KLFM

Crippled Black Phoenix – Tvornica Kulture, Zagreb

Crippled Black Phoenix zagrebačkim su koncertom još jednom potvrdili tko u današnjem beznadnom svijetu isforsirane glazbe i bezvrijednih, uglavnom komercijalnih projekata nosi istinsku luč napretka udruženog sa iskrenošću, a ta kombinacija ne može zakazati pošto će uvijek pronaći svoj put do srca svakog štovatelja kvalitetne i dušom odsvirane glazbe. U tom slučaju, čak i povremeno im dodjeljivani epiteti poput “Pink Floyd za novi milenij” i nisu toliko pretjerani kao što na prvi pogled možda izgleda!

Drugi zagrebački koncert Crippled Black Phoenixa u manje od godinu dana samo je
potvrdio kultni status ovog sastava kod hrvatske publike!

Pojam ‘supergrupa’ je skovan još davnih sedamdesetih, kada su se pojedini članovi već renomiranih glazbenih imena udruživali u smislu zajedničkog poduzimanja daljnjih kreativnih poduhvata. Istina, termin je poprilično nezgrapno odabran, tako da je redovito bivao odbacivan od glazbenika kojima je primarni cilj kreativnost nauštrb nepotrebne pompe.

Isti epitet još od samoga začetka i to protiv njihove volje prati britanski post/progressive sastav Crippled Black Phoenix, uglavnom postavljen na osovini Oxford – Bristol. Predvodnik ove skupine čudnog imena jest Justin Greaves, dugogodišnji bubnjar HC punk/metal sastava Iron Monkey kao i Electric Wizard, a ostali nositelji izvorne postave uključivali i Dominica Aitchisona (Mogwai) i Joe Volka, folk kantautora koji ujedno predvodi i ‘stoner rock’ bend Gonga.

No, ukoliko u zvuku Crippled Black Phoenixa tražite bitnije elemente utjecaja nekih od navedenih sastava, ostati ćete kratkih rukava, pošto iza tog zvučnog imena stoji poprilično unikatan pristup. Njihova kompleksna i slojevita glazba protkana izmjenama atmosfera i raspoloženja mnogo više duguje ranim britanskim post rock projektima kao što su Bark Psychosis ili Hood sa jedne, te nekim progresivnim imenima poput Genesisa, Marilliona, pa i Pink Floyda sa druge strane. Jedna osobna ali nipošto zanemariva referenca priziva i veličanstveni no nažalost zanemareni škotski sastav Telstar Ponies (zanimljivo, ovdje se može podvući još jedna usporednica sa prvom postavom Mogwaija u vidu Brendana O’Harea).

Čitava priča započinje koncem 2004., kada Justin, očito zamoren stilom i glazbom sastava u kojima djeluje, započinje sa stvaranjem znatno atmosferičnijeg i melodioznijeg samostalnog materijala. Bile su to gole, rudimentarne snimke bilježene na kućnom magnetofonu, no i takve su zapale za oko Justinovom prijatelju, Dominicu Aitchisonu. Dvojac koji već sada predstavlja ranu jezgru Crippled Black Phoenixa se zdušno baca na kreiranje kvalitetnijih verzija Justinovih skladbi, no to je tek početak, pošto će se slika nadograđivati dolaskom novih kvalitetnih imena kao što su Andy Semmens, Nial McGaughey, već spomenuti Joe Volk i drugi, te u konačnici finalizirati (mada ne i ustaliti) u vrijeme snimanja prvog albuma A Love of shared Disasters (2006.). Nestalnost postave u kojoj je Greaves jedina konstanta je prije blagoslov nego prokletstvo, pošto kontinuirana fluktuacija članstva omogućuje naviranje novih glazbenih pogleda i svježih ideja; što se manifestira već na idućim projektima 200 Tons of bad Luck i The Ressurectionists/Night Raiders, oba iz 2009. I, Vigilante iz 2010. nastavlja sa praksom relativno dužih skladbi (na ovom ih je albumu samo šest!) te izuzetno mračnih tema – Bastogne Blues je, primjerice, spjevan u formi ispovijesti britanskog ratnog veterana koji se sa distance od šest desetljeća prisjeća ubojstva skoro pa maloljetnog njemačkog vojnika koje, kako sam tvrdi, nije mogao izbjeći. Uz ovu skladbu, okosnicu tog albuma predstavlja i jedanaestominutna We forgotten Who We are koja svojim putovanjem od pastoralnog početka prema žestokom i tamnim timborm obojenom klimaksu predstavlja arhetip skladbe Crippled Black Phoenixa. No, kakav je taj arhetip?

Justin Greaves, Matt Simpkin za mikrofonom te Karl Demata,
gitarist koji je na svojim plećima iznio lavovski dio koncerta!

Umjesto beskorisnog i zamornog seciranja opusa sastava, te već poslovičnog klasificiranja pod post-rock, neopsihodeliju ili progresivni rock, mnogo će bolje poslužiti opis jedne tipične skladbe. Ne ciljajući na neki određeni naslov, ta će pjesma trajati između šest i deset minuta, vjerojatno započeti u kolijevkama tišine nalik međugalaktičkoj prašini iz koje se rađaju zvijezde, da bi vremenom pohvatala ponuđene ritmičke i melodijske natruhe koje iz trena u tren postaju sve prisutnije. Neočekivani lomovi i zaokreti su također njezin nezaobilazni sastavni dio, tako da Vas trenutno gašenje sveprisutnog zvučnog zida nauštrb ponovo ponuđene rasplinute baladičnosti ne bi trebalo iznenaditi. Ipak, okosnica većine njihovih skladbi, pa tako i ove naše ogledne i imaginarne su Greavesovi refleksivni stihovi – navedeno stoji čak i kada Crippled Black Phoenix svoju glazbenu strukturu grade na poeziji drugih autora, primjerice na epskim temeljima lorda Tennysona  u remek djelu zvanom The Northern Cobbler.

Zasad posljednje ostvarenje ovog vrsnog sastava je konceptualni album (Mankind) The Crafty Ape, podjeljen na tri tematske cjeline; A Thread, The Trap i The Blues of Man koji se hvata pomalo nezahvalne tematike razmatranja trenutne faze čovječanstva u korumpiranom stadiju nazadovanja, dok u glazbenom smislu na najbolji mogući način prezentira eklektičko stapanje utjecaja i stilova te slojevitost kakvu danas može ponuditi malo koji egzistirajući sastav!

Upravo je taj album okosnica tekuće europske turneje u sklopu koje su Crippled Black Phoenix posjetili i naše krajeve (i što je bitno naglasiti, po drugi put u manje u godinu dana!). Koncert održan trećeg travnja u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture potvrdio je kultni status tog jedinstvenog projekta, a nažalost malobrojna je publika (otprilike stotinjak posjetitelja) mogla uživati u više od dva sata vrhunske glazbe.

Ponešto zakašnjeli nastup (započet sat vremena nakon zakazanog termina) je otvoren skladbama Troublemaker i Fantastic Justice sa predzadnjeg albuma I, Vigilante, koje su odlično obavile nezahvalnu funkciju zagrijavanja publike pred prvi klimaks što slijedi sa desetominutnom The Heart of every Country, jednim od upečatljivijih trenutaka sa najnovijeg projekta (Mankind) the crafty Ape. Imajući uvidu kako je tekuća europska turneja posvećena promociji tog albuma, ne iznenađuje da su skladbe sa istog najzastupljenije u trenutnom koncertnom repertoaru Crippled Black Phoenixa, no njihovo nizanje kronološkim redom očito nije slučajnost, već pokušaj zadržavanja izvornog koncepta. U svakom slučaju, A Letter concerning Dogheads i The Brain/Poznan u živoj izvedbi ne gube ništa od izvorne uzvišenosti, već štoviše dobijaju na intezitetu i pitkosti!

Sastavljen od glazbenika iz Oxforda, Bristola i Glasgowa,
Crippled Black Phoenix je na neki način svebrtitanski projekt!

Očekivano, Justin Greaves je za potrebe ove turneje opet temeljito promjenio članstvo kolektiva – konkretno, pored njega sam prepoznao tek  gitarista Karla Dematu, pjevača Matta Simpkina te Miriam Wolf, klavijatursitkinju koja je svoj vokalni obol dala pjesmi Of a Lifetime, inače obradi uvodne teme sa prvog albuma američkog prog-rock sastava Journey. Natpis Because I am Wolf na njezinu KORG-u nije tek dobro sročena igra riječi, već i koketiranje sa vizualnom simbolikom benda, pošto se stilizirani lik vuka pojavljuje na omotima zadnja dva albuma.

Sitni i ne pretjerano nametljivi tehnički problemi sa kojima se Crippled Black Phoenix nosi od početka turneje nisu zaobišli ni zagrebački show. Negdje pri polovici nastupa je Justin bio prinuđen zamjeniti gitaru, a bend je tih par minuta iskoristio kao efektnu pauzu pred klimaks koji je uslijedio u drugom dijelu. Nastavlja se niz skladbi sa Crafty Apea, četiri monumentalna naslova koji kontinuirano dižu tenziju i manifestiraju se u radosnoj nervozi prisutnih: Laying Traps sa svojim hipnotičkim ritmom što priziva najbolje trenutke sastava poput Killing Joke ili Gang of Four i koja se pretače u isto tako kotrljajuću Born in a Hurricane te hardrockersku Release the Clowns, a bluesom obojena Suggestion (not a very nice One) je ujedno i zadnja pjesma kojom sastav predstavlja aktualni album. No, unatoč tome, koncert  je još u fazi zahuktavanja. Težište se prebacuje na nekoliko danas već kultnih brojeva sa odličnog albuma 200 Tons of bad Luck (2009.), među koje će nenapadno leći prekrasna We forgotten Who We are, objavljena na I, Vigilante (2010.).

Očekivani će vrhunac nezaboravnog koncerta, naravno, biti Rise up and Fight i Burnt Reynolds, dvije kompozicije zamalo stadionskog potencijala. Pri izvođenju potonje se publika zborno pridružuje bendu u refrenskim vokalnim dionicama, a Justin Greaves neće propustiti mogućnost silaska sa pozornice u publiku, razbijajući tako nerirodno nametnuti i fiktivni zid između izvođača i konzumenta.

Nakon kratkotrajne stanke, članstvo Crippled Black Phoenixa se vraća na pozornicu te započinje sa velikim finalom koji će potrajati više od pola sata. Greaves se u šokantnoj obradi Partisana Leonarda Cohena konačno prihvatio i mikforona, a gerilska se simbolika dodatno produbljuje u frenetičnoj obradi neformalne himne talijanskih antifašista, legendarne Bella Ciao, tijekom koje će drugi gitarist doslovno briljirati!

Iako izvedba ovih covera predstavlja ultimativni vrhunac večeri, Justin i društvo ne odustaju, već za oproštaj sa poslovično vjernom hrvatskom publikom izvode osamnaestominutnu Time of ye Life-Born for Nothing-Paranoid Arm of Narcoleptic Empire sa spominjanog i po potpisniku ovih redova nedostižnog albuma 200 Tons of bad Luck, što je u svakom slučaju dostojan način da se zaključi jedna sretna, ispunjena i nezaboravna glazbena večer!

Crippled Black Phoenix su još jednom potvrdili tko u današnjem beznadnom svijetu isforsirane glazbe i bezvrijednih uglavnom komercjalnih projekata nosi istinsku luč napretka udruženog sa iskrenošću, a ta kombinacija ne može zakazati, pošto će uvijek pronaći svoj put do srca svakog štovatelja kvalitetne i dušom odsvirane glazbe.

U tom slučaju, čak i povremeno im dodjeljivani epiteti poput ‘Pink Floyd za novi milenij’ i nisu toliko pretjerani kao što na prvi pogled možda izgleda!

Vjeran Stojanac, 2011.