Na samom početku, prije no što krenemo s pričom o kultnom losanđeleskom imenu moramo napraviti jednu nezaobilaznu rasčlambu. Razlog je jednostavan – sastav kojeg su početkom osamdesetih pokrenuli Steve Wynn i društvo nije prvi projekt pod tim imenom na američkom tlu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Konkretno, Wynn je svoj bend ‘krstio’ odavajući time počast skupini glazbenika koja je početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća djelovala na njujorškoj progresivnoj sceni pod nazivom Theatre of Eternal Music, odnosno ponekad The Dream Syndicate. Riječ je o eksperimentalnoj skupini izmjenjiva članstva predvođenoj La Monte Youngom, no među viđenijim pojedincima koji su prošli kroz njezine redove su i Tony Conrad, Marian Zazeela, Tery Riley, John Cale i drugi. Izričaj Thetre of Eternal Music se temeljio na droneu i proto-noiseu, pod jakim uplivom Johna Cagea i pokreta Fluxus. Utjecaj je očit u ranim radovima sastava kao što su The Velvet Underground (s kojim su djelili i jednog člana), Pink Floyd, The Soft Machine i dr, no pomalo zbunjuje što je to jednog adolescenta s zapadne obale, odgojenog na Byrdsima, Neilu Yongu i Velvetima nadahnulo da svoj novoformirani sastav nazove upravo tim imenom? U slučaju ovih trećespomenutih (Velveta), možda je u pitanju posredni homage Johnu Caleu? Na koncu, nebitno, pošto nas ta priča neće nikud odvesti – barem ne u traženom pravcu.
Zato, zaboravite detalje iz gornjeg stavka, uz izuzetak činjenice da se iza imena The Dream Syndicate kriju dva u potpunosti odvojena, nezavisna projekta koje ujedno dijeli dvadesetak godina, te sasvim drugačiji pristup stvaranju i izvođenju glazbe. Mi ćemo se ovog puta pozabaviti onim ‘mlađim’.
Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, dok globalni tokovi nameću različite vizure uskrsnuća taman pokopanog punka (europski New Wave, njujorška No Wave scena, pa i sveamerički trendovi college rocka i hardcorea), na losanđeleskoj se sceni zbiva nešto specifično. Lokalni sastavi (plus neki arizonski) biraju drugačiji pristup, i svoj postpunkerski, garažni zvuk boje nijansama progresivnog folka kasnih šezdesetih, primarno naslijeđem The Byrdsa, Grama Parsonsa i Buffalo Springfielda. Ovaj će specifični amalgam uskoro postati poznat pod nazivom Paisley Underground (ime je vješta referenca na revoluciju koju je petnaestak godina ranije u New Yorku izazvao originalni pristup Velvet Undergrounda, uz male igre detaljima – mekoća baršuna je zamjenjena slikovitišću hipijevskih ‘paisley’ motiva’).
Spomenuti je trend kroz nekoliko idućih godina okupio uistinu šaroliku grupaciju sastava: Green on Red, True West, The Three O’Clock, The Long Ryders, Blood Oranges, Game Theory, The Bangles, Rainy Day, Thin White Rope i druge, no zbog su određenih razloga – najvjerojatnije po pitanju kronologije i popularnosti – upravo The Dream Syndicate smatrani njegovim rodonačelnicima.
Korijeni Dream Syndicatea sežu u kasne sedamdesete, kada su Steve Wynn i Kendra Smith zajedno studirali na Sveučilištu u kalifornijskom gradiću Davisu (znakovito, iz Davisa su potekla još dva sastava koja su obilježila kalifornijsku scenu osamdesetih – Thin White Rope i True West), te zajedno sa budućim gitaristom i pjevačem True Westa, Russom Tolmano i Gavinom Blairom (da, tzv. Paisley scena je bila prilično isprepletena) svirali u lokalnom sastavu Suspects. Wynn (a uskoro za njim i Kendra) uskoro seli u istinsko žarište tadašnjih glazbenih strujanja, Los Angeles gdje se zapošljava u jednoj od mnogobrojnih prodavaonica ploča i glazbene opreme. Kako sam tvrdi, rane su osamdesete diktirale usitinu pakleni tempo, i tek su mu neskriveni entuzijazam i optimizam pomogli da prebrodi te dane bez sna. Snimanje prvog albuma samo je pojačalo neizdrživi ritam koji se pretvorio u trku između radnog mjesta, studija, prostorije za vježbanje i povremenih koncertiranja sastava koji je u međuvremenu kršten imenom The Dream Syndicate (opet se nameće pitanje o razlogu takvog izbora, no zanemarite ga).
No, kada su tijekom 1982. danje svjetlo ugledali EP nazvan po imenu sastava, te nekoliko mjeseci kasnije i album Days of Wine and Roses, sumnjama više nije bilo mjesta, a sav se uloženi trud pokazao itekako isplaćenim! Rijetko usaglašena kritika i publika su ovoga puta podjelili oduševljenje ostvarenjem koje je svojim velvetofoničnim pristupom čak pomalo odskakalo od formirajućeg gradskog zvuka, a album se, unatoč određenim specifičnostima danas smatra egzemplarom pa i manifestom Paisley zvuka – možda i pretjerano, jer ne treba zaboraviti da je konkurencija u to doba bila poprilično jaka. Uostalom, sezona 1982/83. je iznjedrila i nastupne EP i LP-jeve Green on Red, The Long Ryders, Blood Oranges, The Three O’Clock i drugih!
Medicine Show (1984.) prividno nastavlja putevima prvijenca, no detalnjim se preslušavanjem uočava otklon ka folk i roots rocku. U kojoj je mjeri to posljedica Wynnove tadašnje suradnje sa Dannyjem Stuartom iz Green on Red, najbolje govori njihov zajednički album Danny and Dusty: The Lost Weekend (kojemu su svoj obol dali i članovi The Long Rydersa), no promjene u zvuku se mogu promatrati i kao posljedica fluktuacije članstva Dream Syndicatea u tim za sastav turbulentnim vremenima. Primjerice, Kendra Smith, koja je uz Wynna tada bila jedini izvorni član, napušta sastav te sa Dave Robackom iz The Rain Parade pokreće nešto ambijentalniji projekt Opal, koji se može promatrati kao preteča The Mazzy Stara (Kendru Smith uskoro zamjenjuje Hope Sandoval).
Uspješna turneja održana po snimanju Medicine Showa rezultira prvim koncertnim zapisom Dream Syndicatea, This is not the New Dream Syndicate Album……Live!, no do idućeg će studijskog ostvarenja Steve Wynna i društva trebati pričekati do 1986. Ipak, s razlogom – Out of the Grey se pokazao kao izvrstan kompromis između psihodeličnosti nastupnog albuma te introspektivnog folk obrasca primjenjenog na drugom, upotpunjen sa primjetnim utjecajima stasajućeg desert-rock trenda pa i britanskog post punka. Nažalost, fanovi su ga očito smatrali početkom silazne putanje Dream Syndicatea, a to uvjerenje nije promjenio ni odličan Ghost Stories (1988.), na kojemu Wynn već karakterističan zvuk sastava provlači kroz slojeve efekata i feedbacka, ne riskirajući nekakav rasplinuti učinak – naprotiv, ovo je vrlo koherentan i konzistentan album sa neosporivim hit potencijalom, a samo je izbjegavanje nekoć učestalih podužih skladbi (Days of Wine and Roses, Halloween, Medicine Show, John Coltrane Stereo Blues i dr.) dodatno doprinjelo njegovoj radiofoničnosti. U svakom slučaju, bio je to dostojan oproštaj od jednog značajnog sastava – iduće godine se Dream Syndicate dogovorno razilaze. Uostalom, većina Paisley sastava nije dočekala devedesete, no neke zasluge im se jednostavno ne mogu zanemariti: uz Uncle Tupelo i njihov No Depression hibrid folka i garažnog punka, pa i isčašeni pustinjski zvuk Giant Sanda, upravo su oni odgovorni za eskalaciju ‘povratka korijenima’ koja će uslijediti tek koju godinu potom!
Steve Wynn je nastavio s samostalnom karijerom, snimajući albume koji po kvaliteti bliski ostvarenjima The Dream Syndicatea, a sadržajno tek donekle odskaču od poznatog predloška. Naime, Wynn je donekle proširio svoj prepoznatljiv izričaj, no zadržao je sve bitne karakteristike prisutne kod matičnog benda. Prvi solo projekt jest Kerozene Man iz 1990., relativno blijedo ostvarenje čije nedostatke treba tražiti u autorovu nesnalaženju u apsolutnoj slobodi kakvu je u biti i tražio (The Dream Syndicate su se u stvari razlišli po njegovu prijedlogu). No, iduća dva slbuma vraćaju izgubljene pozicije, a Melting in the Dark iz 1996. naprosto briljira. U sam vrh njegovih uradaka spada i Here Come the Miracles iz 2001., koji je posudio ime njegovom budućem pratećem sastavu The Miracle 3, s kojim djeluje od 2003.
Posljednjih godina uglavnom djeluje s spomenutim bendom, mada je 2008. snimio relativno dobar u potpunosti samostalni album Crossing Dragon Bridge. Otprilike u isto vrijeme ostvaruje još dvije suradnje – obnavlja ‘two men band’ Danny & Dusty s Dan Stuartom, te sudjeluje u Basseball Projectu, nekkoj vrsti super grupe (uz Petera Bucka i Scotta McCaugheyja). Također, nedavno je reinkarnirao Dream Syndicate, a kako će to sve izaći na kraju?
Wynn je očigledno pronašao najbolji način za izražavanje vlastitih ideja, i kroz ova dva ipo desetljeća od prvog razlaza The Dream Syndicatea to radi i više nego dobro. Stoga od njihovog reuniona (turneje održane 2012. i 2013.) ne treba očekivati više od kvalitetnih živih nastupa. Na kraju krajeva, osamdesetih su kao sastav rekli sve ono što su trebali, pokrenuvši jedan nezaustavljivi val čiji se učinak i dan danas očituje u američkoj alternativnoj glazbi. Uostalom, ista je izgrađena na solidnim temeljima (The Byrds, Buffalo Springfield, Crazy Horse, The Velvet Underground) koji će u kombinacijama s novijim strujanjima – kao što je ranih osamdesetih bio garažni punk – i dalje diktirati progresivne rock trendove novog kontinenta.
Pojedini se pisci jako dobro uklapaju u aktualni duh vremena, čak i ukoliko to nije bila njihova svijesna namjera. U svakom slučaju, Ballardova analiza kraha (post)modernizma gdje se parametri postavljaju na početne, katkad i zaboravljene vrijednosti se jako dobro reflektira na glazbenoj sceni koja je stasavala od početka njegovog literarnog djelovanja, došavši posebice do izražaja u eskpanziji industrijskog i sintetičkog zvuka kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Ova sinegrija između glazbe i književne ostavštine iz koje je potekla jest rijedak. mada ne i usamljen primjer takve vrste u popularnoj kulturi!
Ovog tjedna u eXitu ste u mogućnosti preslušati ‘No Bells on Sunday’, nedavno objavljeni EP Marka Lanegana (pet pjesama!) koji najavljuje nadolazeći dugosvirajući projekt ‘Phantom Radio’, te preklanjski live album Simple Mindsa; zvučni zapis turneje iz proljeća 2012. na kojoj se nekoć kultni a zadnja tri desetljeća zamorni bend vratio korijenima, odnosno odlučio pružiti novovjeki uvid u izbor skladbi s prvih pet albuma (1978. – 1981.). Zašto taj naziv ‘U znaku broja 5’? Pa, glede evolucije imamo dvije ruke, na svakoj po pet prstiju što nam opet nameće desetku i pripadni dekadski sustav kao neizbježan. Pustimo sad matematiku i filozofiju – Mindse ne morate voljeti, a Lanegana čak možete i mrziti, ali eXit MORATE slušati!
Ne živcirajte se nego se opustite uz mali presjek kroz pomalo neuobičajene sekvence filmske glazbe ili nečega što je tomu blisko a listu je složio osobno urednik ove emisije!
