – kroz manje od godinu dana je objavljeno čak pet albuma: naslovni, Neu Konserwativ, The Occupied Europe Tour 1985, Nova Akropola i ..

 

Početkom 1985. Laibach je od strane ŠKUC Foruma predložen za nagradu Zlatna Ptica, koju ipak neće dobiti, no zato će ista na dan Mladosti iduće godine (1986.) biti dodijeljena Neue Slowenische Kunstu. Tada se održavaju za dugo vremena posljednje veće izložbe vizualnog rada Laibacha (Nove tendence v umetnosti – 80. leta), pošto će taj segment njihovog djelovanja biti minimaliziran te prenesen na Irwin i Novi Kolektivizem. No, takva će razdioba obveza pogodovati glazbenoj produkciji Laibacha. U travnju konačno izlazi dugo očekivani prvi LP, koji je trebao biti realiziran dvije godine ranije pod nazivom Nebo žari. Ipak, album nije imao službeni naziv, niti je na korici otiskano ime sastava – sredinom 1985. zabrana djelovanja i dalje je bila na snazi. No, zato je prevagnula vizualna komponenta. Prednja je strana omota sadržavala već poslovični Maljevičev križ s obrisima čovjeka raspetog na istom, što je jasna aluzija na ‘raspelo na svastici’ sa slike Nekoć u Srednjem Vijeku, a sada pod III. Reichom njemačkog slikara Helmuta Herzfelda koji je 1934. emigrirao u Englesku nastavivši djelovanje pod imenom John Hartfield. Izbor skladbi nije pružio neka velika iznenađenja – pored antologijske snimke Cari Amici s koncerta na Križankama (1982.), te dvije maestralno producirane pjesme često izvođene tijekom Occupied Europe turneje (Sredi bojev i Mi kojemo bodočnost), preneseni su pojedini naslovi s dva objavljena EPja (Brat Moj, Decree, Panorama i Sila), a priložena je i nova verzija pjesme Država, koja je u izvornoj inkarnaciji bila prva studijska snimka Laibacha.

Očekivana medijska promocija je izostala, i Laibach je u okvirima bivše države održao tek jedan koncert u zagrebačkom klubu Kulušić (26. travnja, Kontinuiteta čiste forme), da bi se potom iznova otisnuo u međunarodne vode, promovirajući pritom novi materijal, većinom skladbe koje će se početkom 1986. naći na Novoj Akropoli, a javnosti su već ranije postale dostupne putem poluslužbene zabilješke nastupa održanog 15. lipnja u Hamburgu i objavljenog kao LP Neu Konserwativ.

Prvi dugosvirajući projekt Laibacha se dakle može promatrati kao svojevrsna kompilacija njihovog dotadašnjeg djelovanja, a po sličnom je modelu koncipiran i dvostruki album Rekapitulacija 1980 – 1984, koji se pojavio 09. svibnja 1985. – dakle nepun mjesec dana po objavljivanju prvijenca – u izdanju njemačke nezavisne kuće Walter Ulbricht Shallfolien. Pored nekih naslova već objavljenih na ŠKUC-ovom LPju, Rekapitulacija u cijelosti donosi i materijal s promotivne kasete za Occupied Europe Tour (Jaruzelsky, Smrt za smrt, Zmagoslavlje volje), te nekoliko prethodno neobjavljenih skladbi. Umjesto klasične podjele na A, B, C i D stranu, sekvence su obilježene nazivima (Reskripcija, Resekcija, Restavracija i Rezolucija), a simptomatično je i oblikovanje naslovnice, na kojoj će uz nazive sastava i projekta, te podnaslov

 

Prešla bo sodba veka
in naših dni stremljenje
in narod vstal bo slaven
v mogočno pomlajenje!

 

dominirati crtež tipično slovenskog krajolika s kozolcem u prvom planu, dakle onom istom konstrukcijom koja figurira kao jedan od slovenskih narodnih simbola, ali i mjesto u kojemu je Tomaž Hostnik sebi oduzeo život.

 

Rekapitulacija 1980 – 84

Pomalo apsurdnu situaciju da nakon pet godina diskografske praznine tek povremeno popunjene poluslužbenim kasetnim izdanjima te s dva EPja izdana u Belgiji i Engleskoj kroz svega nekoliko mjeseci ekspandira pravi izdavački boom s čak tri dugosvirajuća vinila, Laibach iskorištava kao polaznu točku za novi napad na zapadnoeuropske dvorane i klubove. Slijede četiri nastupa Occupied Europe Tour ’85, realizirana  22. i 28. lipnja te 08. i 09. srpnja u Nizozemskoj i Londonu, te jesenja turneja Laibach über dem Deutschland, prilikom koje su održani koncerti u osam gradova (između ostalih i u Berlinu, Münchenu i Hamburgu) – svaki pod drugim nazivom (primjerice, minhenski Die erste Bombardierung ili berlinski Ich bin ein Berliner!), da bi po povratku u Jugoslaviju Laibach opet gostovao u Zagrebu i Beogradu (Das ist Kunst, 08. i 09. prosinca). Problema na domaćem terenu nije nedostajalo – zagrebački je koncert otkazan zbog revnih organizatora koji su poučeni iskustvom s Biennala zabranili projiciranje filmova te korištenje zastava s Maljevičevim križem i strojarskim zupčanikom, dok je onaj beogradski ipak potajno održan, ali bez službene najave plakatima. Tonski zapisi održanih nastupa, u prvom redu onih u Londonu i Nizozemskoj, dali su materijal za koncertni album Occupied Europe Tour ’83 – ’85, koji će iduće godine (1986.) biti objavljen u izdanju nezavisne etikete Side Effects Records, a nizozemska kuća Staal Tape u prosincu objavljuje live kasetu Ein Schauspieler.

 

 

Učestali posjeti Londonu (tijekom kojih su, kako legenda kaže, članovi Laibacha preživljavali radeći kao lučki radnici) rezultirali su još jednim uspjehom – produljen je ugovor s nezavisnom kućom Cherry Red Records, istom onom koja je godinu ranije objavila EP Panorama/Decree, a sastav u nekoliko britanskih studija dovršava materijal koji će 1986. biti objavljen kao drugi regularni album Laibacha, Nova Akropola. Stanovit izričajni pomak prisutan na tom ostvarenju prethodno se već mogao uočiti na Neu Konserwativu: ritmovi postaju čvršći i koncizniji, a sveukupna zvučna slika čistija, lišena prijašnjih šumova i efekata, i u svakom slučaju bitno manje disperzirana, a finalnom dojmu su pripomogle i pozadinske orkestracije koje će u nekim narednim projektima imati znatno naglašeniju ulogu.

 

Laibach: Der Holzung; Hamburg, 1985.

I dok je ne samo na domaćem već i na bijelosvijetskom tlu popularnost Laibacha eksponencijalno rasla, NSK je donekle u potaji radio na projektu koji će ostati zapamćen kao najuspjelija suradnja svih njegovih segmenata, gesamtkunstwerku koji će na najbolji mogući način prikazati kako se nacionalna ostavština može podići do mitske razine te na kraju polučiti rezultat blizak tipičnoj nacionalnoj umjetnosti (vidjeti: Napad na gubitak identiteta, Tomislav Wruss, Polet 1985.).

Parametri su se uskladili, situacija sazrijela – bilo je vrijeme za Krst pod Triglavom!