KLFM

M.O.R.T. u vojarni Sinj

Ima nešto u tom Sinju. Mislim, šta se tiče rokenrola, bendova, svirki, te poznavanja i praćenja glazbe općenito. I nije to samo stari rock, Zeppelini i ostali “mamuti”, iako Sinjani sa pravom do(i)sta drže do velikana. Naprotiv, dosta dobre, nove glazbe nabavljao sam preko prijatelja baš od Sinjskih freakova, ljudi koji prate i vole glazbu i poznaju je mnogo bolje od masu splitskih, neću reć hipstera, koje poznajem. A onda, kao posljedica cijele priče, nije čudno da tu i tamo iz Sinja iskoči neki bend za koji se čuje. A ovaj se stvarno čuje.

Ne mogu reći za sebe da sam jedan od velikih obožavatelja M.O.R.T.-a kakvih,vidimo svi, ima sve više i više na prostorima bivše države. Vjerovatno je to i glavni razlog zašto ih do sada nisam još vidio uživo. U stvari, prije sam upoznao bend i proveo ugodnu večer sa pjevačom Johnom nego što sam čuo ijedan takt iz njihovog repertoara. I možda me baš to druženje, dojam koji na mene ostavljaju i činjenica da sviraju na domaćem terenu koji je samo 30 km udaljen od Splita (dobro, i zasićenost sredinom i poslom) ponukalo da sjednem u auto i otpilim do Sinja. Na friški zrak.

Odmah za početak: Znam da je stara vojarna jedno od onih mjesta kakvih ima u svakom gradu, zapušteni prostor koji je omladina dobila na korištenje i da nitko tamo, pa ni ja, nema nekih velika očekivanja što se tiče komfora, uređenosti i održavanja prostora. Ali da su se mogli potrudit malo, pokosit travu (imam novu kosilicu i spreman sam je upotrijebiti) ili bar opiturat koji zid – jesu. Jer svi često volimo pokrenit priču o nezavisnoj kulturi i zanemarivanju od strane “nadležnih” ,a kada nešto dobijemo,onda se prema tome ponašamo u najmanju ruku – šlampavo. Čak i prostorije KLFM-a izgledaju urednije.

No dobro, kad sve to ostavimo sa strane Sinj je jedno obećavajuće mjesto za bilo koji bend koji želi tamo svirati, šta se posjećenosti tiče. Po mojoj procjeni, na koncertu se okupilo preko 300 ljudi željnih zabave na smiraju ljeta, željnih dočekati “svoj” bend otprilike onako kako su u Liverpoolu dočekivali Beatlese kada su postali popularni u Engleskoj. Prije zvijezda večeri nastupio je splitski bend pod imenim “Eto” koji je na mene ostavio dojam (koliko god mrzim taj izraz) demo benda. Stoga sam to vrijeme iskoristio da otiđem na svjež zrak (pohvala za narukvice), još malo proćaskam sa ekipom iz galerije “Sikirica” i upoznam Roka Lenija Ukića koji, primjećujem, uredno pohodi rock koncerte gdje god se zatekne( go Roooockooo! ). Kada su momci iz predgrupe završili svoju obradu Tome Bebića, vrijeme je došlo da se grupiramo u prve redove i pozdravimo M.O.R.T.

Već po prvim taktovima vidi se da je bend u formi i da ih s pravom prati glas koncertne atrakcije. Ne mogu sad pričati o set listi jer ih nisam slušao toliko da svaki tekst i imena pjesama znam napamet ali neke stvari već dobro poznam i uvjerio sam se da u svojoj punoći zažive upravo na koncertu. Bend svira oštro, jednostavno, glasno i beskompromisno i kemija je definitivno tu. Šteta samo što je zvuk, da li zbog razglasa ili prostora, malo mutan, ali publika sve to oprašta i pretvara koncert u kontroliranu šutaljku koja cijeloj priredbi daje dodatni, razuzdan “štih”.

Pjevač John definitivno je karizmatičan, ali ne toliko zbog same pojave ili obnaženih prsa već nakon treće stvari, nego u prvom redu zbog tekstova koji su po meni jedan od glavnih aduta benda: jednostavni, ubojiti, nepretenciozni..
Nema smisla i nemoguće je sad prenijeti zvuk koncerta na papir, stoga ću se ostavit ćorava posla. Ono što osjećam je da bend, unatoč dobroj poziciji u kojoj se trenutno nalaze, ima još puno prostora za napredak. Vjerujem da će vrijeme pokazati da sam u pravu.
Ili kako bi rekao John: “Šta ima? Ima’l šta?”
Ima, ima..

Stjepan Tonković

P.S. Oprosti Rojo.