KLFM

Wilco – Zagrebački Velesajam (paviljon 9)

Izgleda kako ovaj tekst neće biti izuzetak te bitno odskakati od nekih već objavljenih hvalospjeva u vezi dugo očekivanog i u konačnici veličanstvenog nastupa sastava Wilco u Zagrebu. Ne pitajte zašto i ne tražite dlaku u jajetu – razlozi mogu biti raznorazni, od slučajno postavljenih konstelacija koje su taj trenutak izdigle u zvjezdane visine, pa do ljubavi na prvi pogled ostvarene između Jeffa Tweedyja i društva sa jedne, i hrvatske publike sa druge strane. Neki će, uključujući potpisnika ovih redova reći da se takav ishod mogao i očekivati; jer su kultni status kakav bend uživa na ovim prostorima te lanjski vrhunski album The Whole Love kao kruna zamalo pa dva desetljeća dugog trnovitog puta ka vrhu jednostavno kombinacija koja ne može omanuti! Monumentalnosti nedjeljne večeri kumovali su i neki prozaičniji parametri poput nenametljive ali prisutne reklamne kampanje koja je, istini na volju, dobrim dijelom odrađivana van službenih kanala; putem socijalnih mreža, tematskih radio emisija te kroz slične vidove fanovske aktivnosti, te samog prostora. Znakovito je spomenuti kako je koncert Wilca trebao biti održan u neadekvatnom ambijentu zagrebačkog Aquariusa, no veliki je interes javnosti doveo do dislociranja planiranog spektakla u znatno prikladniji Paviljon 9 Zagrebačkog velesajma, čija je geometrija dodatno pridonijela ukupnoj slici. Još se jednom pokazala vazda hvaljena akustičnost valjkastih svodova, dok se jedini i to minorni prigovor sveukupnoj slici može izreći na račun stanovite rasplinutosti zvuka u ogromnom volumenu, no više od dvije tisuće hodočasnika definitivno nije obraćalo pažnju na taj detalj.

Paviljon 9

Nastup je, neočekivano, započeo pjesmom Misunderstood, uvodnim brojem sa albuma Being There (1997.) omogućujući prisutnima sagledavanje arhetipskog zvuka Wilca u šest minuta koji protiču od akustičnih fraza na samoj granici tišine, te razvijajući se u laganoj tenziji koja kulminira  frenetičnim završetkom. Ovakav je izbor pomalo zbunio, ali i oduševio štovatelje koji su, upoznati sa set listama prethodnih koncerata očekivali One Sunday Morning, zaključnu pjesmu sa prošlogodišnjeg remek djela The Whole Love. No, takvim je izborom sastav prisutnima stavio na znanje da ih očekuje ne baš tipična i nipošto rutinska svirka, što se pokazalo već u narednim minutama. Uslijedila je još jedna ‘opening sequence’;  Art of Almost, sedmominutna epopeja slične nadograđujuće konstrukcije, nakon čijeg se eksplozivnog kraja atmosfera tek prividno smiruje uz sazvučja skladbe I might, koja je prošloga ljeta u formi singlea i najavila lanjski album godine. No, oni rijetki pesimisti koji su očekivali zapadanje u nisku bezizražajnosti su srećom potpuno bili u krivu, jer su uvodni taktovi jedne I’m trying to break your Heart (jedna od često forsiranih ali uočljivih sličnosti između Wilca i Radioheada su monumentalne kompozicije koje otvaraju albume – uostalom, kroz manje od dvadesetak minuta smo dobili već spomenute Misunderstood i Art of Almost) dovode atmosferu do ruba usijanja. Sada više nije bilo nikakve sumnje u kristalizirajuću činjenicu o prisustvovanju jednom od povijesnih glazbenih događaja na hrvatskom tlu, a ‘otvaranje’ poslovično rezerviranog i ne rijetko mrzovoljnog Jeffa Tweedyja, koji se za ovu prigodu potrudio naučiti i nekoliko riječi matičnog nam jezika izmamljuju erupciju čiste radosti u publici. U tim trenucima čak i izbor pjesama prestaje biti od ključne važnosti, mada, shvatite rečeno kao retoričku figuru, pošto je set lista, poprilično drukčija od onih korištenih tijekom siječanjskog dijela turneje, uistinu vrhunski skrojena. Nakon lepršave melodioznosti skladbe One Wing, jednog od svjetlijih trenutaka sa ostvarenja Wilco: An Album iz 2009. opet svojevrsni vrhunac u vidu hipnotičke At least, that’s what You said kojom je pet godina ranije otvoren pomalo eksperimentalni i ne baš toplo dočekan album A Ghost iz Born. Ovom će se diskutabilnom djelu Wilco vratiti kroz nekoliko minuta, netom što se završni tonovi svježe mračne balade Black Moon pretoče u zamalo can-ovsku repetitivnost Spiders (Kidsmoke), jedne od središnjih skladbi sa istoga. Uistinu impozantni niz pjesama sa osam albuma poniklih u skoro osamnaest godina djelovanja nastavlja Impossible Germany, po kojoj će nas Tweedy i ekipa nas svojim vremeplovom zvanim Radio Cure vratiti desetljeće ranije, u impozantni prostor za bend ključnog i probojnog albuma Yankee Hotel Foxtrot. Kako se nastup bliži svojem središnjem dijelu, vrijeme kao da prividno usporava, i svaka izvedena skladba predstavlja jedan mali vrhunac nakon kojega bi bilo logično očekivati svojevrsni pad ili barem smirenje, no naprotiv, pozitivna tenzija uigranog i vidno raspoloženog sastava te zaigrane publike rezultiraju sve euforičnijim momentima, a pjesme poput Jesus, Etc; War on War ili Dawned on Me vode do ultimativnog klimaksa u vidu A Shot in the Arm, zasigurno jednog od četiri ključna momenta sa albuma Summerteeth (1999.), lucidnog spoja pop perfekcije i folkerske melankoličnosti. Ovom pjesmom Wilco ujedno završava prvi dio nastupa, no imajući u vidu njihovo prakticiranje podužih biseva, često sastavljenih i od šest pa i više skladbi, ono najbolje tek dolazi.

Jeff Tweedy

Tako i bijaše – sastav se nakon kratke stanke vraća na pozornicu, započevši svoj ‘encore’ prelijepom i fluidnom baladom Via Chicago, oniričkom posvetom gradu čija je neurotična užurbanost u kontrastu sa smirujućim žamorom valova jezera Michigan definitivno ostavila traga u strukturama brojnih primjera iz Tweedyjeve pjesmarice. Box full of Letters će na trenutak prizvati pionirske dane Wilca, kada je Tweedy, još opterećen naslijeđem Uncle Tupela tražio svoje mjesto pod Suncem, a nakon eskalacija oduševljenja tijekom izvođenja kultnih brojeva poput Late Greats, Heavy Metal Drummer i I’m the Man Who Loves You uslijeđuje trilogija sveameričkog zvukovlja sa nažalost podcijenjenog dvostrukog albuma Being There –  Red eyed and Blue, I got You (at the End of the Century) te Outtasite (Outta Mind). Dvoiposatnu će svirku dostojno zaključiti I am a Wheel, skladba koja je svojom jasnošću i hitoidnim potencijalom svojevremeno razbijala prividnu hladnoću albuma A Ghost is born.

Zagrebačkim je nastupom Wilco na više nego dostojan način zaključio jedan dio promotivne turneje. Nakon godina potrage za savršenim izričajem, koja je obilovala i ne baš ugodnim momentima po Tweedyjeve suradnike – dovoljno se prisjetiti tužne priče sa pokojnim Jay Bennettom, skladateljem i multiinstrumenatalistom koji je neupitno obilježio fazu koja završava albumom Yankee Hotel Foxtrot – sastav je, izgleda pronašao optimalno rješenje. Težak je put pokosio mnoge vrsne glazbenike, pored Tweedyja ostavivši tek izvornog basista Johna Stirratta (uz spomenutog Bennetta, danak samovolji su platili Leroy Bach, Ken Coomer i drugi), no aktualna je forma, u kojoj Wilco djeluje još od ‘povratničkog’ albuma Sky Blue Sky (2007.)  očito izvrstan kompromis. Uostalom, zagrebački je nastup pokazao umijeće i doraslost glazbenika poput gitarističkog genija Nelsa Clinea, kojemu je tek rubni položaj na pozornici bio prepreka da na trenutke ne zasjeni i samoga Jeffa Tweedyja, neuobičajeno razigranog ali uvijek skoncentriranog Stirrata, bubnjara Glenna Kotchea ili pak pozadinskog instrumentalističkog dvojca u vidu Pata Sansonea ili Mikaela Jorgensena.

Podvlačiti rezime nakon izvrsnog, pa i neponovljivog koncerta je poprilično nezahvalan posao, no ako sa nekim statističkim podacima već treba izaći u javnost, neka to budu oni o trajanju koncerta – tijekom samoga bisa, bend je izveo ni manje ni više nego jedanaest skladbi, a ne treba smetnuti sa uma da je nastup koji traje više od dva i po sata samo privilegija najboljih, dakle onih koji nisu sami sebi svrha već su uvijek svjesni postojanja vlastite publike, a upravo je publika najmjerodavniji i često nemilosrdni sudac koji ne oprašta nikakva podcjenjivanja.

U slučaju Jeffa Tweedyja i sastava Wilco, nema straha za budućnost. Upornošću i dosljednošću su stvorili možda ne brojnu ali izuzetno vjernu vojsku štovatelja diljem svijeta, i što je bitno naglasiti, u Hrvatskoj – štoviše, taj je broj u lokalnim okvirima relativno visok. Zagrebački je koncert pokazao ono što se i dalo naslutiti: kako siješ, tako ćeš i žeti!

Vjeran Stojanac, 2011.