KLFM

Calexico – dvorana Pauk, Zagreb

Dio atmosfere sa zagrfebačkog nastupa Calexica (foto: Vedran Dračić)

 

Kada je sredinom studenog organizator objavio da se zbog izrazitog interesa javnosti najavljeni koncert Calexica seli u prostor dvorane Pauk, postalo je očito kako se igrom sudbine ili možda zbog trenutnog položaja planeta i zvijezda kockice počinju savršeno poslagivati, nastavljajući priču na mjestu gdje je naizgled zaustavljena prije šest godina.

Bila je vruća i relativno vlažna večer 9. svibnja 2006. kada je Calexico, potpomognut jakom uzdanicom u vidu Sama Beama (Iron and Wine) te Meksikanca Salvadora Durana, održao svoj prvi zagrebački nastup, dovevši do oduševljenja ne samo štovatelje prethodno upoznate s njihovim radom, već i manji broj slučajnih namjernika koji su Pauk ispunili u popriličnom, pomalo i neočekivanom broju. Tom su prilikom Joey Burns i John Convertino obećali skori povratak u Hrvatsku, na što je u konačnici ipak trebalo čekati znatno više no što su se prisutni u tom trenutku nadali.

No, obećanje takve vrste ne podliježe vremenskim ograničenjima. Iako je turneja održana po objavljivanju albuma Carrried to Dust (2008.) preskočila ove krajeve, sa zasad posljednjim ostvarenjem Calexica, Algiersom, smo, eto, bili bolje sreće. Nakon šest godina i šest mjeseci, Calexico se vraća, i to u punom sjaju.

Naime, jako dobar koncert iz svbnja 2006. dijelom je ostao zasjenjen ne baš hvale vrijednom set listom, pošto je održan u sklopu promotivne turneje bljedunjavog albuma Garden Ruin te jedva nešto boljeg EP-ja In the Reins, snimljenog u kolaboraciji sa Samom Beamom. Srećom, ovaj nedavni nastup promovirao je zasad posljednji regularni album Calexica, a velika je šteta što dobar dio težišta (uz časne izuzetke) nije bio pomjeren i na skladbe s izvrsnog Carried to Dust (2008.). Naravno, dojam je u konačnici ipak i više nego pozitivan čemu su naročito doprinjela neka opća mjesta iz Calexico mitologije.

Prvo ushićenje prisutnih koji su, istina, tada tek punili dvoranu bila je predgrupa Blind Pilot, folk sastav iz Portlanda koji je veoma dobro iskoristio svojih najavnih četrdesetak minuta, a kasnije će se vratiti na scenu te uz Calexico izvesti jednu odličnu obradu. Pravi klimaks slijedi nekoliko minuta nakon 22 sata kada Joey Burns i John Convertino te ostalih pet članova benda (ovaj broj ponekad zna varirati) izlaze na pozornicu. Već je uvodna skladba Epic (koja ujedno otvara i aktualni album) svojom nategnutom mirnoćom najavila tijek i atmosferu koncerta koja će odisati usponima i padovima, no bez pretjerane polarizacije među krajnostima. Nove će se i stare kompozicije izmjenjivati na način da će u konačnici omjer jednih i drugih otprilike biti podjednak.

Across the Wire, lamentacija nad nesretnom sudbinom ilegalnih prebjega na meksičko-američkoj granici, među publikom dovodi do očekivane erupcije spontanog veselja koje se ne gasi niti tijekom izvrsne i energične Splitter. Lagano zatišje uz Roku i Dead Moon iznova eskalira u stanje zanosa uz Ballad of Cable Hogue, ultimativni hit iz Feast of Wire faze, čime započinje niz uistinu odličnih skladbi koje donose kompromis između kvalitete i hitoidnog potencijala – nižu se pjesme poput baladične Para, jednog od mekših i suptilnijih trenutaka s Algiersa ili kultnog mexicano instrumentala El Picador s milenijskog uratka Hot Rail.

Do ove turneje rijetko izvođena Removed, s nastupnog albuma Spoke, bila je više nego ugodno iznenađenje. Iako je izvorni akustični štimung blagom elektrifikacijom transformiran u strukturu nalik hard rock baladi, ova pjesma nije izgubila ništa od svoje mistične romantike.

Duhačka sekcija – Jacob Velanzuela i Martin Wenk, te Joey Burns (fotografija: Petra Dinjaški)

 

Zašavši u svoju drugu polovicu, nastup dobija na intenzitetu. Ukoliko su Two Silver Trees i Victor Jara Hands prizvali opušteni i pomalo nokturalni ambijent albuma Carried to Dust, to se po vrlo budnom, zamalo euforičnom raspoloženju prisutnih nipošto nije dalo uočiti, a obrada Corone neponovljivih Minutemena samo je dolila ulje na vatru koja je punim plamenom buknula za izvedbe još jednog covera, pjesme Alone Again Or Arthura Leeja, odnosno sastava Love. Nakon takvog klimaksa je Puerto, soldina skladba na tragu atmosfere albuma Black Light i Hot Rail, legla kao savršeni odjavni moment.

Prva je bis sekcija započela toplo i srčano otpjevanom verzijom pjesme Look at Miss Ohio kantautorice Gillian Welch, u kojoj su se Calexicu pridružili i članovi Blind Pilota. Nakon tog zamalo a cappella iznenađenja – zanemarimo li Israela Nebekera na akustičnoj gitari te povremene trubačke sekvence Martina Wenka i Jacoba Velanzuele, bila je to čista zborska izvedba – slijedi blagi pad u vidu naslovne skladbe s EP-ja In the Reins. Jebiga, nit’ Calexico nije bezgriješan, a eventualne pritužbe po volji možete uputiti Samu Beamu koji potpisuje taj broj. Na kraju krajeva, pjesma ima nešto. Neki bi rekli dubinu, no ja ću se osvrnuti na drugu dimenziju i prozvati širinu.

 

 

Sada se već osjeća blago komešanje u publici koja naslućuje skori kraj (šank se zatvara – pivo se više ne toči, ali votka i whisky su nam još dostupni), no svjetla se još ne pale. Mislili ste da će Calexico tek tako olako napustiti ambijent u kojemu osjeća strujanja pozitivne energije, ljubavi i štovateljske odanosti? E pa, srećom se varate. Drugi bis će dakle biti taj krajnji, definitivni vrhunac večeri, i kada smo već pomislili da je to frenetično, skoro luđački odsvirana i primljena Guero Canelo (u stvari je riječ o poznatom meksičkom restoranu u Tucsonu), Burns i Convertino nam daju do znanja da je ponekad moguće izvesti nemoguće, zanemariti gravitaciju te zakoračiti jedan ili dva koraka iznad vrha. Tako je te večeri izgledala Crystal Frontier, ta bajkovita meditacija o Fuentesu, konkvistadorima, izgubljenim dušama i o još izgubljenijih sedam zlatnih gradova Cibole koje je Coronado tako uzaludno tražio.

Sada više ništa nije bitno. Kristalna je granica uistinu podvukla crtu pod jednu fantastičnu večer, tako da je izvedba The Vanishing Mind, pjesme koja je isto tako zaključna točka albuma Algiers, bila tek jedna lijepa formalnost.

Pozdrav voljenoj publici

Srećom, sav taj aftermath rock koncerata u vidu mase koja se gura prema izlaznim vratima (pritom su neizbježno morali proći pored štanda s KLFM-ovim promidžbenim materijalom), hrpe zgaženih plastičnih čaša i opušaka na podu ljepljivom od prolivenog piva kao i neizbježnog traženja potpisa te čavrljanja i fotografiranja s članovima benda ovoga puta nije izgledao nimalo depresivno. Jednostavno, nije bilo razloga – Calexico je iskreno dao sve od sebe, i ostaje nam se nadati kako će ih do krajnjih granica ispunjen prostor dvorane Pauk navesti da ubuduće pažljivije planiraju rute u svojem cestovnom atlasu.

Jer, neke se stvari obostrano isplate!

 

Vjeran Stojanac