Atlas izgubljenih cesta – Druga strana Calexica
Red manje poznate strane Calexica pred zagrebački nastup, red Steve Earlea i red Townesa Van Zandta – eXit se vraća svojim korijenima. Zar ste uopće sumnjali?!
a) The Unknown Pleasures
15. lipnja 1979. objavljen je nastupni album mančesterskog post punk sastava Joy Divison, a o tome događaju te sudbini kolektiva i njihovih daljnjih uradaka (a i prethodnih, pod imenom Warsaw) ne treba trošiti riječi – to je dio obvezatne kulturološke lektire čije nepoznavanje pojedinca čini neadekvatnim za egzistenciju u novom mileniju.
Stoga tek jedna najava: prvog dana proljeća 2013. u zagrebačkom klubu ‘Pauk’ svoj će nastup održati Peter Hook, bas gitarist izvorne postave Joy Divisiona. Ne, ovoga puta neće biti riječi o New Orderu i sličnim post-Curtis projektima, već će Peter uz prateći sastav Light (the?) izvesti spomenuti album u cijelosti. Nadajmo se da kultnom predlošku neće pridodati neka novovjeka prearanžiranja i tako uništiti magičnu privlačnost izvornika. Valjda uz godine ide i pamet.
To bi bilo dovoljno za najavu subotnjeg preslušavanja ovog kultnog uratka. Uz napomenu kako njegov majstorski omot svoj prepoznatljivi dizajn duguje genijalnoj ideji Petera Savillea koji je lucidno upotrijebio spektogram zračenja pulsara PSR B1919+21. Zanimljivo, skoro u isto vrijeme detektirano je slično zračenje s pulsara CTA 102 – da, istog onog kojemu su u godini otkrića, tj. 1967. The Byrds posvetili istoimenu pjesmu, tada još vjerujući da je uistinu riječ o signalima neke daleke svemirske civilizacije.
Ipak, astrofizika, znanstvena disciplina koja omogućuje najliberalnije improvizacije rekla je svoje. Ukoliko vas zanima istinska pozadina grafičkog rješenja, poslužite se blagodatima svemrežja i potražite pojmove kao što su pulsar, neutronska zvijezda, Jocelyn Bell Burnell, Nikolai S. Kardashev…
OK, vrijeme je za tu bijednu kopilad!
b) Lonesome Wyatt & Minister: Those Poor Bastards
Izvorište country glazbe, kako one stereotipne, tako i njezine underground inačice, očito nije vukojebina zvana Nashville, Tennessee, već OČAJ I BEZNAĐE!
The Mick (nezavisno web glazbeno glasilo): Gospodin Bog je na Vašoj strani?
Lonesome Wyatt: Apsolutno!
Lonesome Wyatt, poznatiji kao polovica goth/country dvojca Those Poor Bastards, upravo je objavio Ghost Ballads, svoj četvrti samostalni album. Stvarajući pod tim nadimkom (uz dodatak Holy Spooks), dotični povremeno napušta za materinji sastav karakteristične teme prokletstva, ubojstva, osvete i smrti, okrećući se nešto nježnijim i tužnijim ali nipošto svjetlijim trenucima (ove epitete shvatite uvjetno). Ukratko, Velečasni svoje djelovanje izvan domene bijedne kopiladi efektivno sublimira u rečenicu
Lonesome Wyatt and Holy Spooks play strange and sad music from a time that never was.
Ghost Ballads tako nastavlja niz melankoličnih i pomalo eerie skladbi poput onih s albuma Sabella (2001.), Moldy Basement Tapes (2011.) te posebice lanjskog Heartsick. Uvodna The Golden Rule u nekakvom bi drukčijem kontekstu mogla biti predodređena za hit, no jasno je kako kod Lonesome Wyatta takva klasifikacija pada u vodu, no istinski će ih štovatelji (a svatko od vas poznaje barem jednoga) znati cijeniti. Povremena zavijanja i zvukovi lanaca koji sablasno nadopunjuju dubinske molske jecaje nisu nikakav kuriozitet, već savršeno atmosferičan background s obzirom na mjesto nastanka. Ghost Ballads je sniman u navodno ukletom i napuštenom hotelu Maribel Caves u Wisconsinu, i nedvojbeno je da za pomnije praćenje samog albuma treba znati neke činjenice o mjestu nejgova nastanka.
Primjerice:
Imajte navedeno u vidu dok preslušavate ovaj odličan album, posebice skladbe You cannot be saved from the Grave, Haunted Jamboree, Terror on the Ghost Ship ili Curse of the Poltergeist, uz ponovljenu napomenu kako Wyattov samostalni materijal ima malo ili ništa dodirnih točaka sa skladbama Those Poor Bastardsa čiji prisilni fanatizam balansira između zvuka country underground kamarile (Joey Allcorn, Bob Wayne, The Goddamn Gallows) s jedne, te karikirane verzije denverske scene i njezinih Repent! projekata poput 16 Horsepower, Slim Cessna’s Auto Club i posebice Jay Munlyja s druge strane, a ne zaboravimo ni legendarne Crampse i sav taj psychobilly! U stvari, njegov bi se rad u određenoj mjeri mogao usporediti sa šokantnim poluakustičnim storijama jednih Sons of Perdition koji unatoč jasnoj Gun, Whisky & Bible auri ipak zadržavaju stanovitu dozu ispovjedne melankoličnosti i iskonske tuge.
No, bila bi prava šteta ne iskoristiti priliku koju pruža izdavanje novog Wyattovog albuma! Stoga krećemo na malo putovanje kroz glazbene i pojmovne krajolike sastava Those Poor Bastards.
Ovaj je dvojac (s povremenim priključivanjima dodatnih članova) osnovan koncem prošlog stoljeća u Madisonu, Wisconsin, a sačinjavaju ga dvije mračne individue koje se kriju iza nadimaka Lonesome Wyatt (ponekad potpisan i kao Wyatt G. Hellickson) i Minister. Prvih je godina uz njih nastupao i gitarist Blind Boy Wasson, no vrlo brzo je postava reducirana na ključni dvojac.
The Mick: Iako su na albumu (Songs of Desperation) kreditirani Lonesome Wyatt i Minister, vidim da ste redove popunili trećom osobom u vidu Blind Boy Wassona. Tko je taj pervertit i kakve su mu namjere?
Lonesome Wyatt: Blind Boy je naš prijatelj koji uistinu jako dobro svira tu jebenu gitaru. Pronašli smo ga bolesnog i nateklog u jarku pored ceste. Njegova jedina želja jest utjerati strah od Boga u duše griješnika. Uostalom, i mi želimo isto!
Pervertit je svoje odradio na albumu i živim nastupima koji su uslijedili, a onda je nestao praktički bez traga. Razlozi Wassonovog odlaska nisu poznati, no na pitanje o njegovoj sudbini Wyatt na forumu u okviru službenog sajta Those Poor Bastardsa odgovara:
Wasson? On je sada uz Krista!
Njihov glazbeni stil uistinu nije lako definirati. Krenuvši od countryja i bluesa, Wyatt i Minister grade pomalo morbidni i mračni izraz koji se tek donekle naslanja na uzore u vidu Johnnyja Casha i Nicka Cavea, a bitno je bliži nekim svježijim trendovima koje su devedesetih začeli obskurni glazbenici poput Hanka Williamsa III, Legendary Shack Shakersa ili denverskog sastava Slim Cesnna’s Auto Club te jednog od njegovih kolovođa, Wyattu sličnog očajnika, Jay Munlyja. Those Poor Bastards su ipak u prvom redu duo, što se odražava kroz njihov reducirani, minimalistički zvuk koji na studijskim snimkama možda i posjeduje natruhe raskoši, no do svojeg punog, sirovog izražaja dolazi upravo na koncertima kada je kanaliziran tek kroz dva instrumenta (dakle, jednu od kombinacija koje se mogu izvući iz ponuđene palete gitara – bendžo – bubanj) i Wyattov glas.
Ono što njihovoj glazbi daje konačnu, sudbinsku notu su Wyattovi tekstovi koji svoje ishodište nalaze u tmurnoj, močvarnoj ikonografiji američkog juga. No, za razliku od drugih pjesnika koji barataju pojmovima raskrižja, demona, prodaje duše i sličnih vizura (Jeffrey Lee Pierce se nameće kao neizbježna poredba), Those Poor Bastards idu korak dalje, u glib potpunog razaranja i beznađa. Ubojstva, naslijedni grijeh (previše Faulknera, pobogu!), očaj, gubitak vjere, Bog koji je napustio pastvu, nihilizam i smrt kao dvije istoznačnice završetka – to su elementi s kojima ćete kreirati prisni odnos slušajući njihove pjesme.
The Mick: Bog Vam pomog’o, iskreno se nadam da Vaši tekstovi nisu isuviše inspirirani osobnim iskustvima?
Lonesome Wyatt: Tek beznađem i tugom svakodnevnog života. Ništa posebno.
Ikonografija se nameće sama od sebe, tako da nije neophodno biti upoznat s karakterističnim artworkom albuma znakovitih naziva poput The Plague, Songs of Desperation, Hellfire Hymns, Satan is watching ili Behold the Abbys, mada su to u pravilu fotografije Lonesome Wyatta i vjernog mu pobočnika Ministera koji na omotima nikad ne pokazuje svoje lice, već ga skriva pod kapuljačom nalik na onu koja se nabija na glavu osuđenicima pred povlačenje sklopke Old Sparkyja, ili možda one koju je jednom nosio John Merrick, čuveni ‘čovjek – slon’.
Interesantno, ova je praksa ranih godina korištena i tijekom koncertnih nastupa.
The Mick: Wasson i Minister nikad ne pokazuju svoja lica. Jesu li tvoji drugovi možda teško unakaženi požarom ili nekom opakom bolešću? Želiš li time publiku sačuvati od mogućeg šoka?
Lonesome Wyatt: Blind Boy nije unakažen, on je tek malko retardiran. I ne, nemamo namjeru publiku čuvati od nekakvih šokova!
Pored vlastitih fotografija, Those Poor Bastards omotima prilažu i svojevrsni kolaž starih požutjelih shotova sa sepia tonom, od kojih neki imaju korijene u zlatnom dobu sveameričkog zla, koje god to bilo; u kombinaciji s efektnim grafikama paklene vatre, svevidećeg đavoljeg oka, već spomenutog Old Sparkyja (Pull up a chair, crooked sinner!), lešinara koji pod koštanim Mjesecom opako bdije nad usnulim čovječanstvom, ili pak užasno zle zmije, valjda one iz edenskog vrta, za ovu prigodu preobraćenu u dvoglavo čudovište s licima Wyatta i Ministera.
Naravno, tu su redovito i neizbježni križ, prašnjava Biblija, štagalj u plamenu i čitav taj reprezentarij polumrtvih gradića i vukojebina duž Bible Belta. Ukoliko vam se ukaže prilika, priskrbite si neki od tih uradaka čiji će vas dizajn satima i satima oduševljavati iz prostog i banalnog razloga – ovi dečki su iskreni i ne podjebavaju vas lažnim iluzijama i nadama, a sve se to lijepo može uklopiti na rastvorenu koricu papirnatog CD omota koji je više no vaš savršen suputnik/supatnik za glazbu koja dopire iz zvučnika i izaziva trnce dostojne uboda hibrida gigantskog dikobraza i one sedmoglave beštije iz Otkrivenja po Ivanu!
The Mick: Ukoliko jednom shvatiš da počinješ pisati vesele, optimističke ljubavne pjesme i sličan šund, hoćeš li pasti na koljena i pokušati se iskupiti putem ispovijedi?
Lonesome Wyatt: Ne. Proburazit ću si lubanju oštrim, zahrđalim nožem!
Tijekom više od desetljeća duge karijere, Those Poor Bastards su objavili dva EP-ja i šest albuma. Već nastupni singl Country Bullshit (2004.) sadrži sve glazbene, tekstualne i vizualne odrednice bitne za sastav, a posebice se ističu skladbe Pills I took i Black Dog Yodel (prvonavedena će dvije godine kasnije biti proslavljena verzijom s albuma Straight to Hell Hanka Williama III). Prvi dugosvirajući projekt Songs of Desperation (2005.) nastavlja u predefiniranom smjeru, donoseći neke od danas kultnih pjesama poput Shadows fall, Into the Pines i This is Desperation, a idući će album, Hellfire Hymns (2007.) biti svojevrsna točka stagnacije i preispitivanja, protkana brojnim tradicionalnim naslovima poput primjerice Hellbound Traina. No, zato će The Plague (2008.) i Satan is watching (2009.) prikazati dvojac u punom paklenom zanosu. Uostalom, mračna i silovita atmosferičnost pjesama Old Pine Box, Swallowed by Sin, Evil on my Mind, Doggone, Dead Winter Moon, Crooked Man ili jezovito fantastične obradeJohnny Cashove I walk the Line definitivno nadmašuje upečatljiv, no neizbježnim početničkim bolestima protkan timbar ranijih uradaka.
Danse Macabre se godine 2010. nastavlja albumom Gospel haunted, poprilično eklektičnim djelom koje će njihovom ionako neuobičajenom zvuku pridodati elemente Honky Tonka, Dixielanda, pa i neke vrste iščašene crkvene glazbe iz devetnaestog stoljeća (o čemu ponajbolje svjedoči pjesma Chemical Church). Istina, dvojac ovdje ne doseže luđačku frenetičnost prethodnih radova, dijelom zbog same stilske raznolikosti koja, htjeli ili ne, priziva privid šarenila, no mnogo više zbog Wyattovog angažmana na objedinjavanju snimki nastalih u relativno duljem razdoblju a koje će se 2011. pojaviti u formi trostrukog samostalnog albuma Moldy Basement Tapes, te rada na romanu The Terrible Tale of Edgar Switchblade.
The Mick: Što vas razlikuje od ostatka underground scene?
Lonesome Wyatt: Naš pozitivni, optimistički stav!
Priča iznešena u knjizi poslužiti će kao predložak za zasad posljednji album Those Poor Bastardsa, konceptualni Behold the Abyss (2012.). Edgar Switchblade je lutajući, religijom opsjednuti ubojica i kanibal koji jezdi mitskim krajolikom američkog Zapada u potrazi za ljudskim mesom. Njegov je križni put stigmatiziran još jednim prokletstvom, usamljenošću, jer Edgarovi su jedini prijatelji konj Old Red i nož-skakavac, no uz njihovu će se pomoć probiti do točke iskupljenja… ili možda neće? Zanima li Edgara, kreaturu nalik na paklenog pana, uopće iskupljenje? Neka pitanja ostaju bez odgovora!
Trenutno stanje? Kao što je spomenuto na početku, Lonesome Wyatt je upravo objavio svoj četvrti (ili peti, računamo li i A Bitter Harvest, kolaboraciju s Rachel Brooke iz 2009.) album Ghost Ballads, pobjegavši na neko vrijeme od prokletstva i užasa svijeta Those Poor Bastardsa i skrasivši se u udobnom, baladičnom ambijentu sablasne hemisfere.
Dokad? Pa, postavljeno pitanje neće dugo ostati bez odgovora, pošto ovaj svijet doslovce vrvi moralnim nakazama i griješnicima svih vrsta, boja i oblika, tako da je nova intervencija Lonesome Wyatta i Ministera u formi Those Poor Bastardsa neizbježna!
DirtRockZine: Hvala Vam, Wyatte na vremenu koje ste nam udijelili. Sad, što ćete raditi ostatak večeri?
Lonesome Wyatt: Plakati.
c) … dolazi duga mračna noć…
… koja će nam donijeti daylight savings pomake vremenskih pokazatelja na računalima, mobilnim uređajima i sličnim gadgetima, a oni koji još posjeduju pradjedovske satove s klatnima, kao i one volumenski sitnije ali zato ništa manje magične primjerke s pticama kukavicama, morati će se potruditi i izgubljenih sat vremena nadomjestiti ručno!
A u noći pomicanja kazaljki (koja je očito novovjeki surogat za poganske rituale slavljenja ravnodnevnice), po završetku redovnog dijela emisije eXit, možete preslušati neke novitete kao što su:
Suede – Bloodsports
Clinic – Free Reign II
Josh Ritter – Live at Iveagh Gardens
… i tako to…
autor: Vjeran Stojanac, 19/03/2013
Arhiva
Red manje poznate strane Calexica pred zagrebački nastup, red Steve Earlea i red Townesa Van Zandta – eXit se vraća svojim korijenima. Zar ste uopće sumnjali?!
Priznajem, nisam od onih koji krše zadanu riječ, a u najavi trećeg nastavka Tajnog škotskog obrata sam se decidirano…
Pojedini se pisci jako dobro uklapaju u aktualni duh vremena, čak i ukoliko to nije bila njihova svijesna namjera. U svakom slučaju, Ballardova analiza kraha (post)modernizma gdje se parametri postavljaju na početne, katkad i zaboravljene vrijednosti se jako dobro reflektira na glazbenoj sceni koja je stasavala od početka njegovog literarnog djelovanja, došavši posebice do izražaja u eskpanziji industrijskog i sintetičkog zvuka kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Ova sinegrija između glazbe i književne ostavštine iz koje je potekla jest rijedak. mada ne i usamljen primjer takve vrste u popularnoj kulturi!
Emisija eXit dans slavi šest godina postojanja. Premalo za ljudski vijek, no čitav eon za muhu ili komarca. Slavljeničkom će raspoloženju pridonjeti neka glazbena imena koja su tijekom godina postala nezaobilazni dio reperotara subotnjih večeri na KLFM-u (odnosno nekad na KL-u). David Sylvian ima počasnu titulu ‘probijanja leda’!
playlist