
FOO FIGHTERS / Foo Fighters (1995)
Sjećam se da je netko, prilikom recenzije prvog albuma Foo Fightersa, bio napisao otprilike ovo: ‘ Znam da će zvučati…
Krenulo je sasvim pristojno. Pišem o jednom od onih koji su mi obilježili život.
Riječ-dvije o konceptualnom albumu izdanom u proljeće 1971. u suradnji s aranžerom i skladateljem Jean-Claudeom Vannierom, hrpom vrhunskih glazbenika i Jane Birkin u ulozi object de désir, crvenokose nesretnice Melody Nelson. Četiri-pet o tome da su se njegovih pjesama s guštom uhvatili Jarvis Cocker, Beck, Marianne Faithfull, Portishead itd., a Mick Harvey mu posvetio valjda kvarat života…
A onda mi je u jednom trenutku sinulo da bi Gainsbourg krepao od dosade čitajući.
Da bi se vjerojatno puno bolje zabavio na spomen snoba koji se nakon infarkta u vozilu hitne pokriva Hermèsovom dekicom i u bolnicu šverca cugu i cigare, provokatora zbog čijih se „zaigranih” tekstova bakicama od užasa izravnavaju trajne, zaljubljenog telca koji na dejtu s Brigitte Bardot ostaje bez riječi pa joj ranim jutrom šalje „Bonnie et Clyde” i „Je t’aime… moi non plus” da se iskupi, a od Jane jednom prilikom dobiva tortu u glavu, građanina kojeg živciraju porezi pa javno spaljuje francuske franke, znatiželjnog umjetnika koji klizi glazbenim žanrovima, radi čak i album o drag queen nacistima, eksperimentira s filmom…
U intervjuu povodom koncerta kojim je obilježeno dvadeset godina od Sergeove smrti i četrdeset od izlaska albuma „Histoire de Melody Nelson”, Beck kaže da je od njega naučio kako da se mijenja i istražuje, bez da pritom izgubi svoj jedinstveni glas.
A mene još uvijek prođu trnci kad čujem onaj bas na početku.
Et bien voilà, monsieur Gainsbourg…
Tracklist:
autor: Maja Gomojić, 03/05/2020
Arhiva

Sjećam se da je netko, prilikom recenzije prvog albuma Foo Fightersa, bio napisao otprilike ovo: ‘ Znam da će zvučati…
Da, bio je to jedan od onih albuma koje s punim pravom možemo nazvati ‘generacijskim’, i koji su se tijekom te 1985., pa i narednih godina rijetko micali s gramofona – možda tek u svrhu okretanja s ”A” strane na ”B” i obratno. Ono što je osvojilo brojne sljedbenike kako klasičnog, tako i alternativnog rocka bio je savršen odmjer utjecaja i stilova. Na prvi pogled, Love je tipično ostvarenje iz gothic rock radionice, no istovremeno se ne možete oteti dojmu kako je riječ o savršeno iznijansiranom psihodeličnom hard rocku koji srećom nije zaglavio u žabokečinama ranih sedamdesetih, već je lucidno i lukavo pratio trendove.

Najdraži su mi albumi u kojima se izgubim. Sufjan Stevens, Illinois, 22 pjesme, 74 minute materijala, naslovi pjesama kobasice od…
playlist