Mark Lanegan & Duke Garwood, kino SC, Zagreb

Pred ispunjenim auditorijem zagrebačkog SC kina, Mark Lanegan je uz pratnju Duke Garwooda, Lyenna i višenamjenske trojke svojoj sljedbi pružio pomalo drukčiji doživljaj, lišen već poslovične energičnosti karakteristične za njegove novomilenijske samostalne uradke, no takav se poluakustični model, zastupljen na ovogodišnjim albumima ‘Black Pudding’ i ‘Imitations’ pokazao kao pun pogodak!

 

 

Nakon točno godinu minus jedan dan, Mark Lanegan je iznova pohodio naše krajeve. No, ovaj potonji koncert održan 23. listopada u SC kinu, ponudio je sasvim drukčiji doživljaj ‘mračnog Marka’ i njegove glazbe, ostavivši određen broj neupućenih fanova u pozitivnoj nevjerici.

Prošle je godine Lanegan nastupio u zagrebačkom Pauku, upravo u noći svojeg 48. rođendana, pruživši prepunoj dvorani svoj uobičajeni energični i tamnim nijansama obojen nastup, ugavnom temeljen na skladbama s tada posljednjeg albuma Blues Funeral, uz pojedine uspješne brojeve sa ranijih izdanja. Nagomilana je masa dodatno pojačala svekupni dojam podcrtan navalnim zvučnim zidom i Laneganovim specifičnim hrapavim baritonom, a na koncu nisu izostale ni rođendanske čestitke.

No, godina dana, kako nam god izgledala kratka može iz temelja promjeniti zvučni krajolik određenog autora. Lanegan je u međuvremenu u suradnji s britanskim kantautorom i multinstrumentalistom Dukeom Garwoodom objavio poluakustični album Black Pudding, a svega nekoliko mjeseci kasnije i Imitations, zbirku covera njemu dragih autora čiji su zvjezdani trenuci, uz neke rijetke izuzetke sjali u vrijeme Markova djetinjstva.

photo 4

Stoga je ovaj potonji nastup odrađen u poluakustičnom okružju koje je pored Lanegana i Garwooda uključivalo i Freda Lyenna, te multiinstrumentalističku trojku okupljenu oko gudačkih instrumenata i saksofona. Namjerni izostanak bubnja, bez kojeg je veći dio skladbi iz Laneganove ranije faze praktički nezamisliv dodatno je doprinjeo fluidnoj i lagano hipnotičkoj atmosferi, vjerno prenoseći duh spomenutih albuma iz tekuće godine.

Činjenica da je koncert održan u kinu Studentskog Centra iz kojeg nije bilo moguće, niti potrebno ukloniti nizove sjedalica dodatni je šlag na Laneganovoj soničnoj torti. Potpisnik ovih redova se može prisjetiti tek još dva koncerta realizirana na takav način u okviru SC-a, mada ne u prostoru kina već pripadnog teatra: riječ je o prvom hrvatskom uprizorenju Woven Handa u lipnju 2007., te izvrsne komorne svirke njujorškog art rock projekta Barbez otprilike godinu dana poslije na istoj lokaciji, prilikom promocije albuma Force of Light  (ispravite me ukoliko se sjedilo i na koncertu Willard Grant Conspiracy – iz određenih se razloga ne mogu sjetiti).

Gotovo statičan Lanegan i ne pretjerano gibljivi prateći glazbenici (osim donekle mobilnog Garwooda) su u kombinaciji s zaleđenom crvenkasto-plavkastom rasvjetom savršeno funkcionirali uz ovaj novopečeni poluakustični pristup. Koncert je započeo izvedbom samostalnih uradaka Lyenna i Garwooda, a u najavljenom je terminu (21.30 h) na scenu konačno izašao i Lanegan, otvorivši večer desetak godina starom skladbom When Your Number isn’t up, s albuma Bubblegum, a nastavljen je obradom božićne pjesme Cherry Tree Carol s ‘božićnog’ EP-ja Dark Mark Does Christmas. Zanimljivo, naredne su kompozicije uglavnom kronološkim redom predstavile nešto mekše verzije kompozicija s Blues Funerala (konkretno, Phantasmagoria Blues i Gravedigger Song), ispred kojih se ugurala i nezaobilazna One Way Street, koja inače otvara Field Songs (2001.), po mojem mišljenju dosad najbolji Laneganov album. Kronologija o kojoj govorim se odnosi na ovogodišnja ostvarenja, na način da su skladbe s Black Puddinga uglavnom prethodile obradama s Imitationsa, no narušavanja takvog predvidivog poredka su očito bila Marku nužna, a publici dobrodošla. U tom se kontekstu posebice ističe predivna verzija pjesme On Jesus’ Program O.V. Wrighta, s još jednog, pomalo zaboravljenog albuma obrada Laneganu dragih brojeva (I’ll take care of You, 1999.)

Time je zatvorena prva faza koncerta, a nakon kratke stanke isti je nastavljen u vidu poprilično produženog bisa, no prilično tišeg od uvodnog dijela. Znate onaj osjećaj kada i skrivenom energijom ispunjene skladbe poput Cold Molly zvuče tako sjetno i izvanvremenski? Pa to bi bilo to – sve se odvijalo u atmosferi prigušene svečanosti i u tišini pogleda. Jesam li nešto zaboravio? Možda spomenuti još neke savršene izvedbe, primjerice Pentacostal i War Memorial s Black Puddinga? Ili možda najbolju verziju Brecht/Weillove Mackie Messer (Mack the Knife), koja je u ovoj koncertnoj prilici nadmašila onu The Doorsa s štokholmskog nastupa iz 1968., kao i izvedbe Nicka Cavea, Lyle Lovetta ili Marianne Faithul,  a o Stingovoj lošoj varijaciji da i ne govorimo!

Odlazak štovanog izvođača s bine je uvijek tužan trenutak, a Mark je možda napravio svojevrstan gaf mlako se oprostivši s publikom, kojoj je barem dio satisfakcije uzvraćen prilikom postkoncertnog potpisivanja artikala kupljenih u predvorju. No, upućeni u njegov životopis jako dobro znaju da ga ovaj svijet od malih nogu nije mazio, te da ima apsolutno pravo na mrzovolju, makar onu prividnu!

–          Independent radio? Whoh, keep going on!
–          Thank You, and embalm this flyer, Mark!

Mark Lanegan je možda mrgud, no mrgud kojeg volimo – pojedinci, poput mene eto, skoro puna dva desetljeća. Dakle, negdje od onih tmurnih dana neposredno nakon Cobainova samubojstva  kad sam shvatio da je grunge tek loše izabran termin za jedan prolazni trend, i da taj mračni lider Screaming Treesa može napraviti kvalitetnije i veličanstvenije stvari lišen utega u vidu svojeg prvog sastava.

 

Vjeran Stojanac

Video: Katarina Vučić

Foto: KLFM

 

25/10/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,