KLFM

Mick Harvey – klub Park, Zagreb

Nakon više od četiri godine, Mick Harvey se vratio na ove prostore, obradovavši tako svoju ne baš brojnu ali zato izuzetno vjernu sljedbu. I dok je njegov nekadašnji ‘šef’ Nick Cave na prošlgodišnjem  In Music festivalu uspio pred svojom pozornicom skupiti tisuće fanova, Harvey je u komornom ambijentu novootvorenog kluba Park na Ribnjaku privukao tek dvjestotinjak duša. No, kvantiteta i kvaliteta nikad nisu bile istoznačnice, a pad ove potonje je kod Cavea izrazit dulje od desetljeća, točnije od trenutka kada je znatno oganičio skladateljska i aranžerska zaduženja svojih dugogodišnjih suradnika Blixe Bargelda i posebice Micka Harveyja.

Izgleda kako je istupanje iz Caveovih redova donjelo i nešto dobra – bio je to onaj presudni korak koji je Micka natjerao da se ozbiljnije posveti samostalnim glazbenim projektima. Sada, kad više nije trebao držati kormilo Bad Seedsa, Harvey 2005. objavljuje prvi u potpunosti samostalni album One Man’s Treasure (dva albuma obrada Serge Gainsbourga iz devedesetih se u pravilu ne svrstavaju u kategoriju njegovih osobnih ostvarenja), a dvije godine potom i Two of Diamonds. Primjenjeni je recept isti na obje ploče: nekoliko autorskih skladbi i mnogo više obrada, no protkanih jedinstvenim Mickovim poluakustičnim izričajem i maestralnom produkcijom. Na isti se trag oslanja i lanjski Sketches from the Book of the Dead, inače prvi uradak na kojemu su sve skladbe autorske, a koncert održan 22. listopada u zagrebačkom Parku dio je njegove promotivne turneje.

Mick Harvey i Rosie Westbrook

Za razliku od svibnja 2008., kada se također dvjestotinjak Harveyjevih štovatelja doslovno raspršilo u prostoru Velikog pogona Tvornice kulture, ovaj je koncert odlično isplaniran smještanjem u prostoriju gabarita tek nešto veće sobe, što je pridonjelo intimnijoj atmosferi prijeko potrebnoj za poptuno saživljavanje sa specifičnim zvukom Micka Harveyja.

Nije bilo one pune postave Harveyjevog pratećeg sastava, kakva je nastupila 2008. u Tvornici; ovaj je koncert uz Micka koji je odsvirao gitaru i odradio vokale predstavio tek Rosie Westbrook na elektičnom basu. No, izostanak klavijaturista/gitarsita Jamesa Johnstona i bubnjara Thomasa Wydlera se nije pokazao kao pretjerani minus – zvuk se na ljestvici intimiteta popeo za još pokoji stupanj, a dvojac Mick i Rosie su kroz čitavih osamdeset minuta trajanja nastupa odlično održavali atmosferu.

Započelo je sa Hazelwoodoom 1st St. Blues koja je sasvim fino uigrala teren za autorski blok sastavljen od dvije uvodne skladbe sa Sketches from the Book of the Dead; October Boy i Ballad of Jay Givens, a takav je model isprepletanja vlastitih pjesama i obrada obilježio i ostatak nastupa. Pomalo mračna Bethelridge koju je Rosie obogatila efektima sa gudalom i možda najveći hit sastava Once upon a Time; Planetarium vode ka The Bells never rang i Frankie T and Frankie C, dvjema okosnicama zadnjeg albuma.

Slow-Motion-Movie-Star najavljuje nešto življi blok koji će biti nastavljen Jeffrey Lee Pierceovom Mother of Earth, pjesmom kojoj bi manjak bubnjara mogao isplahuti izvornu črvrtoću, no Mick to rješava korištenjem ritam mašine, kao što će napraviti i kasnije tijekom izvođenja Famous Last Words. Baladična Two Paintings je možda i uklopljena tek kao intermezzo pred još brži blok (Glorious i Famous Last Words), no pomalo je neplanirano postala središnja točka koncerta. Tko zna, možda je takav twist u stvari Mickova zakamuflirana ideja kako koncert ne bi zašao na kolosjeke predvidljivosti i prosječnosti?

Odlična verzija Photograph The Saintsa još jednom dovodi prisutne do ekstaze, koja ne jenjava ni tijekom zaključne pjesme Home is far from Here. Duboki naklon prisutnima, i uobičajena bijela svjetlost zagušuje plave i crvene nijanse koje su čitavom koncertu dale vizualni pečat. Možda se Harveyju može prigovoriti manjak jednog konvencionalnog bisa, no treba imati u vidu kako on nije barski glazbenik koji ispunjava želje prisutnih. Oni koji su te večeri popunili dvoranu Parka su jako dobro znali što ih očekuje, i vjerojatno nema osobe koja je klub napustla razočarana!

Ne preostaje nam drugo nego se nadati da će ovakvih nastupa biti što više, te da će Mick smajniti relativno duge termine između izdavanja albuma i pripadnih turneja.

Dogodine iznova u Zagrebu – zašto ne?!