KLFM

Povratak Njemačke u preplanulom tonu

Kroz protekla dva tjedna, Zagreb je posjetila vrlo interesantna izložba u organizaciji Goethe Instituta – naziva Geniale Dilletanten, koja protekle dvije godine putuje svijetom, posjećujući i njegove najegzotičnije kutke a osjetiti dašak jednog minulog vremena i u ovim krajevima predstavlja pravu poslasticu za sve koji su makar i djelimice upoznati s građom koju ova izložba pokriva. Edukativan karakter u kontekstu popratnih likovnih i glazbenih radionica za srednjoškolce uz vodstva za posjetitelje kroz postav same izložbe, zasluženo dobija svoje dodatne bodove. U zajedničkoj suradnji Instituta s klubom Močvara i Udruženjem za razvoj kulture (URK), dobili smo dosljednu interaktivnu priču o jednom kulturološki značajnom, iako još uvijek ne u potpunosti istraženom svijetu

U samom nazivu izložbe skrivena je igra riječi – “Genijalni diletanti” nisu nužno “diletanti”, jer unatoč namjernoj pogrešci u napisanoj riječi “Dilletanten” (nastaloj iz druge dvije riječi – “Dille” / “kopar” i “Tanten” / “tetke”), jasno se iščitava promišljen koncept dekonstrukcije. U kontekstu glazbe, koja je najvećim dijelom ovdje zastupljena – poput predstavnika krautrock scene s kraja šezdesetih i ranih sedamdesetih – njemačka post-punk scena njegovala je identičan pristup tekstualnoj interpretaciji na materinjem jeziku, vješto manevrirajući između provokacije i otimanja vlastitog kulturnog identiteta iz ralja vječito prisutnog zloduha nacizma s jedne i anglofonske dominacije s druge strane.

Palais Schaumburg

Izložba obuhvaća niz paralelnih mikro-scena koje su djelovale u razdoblju 1978. – 1990. i proživljavale svoju daljnju transformaciju – uz glazbu, popraćen je segment mode (Claudia Skoda), umjetnosti (Die Neuen Wilden, uz prisutnije pojedince – poput Salomé, Luciana Castellija, Helmuta Middendorfa, Rainera Fettinga ili Bernda Zimmera), dizajna (Das Neue Deutsche Design) i eksperimentalnog filma (Yana Yo, Brigitte Bühler, Helge Leiberg, Norbert Meissner, Christoph Doering i Ramona Welsh), dodatno povezane s danas legendarnim klupskim žarištima tog vremena – s naglaskom na berlinske SO36 i Loft te düsseldorfski Ratinger Hof).

I dok je naglasak definitivno na (Zapadnom) Berlinu, obuhvaćen kroz rad tri ključne skupine tog vremena; Einstürzende Neubauten, Die Tödliche Doris i Mania D (iz kojeg će nešto kasnije nastati Malaria!), gradovi Düsseldorf, Köln, München i Hamburg ističu se vlastitim, ključnim predstavnicima avangardne struje; zaštitnici eksperimentalnog zvuka – Deutsch Amerikanische Freundschaft, Der Plan, Freiwillige Selbstkontrolle i Palais Schaumburg uz predstavnike iz svijeta eksperimentalnog filma i umjetnosti – kolektiv Mülheimer Freiheit, Martina Kippenbergera, Alberta Oehlena, Wernera Büttnera, Inu Barfuss, Elviru Bach, Markusa Oehlena, Thomasa Wachwegera i Volkera Tannerta. Život s druge strane zida pokriva priča o radu glasovitih zvučnih eksperimentatora Ornament und Verbrechen – čuvene braće Lippok, koji su djelovali u ilegali nekadašnje Istočne Njemačke.

Claudia Scoda

Prema isticanju Blixe Bargelda, “Genijalni diletanti” kao takvi izvorno potječu isključivo iz zapadno-berlinske mikro-scene; u sklopu izložbe prikazan je i film čuvenog Marka Reedera – B-Movie – Lust & Sound In Berlin 1979-1989. Reeder nas iz vlastite perspektive slušatelja, zanesenjaka, menadžera i na kraju kao građanin Berlina, postepeno vodi kroz priču, u kojoj se istovremeno kronološki i nasumično isprepliću kulturna i društveno-politička zbivanja, u kojima on sam nastoji povući paralelu između “istoka” i “zapada”, iz vremena kada je rizik predstavljao uzbuđenje (redovita ilegalna događanja u nekadašnjem Istočnom Berlinu), kulminacije jednog kulturnog pokreta, zatim njegovog urušavanja i ponovne eksplozije u nešto novo – simbolički zaokružena priča padom berlinskog zida i utemeljenjem prvog Love Paradea u nanovo ujedinjenom Berlinu nadomak devedesetih. U filmu se nasumično pojavljuju i drugi neizostavni protagonisti glazbenog dijela priče – među njima, Christiane F., Nena, Die Ärzte i Die Toten Hosen…

Međutim, ostaje pitanje – gdje je tu osvrt i na druge, ovom izložbom popraćene epicentre? Blixa Bargeld inzistira kako sam naziv ove izložbe u sebi nosi izvjesnu “pogrešku”, upravo zbog generalnog osvrta na više paralelnih svijetova nastalih u isto vrijeme, koji s “Genijalnim diletantima” zapravo i nisu imali direktne veze. No je li tome zaista tako?

Primjerice – FM Einheit iz Einstürzende Neubauten, bio je i član ranije postave spomenute skupine Palais Schaumburg, koju su u Hamburgu krajem sedamdesetih utemeljili Holger Hiller i Thomas Fehlmann, i danas glasovita imena na alternativnoj glazbenoj sceni. Hamburg i Düsseldorf isticali su se s vlastitim nezavisnim etiketama – ZickZack (kasnije preimenovana u What’s So Funny About?), Atatak i Pure Freude – redom istaknuti glasnogovornici svih zastupljenih imena ovdje; singl i albumska izdanja na ovim etiketama, danas su predmet kolekcionarske žudnje – a neka od tih izdanja izložena su upravo i u sklopu postava Geniale Dilletanten. Sva glasovita imena njemačke alternativne scene tog vremena, svoje početke bilježe u impresivnom katalogu ovih izdavača; uz ovdje istaknutije predstavnike obuhvaćene u sklopu same izložbe, spomenimo i X-Mal Deutschland, Strafe für Rebellion, Mittagspause, S. Y. P. H., Die Krupps, Fehlfarben, Abwärts, Andreasa Doraua, Camp Sophisto i dr. No uzmimo u obzir da je naziv Geniale Dilletanten naprosto poslužio kao idealna nit vodilja u zaokruživanju tih paralelnih priča jednom ovakvom izložbom – no evidentno je da spomenuti epicentri unatoč njihovoj međusobnoj udaljenosti jesu stvorili sinergiju koja je ostavila itekakvog traga, posebno na međunarodnoj razini.

Ornament und Verbrechen

U sklopu dvotjednog izložbenog programa, održana je i prigodna tribina, dan nakon rasprodanog koncerta Blixe Bargelda i Teha Tearda u prostoru Pogona Jedinstvo. Kao takva, tribina je mogla proteći u kudikamo interesantnijoj diskusiji, no unatoč ugodnoj atmosferi i projekciji spomenutog filma Marka Reedera – tema razgovora je brzo izgubila smjer, počevši s novinarkom Vlatkom Kolarović koja se u ulozi moderatorice, uz njezinu najbolju namjeru, nažalost nije baš snašla, čujno zbunjena i s pitanjima na razini naivne tinejdžerice, kroz njezine personalne osvrte na Bargeldovu matičnu skupinu. Bargeld pak, dok s jedne strane zrači neupitnim šarmom kroz blago cinična, humorna spuštanja sugovornicima, vrlo nevoljko daje odgovore – u tom kontekstu, tema tribine se nažalost više svodila samo i isključivo na spontanu priču o Einstürzende Naubauten i njihovom umjetničkom sazrijevanju kroz društveno-političke turbulencije osamdesetih, čime je momentalno bio zanemaren širi spektar izložbenog segmenta. Mark Reeder činio se kudikamo raspoloženiji i srdačniji da o temi večeri progovori iz nekog šireg kuta ali nekako je ostao “po strani” tijekom trajanja tribine, a kad bi mu novinarka i postavila pitanje, isto bi generiralo nekakav poluodgovor podvučen tek njegovim dodatnim personalnim crticama iz života u Zapadnom Berlinu, zbog čega se poveznica s kontekstom izložbe i brojnih drugih aktera zastupljenih u okviru iste, dodatno i nažalost izgubila.

Martin Kippenberger i Albert Oehlen

Unatoč tome, sama izložba i njezini popratni sadržaji – zahvaljujući dobroj volji svih uključenih u ovaj projekt, posebno njezinim inicijatorima – Leonhardu Emmerlingu i Mathilde Weh – definitivno zaslužuju kandidaturu za događaj godine. Svojim opsegom, izložba sasvim pristojno sažima poznate i manje poznate crtice iz jednog vremena, danas opstalog – što u privatnim zbirkama opskurnih ploča i memorabilije, što kroz sjećanja pojedinaca koji su mu posvjedočili i time jednu kulturološki vrijednu ostavštinu nanovo oteli zaboravu.