KLFM

Tuxedomoon – Tvornica Kulture, Zagreb

 

Postoji taj neki skriveni razlog zbog kojega usputni i neobavezni glazbeni događaji na koncu poluče znatno, pa i neočekivano bolje rezultate od onih zacrtanih, planiranih zbivanja. To se posebice moglo osjetiti na nedavnom zagrebačkom koncertu međunarodne skupine eklektika i glazbenih avanturista koji već više od tri desetljeća djeluju ujedinjeni pod imenom Tuxedomoon. Uistinu, sastav koji egzistira na kultnom statusu izgrađenom još u osamdesetima i koji naizgled nije imao opipljivog razloga za odrađivanje nove europske turneje – konkretno, ciljam na ‘manjak’ novog studijskog materijala koji bi u tom slučaju poslužio kao izgovor – definitivno posjeduje svoje kvalitete, a iznad svega vjernu i ne baš malobrojnu bazu štovatelja.

Steven Brown

Tijekom posljednjih pet godina Tuxedomoon su u naš mali dio svemira hodočastili čak četiri puta, što je poprilično više no što sebi mogu dozvoliti neka razvikana imena: u proljeće i jesen 2007. (zagrebački Aquarius i Močvara), ljeto 2011. (Rijeka), te 02. studenog ove godine kada smo doživjeli njihovo uprizorenje u Tvornici kulture. Lišeni neurotičnog pritiska koji pod svaku cijenu diktira prezentiranje novih izdanja, odradili su krajnje opušten i zanimljiv koncert kojemu se ne mogu naći nikakve zamjerke, a neki će se detalji poput štimanja zvučne slike za trajanja uvodne skladbe, pa i više od tri sata dugo kašnjenje, jednostavno prešutjeti.

Ono što je posebno obradovalo dvjestotinjak prisutnih jest izbor kompozicija koji je iz prethodno spomenutih razloga ravnomjerno zadirao u sve faze djelovanja sastava, zbog čega je čitav nastup poprimio značajke kabaretske retrospektive. Tuxedomoon su nas poveli na skoro dvosatno putovanje prostorno-vremenskom trasom vlastite epopeje koja je započela u drugoj polovici sedamdesetih, susretom Stevena Browna i Blaine L. Reiningera na Odsjeku za elektroniku Glazbene akademije u San Franciscu, kada je navedeni dvojac shvatio da usklađivanje njihovih glazbenih afiniteta međusobno, kao i sa stasajućom lokalnom post-punk scenom, može ponuditi znatno više od usputnih nastupa po gradskim klubovima. Narednih će se godina dvojcu pridružiti pjevač Winston Tong i basist Peter Principle čime će se u glazbenom smislu formirati jezgra njihovog zvučnog izričaja, temeljena na uspjeloj kohabitaciji akademskog naslijeđa i post punkoidnih trendova, dok će itekako bitnoj vizualnoj komponenti ponajviše doprinijeti povremeni suradnik sastava, Bruce Geduldig.

Peter Principle i Blaine L. Reininger

Upravo su osamdesete doba njihove afirmacije i sazrijevanja, kada nastaju izvrsna ostvarenja poput Half Mute, Desire, Divine ili pak Holy Wars, no to je ujedno i vrijeme kada je Tuxedomoon prestao biti američkom atrakcijom. Preseljenje u Europu kao i suradnja s većim brojem lokalnih glazbenika pretvara ih u kozmopolitsko društvo koje će narednih godina uspješno egzistirati unatoč rasutosti vlastitog članstva po kontinentima. To je dakle forma u kojoj Tuxedomoon djeluje od konca osamdesetih, a činjenica da je negdje u to vrijeme završena faza traženja i eksperimentiranja, da je sastav konačno definirao prepoznatljiv ali ne i stereotipni izraz te da se ritam izdavanja albuma primjetno prorijedio, nipošto se neće odraziti na eventualnom padu kvalitete!

Čitava je karijera Tuxedomoona simbolično prikazana te noći na pozornici Malog pogona zagrebačke Tvornice. Unatoč sitnim satima i problemima s opremom i zvukom, navalni je zid sastava u vidu Blaine L. Reiningera i Stevena Browna ostvario uspješnu komunikaciju s prisutnima, i to uz obaveznu dozu neusiljenog humora. Lista pjesama je na nepredvidljiv ali i najbolji mogući način vrludala kroz razdoblja i albume – nižu se skladbe poput Tritone (Musica Diablo) s nastupnog Half Mute, Time to Lose (istoimeni singl iz 1988.), ili pak nešto svježije Muchos Colores, objavljene na zasad posljednjem uradku Vapour Trails (2007.).

Bruce Geduldig, čovjek već desetljećima odgovoran za vizualnu komponentu
u prezentaciji Tuxedomoona

Za izvođenja skladbe Boxman, iznimno je briljirao vizualist Bruce Geduldig, gdje su do izražaja došle njegove vokalno-narativne sposobnosti. Ova se kompozicija pretočila u pomalo samoironično nazvanu Baron Brown, s prvog novomilenijskog albuma Cabin in the Sky, a Seeding the Clouds i Desire su nas iznova podsjetili na same začetke sastava. Jedno od većih iznenađenja bio je i instrumental The Waltz, uvodna skladba s Holy Warsa tijekom koje su Brown i Van Lieshout uigrano izmjenjivali glazbala – od klarineta preko saksofona i usne harmonike do sintetizatora.

 

 

Bis je nažalost, kako to i inače biva, označio onaj trenutak kada gledatelj postaje svjestan da se jedan vrhunski nastup približava svom kraju, no bend ni u tim trenucima nije posustao, naprotiv. Energična izvedba Some Guys iznova je podigla tenzije u publici, a čak ni oni najumorniji nisu bili svjesni činjenice da je kazaljka već debelo prešla dva u noći. Tuxedomoon je ispraćen gromoglasnim pljeskom kakvog i zaslužuje, a prisutni su tada već definitivno zaboravili enormno kašnjenje kao i sitne poteškoće sa zvukom u začecima koncerta.

Luc Van Lieshout, europska uzdanica Tuxedomoona

Od sastava poput Tuxedomoona i ne treba tražiti više – oni jesu institucija, ne zato što sami ciljaju na takve pozicije, već stoga što ih je zbog dugogodišnjeg truda i kvalitete na lovorike podigla vjerna publika. Ostaje nam tek nadati se da će idući nastup u Hrvatskoj ipak biti realiziran u sklopu promocije novog nosača zvuka – uostalom, od Vapour Trailsa prošlo je već pet godina!

Pa čak i pod cijenu gubitka ležernosti i spontanosti, kojih te zagrebačke noći 02/03. studenog nije nedostajalo.

 

Vjeran Stojanac