KLFM

Mark Lanegan

Now black is a color, black is my name
When I need something to help me chase the devil away

/Mark Lanegan, Harvest Home/

Kiša je konstanta mojih susreta sa Markom Laneganom.

Hodočašćenje praktički svim njegovim ukazanjima na ovim područjima – a bilo ih je mnogo, proticalo bi uvijek u znaku niskih lutajućih oblaka koji prate migracije onih manjih, barometarskih depresija, svepristunog čemera vlage i pljuštećih kapi promjenjiva inteziteta.

Šesti studenoga nije bio izuzetak. Osvanuo je protkan sivim nijansama, mada donekle bistar nakon cjelonoćnog pljuska koji je možda mijenjao amplitude ali nije posustajao. Kiša me pratila i čitavim putem do Zagreba, monotono udarajući po krovu autobusa stvarajući blago hipnotički soundscape. Padala je i kad sam stigao.

Smjestiti Laneganov nastup u Veliki pogon zagrebačke Tvornice kulture je više no racionalan potez. Prethodna njegova uprizorenja – u Pauku i Laubi, pa i ono poluakustično u kinu Studentskog centra, pokazala su da je interes domaće publike za tog nekadašnjeg autsajdera u pravilu mnogo veći nego što pokazuju procjene. Imajući u vidu rastuću popularnost, kao i vrhunsko ovogodišnje ostvarenje Gargoyle, gužva je bila sasvim očekivana i prostor je bio solidno popunjen dobrih sat vremena prije Markovog izlaska na scenu.

Smisao predizvođača mi nikad nije bio jasan. Ukoliko je njihova svrha zagrijavanje publike za nastup zvijezde večeri, koncepcija je promašena, pošto je mala vjerojatnost da će netko pohoditi koncert za koji već nije zainteresiran. Ukoliko pak popunjavaju vremenske rupe odgađajući izlazak na scenu glavnog izvođača (što opet najviše pogoduje šankerima), mogu se prezentirati na dva načina i to ekstremna – nema sredine!

Tako je belgijanac Lyenn, kojega će se vjerni posjetitelji Laneganovih koncerata sjetiti sa nastupa u Pauku 2012. te u Kinu SC 2013. svojim predvidivim i monotonim opusom na trenutak doveo u pitanje čitavu pozitivnu atmosferu te večeri. Srećom, drugo ime u niski predizvođača, amerikanac Joe Cardamone spašava stvar svojim one man show uprizorenjem, potpomognutim poprilično dojmljivim vizualima. Dok je on plovio rijekama osobnog specifičnog mraka, kiša i dalje padala, iako ju je bilo moguće tek naslutiti. Nedugo nakon što su otkucala 22 sata, Joe napušta scenu i primjetni rast napetosti počinje prožimati dvoranski zrak. Ukoliko ste se načas i pogubili u žamoru masa i kretanju sjenovitih spodoba na nedalekoj pozornici koja će za koji trenutak zasjati u prigušenoj rasvjeti, prvi taktovi skladbe Death’s Head Tattoo koja ujedno otvara i posljednji album Gargoyle raspršuju sve sumnje. Još jednom smo suočeni sa uprizorenjem Princa tame!

Mark i prateći mu sastav izranjaju iz već poslovičnog modro grimiznog svjetlosnog dekora, dobitne kombinacije u kojoj nema mjesta za suvišne vizualne akrobacije. On po pravilu zauzima središnju poziciju, ali ovoga puta ne djeluje izdvojen i usamljen kao primjerice na turneji iz 2015. Možda tome doprinosi i izdužena forma pozornice u Velikom pogonu, mada bih prije rekao kako je stvar koreografske i scenografske naravi. Na koncu, ‘mraku’ kojeg nudi aktualni Gargoyle manjka (možda i srećom) onog osjećaja vučje izolacije kakvog su nudili Phantom Radio, Blues Funeral i prethodni uradci.

Komunikacija sa prisutnima je možda svedena na rudimentarne fraze, ali zato iskrena. Čemu trošiti suvišne riječi kada su glazba i u njeno tkivo upletena poezija univerzalni jezik? Stječem dojam da se i Mark slaže sa navedenim.

Atmosfera se lagano zagrijava, a prigušeni odsjaji sa bine savršeno upotpunjuju mračni, kotrljajući zvuk nadirućih skladbi. The Gravedigger’s Song, Hit the City, Sister… Izbor skladbi je temeljen tako da uz neizostavni Gargoyle prekriva ostale albume objavljene u aktualnom desetljeću – Blues Funeral (2012.) i Phantom Radio (2014.), no nije zanemaren ni Bubblegum (2004.), a jedna skladba, Deepest Shade predstavlja Laneganov album obrada Imitations iz 2013. i djelo je njega i Grega Dullija iz Afgan Whigsa u okviru projekta The Twilight Singers.

Upravo ta pjesma baladičnog ugođaja razbija energični niz na prvoj trećini koncerta -na drugoj će istu ulogu odigrati Come to Me. U kojoj je mjeri takav ‘otrježnjavajući’ pristup adekvatan, najbolje zna sam Mark, no mislim da je itekako potreban. Bez njega bi se čak i vrhunska niska predapokaliptičkih kompozicija pretvorila u besmisleno gomilanje celestijalne ali ipak sumorne ‘buke’, a ne zaboravite da vani pada kiša. Čak i ako Princ tame nije razmišljao o vremenskoj prognozi (a nije), ima smisla!

Nastup naizgled završava, no znamo da je to prastari trik i da se treba strpiti nekoliko minuta te dočekati bis. Pauzu koristim kako bih progresivnu dehidraciju anulirao uz par pića na šanku, te za spuštanje u udobnu hladnoću sanitarnog čvora gdje potajice i očajnički udišem dim dugo očekivane cigarete. U Velikom je pogonu pušenje strogo zabranjeno, tako da poludogoreni opušak u maniri Toma, nesretnog junaka romana The Butt (Opušak) Willa Selfa nehotice bacam pred noge još jednog nikotinskog ovisnika koji se u očekivanju bisa spustio u ovaj limb protkan mirisom lizola, mokraće i cigaretnog dima.

Za mene je One Way Street neizostavan dio svakog Laneganovog koncerta. Mjesec i zvijezde koji nisu na svojem mjestu, previše Whiskyja, pshihotropna svjetlost nalik onoj difuznoj modro-grimiznoj izmaglici koja okružuje pozornicu… Riječi su suvišne. Mark se dakle vraća kultnom i meni osobno najdražem albumu Field Songs (2001.), a nakon akustične minijature Bombed (sa Bubbleguma), sliku će pomalo neočekivano zaokružiti skladbom Blues for D, koja se u prvoj, instrumentalnoj inkarnaciji pojavila na istom uratku.

Polako naziremo obrise kraja. Gitarski rif, pridodani tutnjeći bas i povrh toga uklopljen zvuk bubnja mogu značiti samo jedno: Mark ovaj nastup neće ispratiti vlastitom, autorskom pjesmom. Postaje jasno – Love will tear Us apart!

Prethodno proučivši ovogodišnje nastupne liste, bio sam već upoznat sa tom činjenicom, no doživjeti trenutak u kojemu ultimativni Princ tame odaje istinski, duboki homage svojem duhovnom ocu, tom nesretniku koji je rastrojen i rastrgnut dvojbama ljubavi i prolaznosti sebe na koncu žrtvovao Odinu, zaštitniku samoubojica vješanjem, predstavljalo je ne samo dostojan završetak već i svojevrsni prelazak u jedno eteričnije, uzvišenije stanje. Neka tako i ostane.

Neću govoriti o ispraćaju, već o isčekivanju novog susreta. Dakle…

Do idućeg kišnog susreta!

Lista pjesama:

01 Death’s Head Tattoo
02 The Gravedigger’s Song
03 Hit the City
04 Sister
05 Emperor
06 Nocturne
07 Deepest Shade
08 Beehive
09 Bleeding Muddy Water
10 Harborview Hospital
11 Ode to Sad Disco
12 Riot in My House
13 One Hundred Days
14 Harvest Home
15 Floor of the Ocean
16 Come to Me
17 Methamphetamine Blues

Bonus:

18 One Way Street
19 Bombed
20 Blues for D
21 Love Will Tear Us Apart

Povezani linkovi:

Mark Lanegan & Duke Garwood,  kino SC, Zagreb, 23. 11. 2013.

Mark Lanegan Band, Lauba, Zagreb, 27. 02. 2015.

Naslovna slika: Jerko Jakšić