KLFM

Roger Waters – The Wall; stadion Poljud, Split

Da se odmah ogradim – ovo će biti relativno kratak tekst, pošto na ovom portalu već postoji recenzija koncertne izvedbe The Walla, održane u zagrebačkoj Areni 13. travnja 2011. Pošto se u jednom takvom do detalja razrađenom konceptu malo što mijenja, ne treba trošiti riječi na opisivanje nečeg unaprijed predvidljivog.

No, neke stvari su se ipak promjenile od 15. rujna 2010., kada je nastupom u Torontu službeno započela svjetska The Wall turneja, koja je zamišljena da traje otprilike godinu dana. U međuvremenu je Roger Waters shvatio sve prednosti – u prvom redu one koje se tiču punjenja bankovnog računa – koje mu pruža sada već dvogodišnji nastava turneje. Razlog je trebao biti prozaičan: tvrdilo se da u južnoj Americi, inače Watersovoj velikoj fanovskoj bazi nema dvoranskih objekata adekvatne veličine pa se prešlo na stadionski model. Koliko u tome ima istine, nebitno je, pošto je jedno i više nego sigurno – turneja The Wall će se razvući do neslućenih granica, pošto je pripadni koncept Waters već proglasio svojim životnim djelom.

Istina, pojedini se njezini segmenti modificiraju u skladu sa aktualnim ratovima, državnim udarima, novim žrtvama represivnih režima, no to su tek sitni detalji ikongrafije zida koji sa samim nastupom i nemaju posebite veze. Štoviše, forma i sadržaj The Walla se nisu bitno promjenili od posljednjih zajedničkih nastupa sastava Pink Floyd iz ljeta 1980., uz izuzetak skladbe Ballad of Jean Charles de Menezes, koja je u koncept uvrštena lipnja 2011. Tek će pojedinci uočiti da vrsni glazbenici kojima se Waters okružio tijekom posljednje tri godine (tu je između ostalih i Snowy White, bivši koncertni ritam gitarist Pink Floyda, dakle jedini čovjek koji je uz Rogera sudjelovao na svim The Wall šouima) unatoč nadarenosti i spsobnostima ne mogu dostići nijanse izvornika. Tako primjerice pjevač Robbie Wyckoff, inače zadužen za pjevanje vokalnih dionica Davida Gilmoura ponekad teško doseže njegove registre, dok se nešto bolje snalazi također Gilmourov supstrat na solo gitari, Dave Kilminster.

Spomenute modifikacije koncepta The Walla, barem u odnosu na prvu godinu turneje prijete njegovim pretvaranjem u neku vrstu javnog dobra, u izraz generacijskog bunta. Da, upravo tako – Waters lukavo koristi štrajkove, occupy-događaje, previranja na bliskom istoku, nove potencijalne ratove, i to smo po sebi i nije negativna pojava. No, uzmemo li u obzir da je istoimeni album (kao i prvi niz scenskih nastupa) nastajao depresivnih kasnih sedamdesetih, kada je Waters prolazio kroz jednu od svojih najvećih kriza, stvari polako poprimaju drukčiji oblik. Ukoliko je Roger Waters stožerna os Zida, ne dolazi li time do izjednačivanja njegovih psihičkih poremećaja iz doba nastanka albuma i čitave te antiratne ikonografije? I nije li pomalo apsurdno da Waters zdušno napada neoliberalizam, religije i korporacije, dok se istovremeno uživljava u ulogu Boga i Spasitelja koji svakim odsviranim koncertom puni svoje bankovne račune.

To su tek neka od pitanja koja čekaju odgovor, a vremenom će se javljati u sve većem broju.

Što se tiče splitskog koncerta, mišljenja su podjeljena, no jedno je definitivno sigurno: stadionski model je zakazao. Produljenjem i povišenjem zida, dakle ukupnim povećanjem scenskog prostora možda ostaje više mjesta za efekte i animacije, ali u čitavom tom prostoru Waters i prateći sastav (koji je već u začetku smješten iza zida što se počinje graditi) djeluju sitno, izgubljeno i neuočljivo. Stadion je opasna igračka, tako da čak i oni saživljeni s njim poput Springsteena, U2 ili The Rolling Stonesa stalno motre na zamke koje im možda sprema. Najgore je kad te proguta ništavilo.

Po usporedbi sa nastupom u zagrebačkoj Areni, ovaj splitski otkriva još neke slabe točke. Primjerice, iz uporabe su izbačene hidraulične platforme koje su tijekom uvodne In the Flesh podizale uniformirane statiste sa zastavama na desetak metara visine. Poslovična krmača Algie, pretvorena u zlog globalističkog vepra je dominirala lebdeći pod krovom Arene, no na Poljudu se njezina pojava izgubila u nametnutom volumenu, neuočljiva i djelujući nezainteresirano.

Scena rušenja zida je poseban propust – rekao bih čak razočarenje, pošto se isti srušio relativno brzo, kroz najviše deset sekundi, raspavši se pritom na krupne prefabricirane komponente. S druge strane, rušenje je u Areni bilo pravi doživljaj: čitavu minutu prije detonacije kojom započinje slojevito rušenje zida i koje će potrajati tridesetak sekundi, zlokobnu tišinu polagano nagriza klaster niskih frekvencija, rastuća zlokobna i prijeteća tutnjava koja eskalira do maksimuma sa padom prve cigle. Zbog čega su iz stadionskog koncepta izbačeni ovi i još neki elementi, vjerojatno zna samo Roger Waters.

Ukratko, oni koji nisu pratili turneju od početka su dobili pristojan i zanimljiv show, mada pomalo zbrčkan uslijed kontradikcija što ih izazivaju brojne poruke i tumačenja. Najveći broj posjetitelja – a to je ista ona masa koja je kroz prethodna tri tjedna već dvaput napunila Poljud – Pričati će o njemu nekoliko tjedana, te se zatim vratiti svojim uobičajenim temama kao što su Ceca, Thomposon ili Rozga. Ostarjeli rockeri u šezedsetima dobili su pristojnu injekciju nostalgije, a mlađi su štovatelji, izgleda, jedini kojima je ostavljeno pravo analize i kritičkog pogleda. Sve u svemu, bio je to jedan vanvremenski dio glazbe dočaran uz vrhunsku produkciju i scenografiju, no i uz mogućnost generiranja brojnih pitanja.

Da ne bi  na kraju sve bilo sivo, evo jednog detalja u kojemu je splitski koncert nadmašio onaj zagrebački. Konačno je, naime, uklonjena greška na projektoru koji prije dvije godine očito nije prepoznavao hrvatske dijakritičke znakove, pa smo tijekom izvođenja pjeme Mother kao odgovor na dvojbu Mother, should I trust the Goverment?  dobili uredni zidni ispis Nema jebene šanse! umjesto prethodnog Nema jebene _anse!

Vjeran Stojanac

Autori fotografija: Ante Curać, Maja Džaja Krile, Antonio Krile, Vjeran Stojanac