Ovotjedno je izdanje Soda Fountaina svojevrsni “tribute to The Byrds”. Zašto? Glupo pitanje – jer su pioniri brojnih trendova te jednostavno najutjecajniji sastav svih vremena!
They’ve influenced so much of popular culture… in terms of the musical movements that followed… if you think of Pretenders, you think of REM, and you think of The Smiths, Stone Roses, Tom Petty, that’s just a small example, Teenage Fanclub… There are so many acts that have benefitted from what the Byrds did, because it had that unique chimming 12-string soun and sort of that folk thing and a guy who sort of looked like Ben Franklin. It was not the typical rock-and-roll picture. There was something really different about it. You can’t really pin them down, you know. It’s not just folk rock, not just country rock, not just psychedelia – one band did all that, and that’s, you know, that’s a rick way to see them now!
/from The Byrds: Under Review/
The Byrds 1965: David Crosby, Chris Hillman, Gene Clark, Jim Roger McGuinn i Michael Clarke
Opet jedno posvetno izdanje Soda Fountaina, ali ovaj put opravdanije no ikada prije!
Kako ste valjda već shvatili iz uvodnog navoda (Under Review), The Byrds su sastav koji je uistinu ostavio neizbrisiv trag u popularnoj glazbi. Spajali su postojeće trendove, definirali nove, kreirali zvuk koji će utjecati ne samo na američku rock, folk i psihodeličnu scenu u narednim godinama (neizbježno se nameće Paisley Underground kao očit primjer, te pojedinačna imena poput REM-a, Hüsker Dü i Replacementsa), već i na neka svjetska strujanja, primjerice na britanske gitarske sastave iz osamdesetih (The Smiths, Echo & the Bunnymen, The House of Love, Stone Roses…), pa i sveukupni trend koji će u devedesetima biti poznat kao brit-pop.
Prva dva albuma Byrdsa, Mr. Tambourine Man i Turn! Turn! Turn! (oba iz 1965.) tako na originalan način kombiniraju lokalno američko folk naslijeđe i utjecaje aktualnih britanskih lučonoša poput The Beatlesa i The Kinksa, a na tim će se ostvarenjima definirati i karakteristični zvuk sastava izražen kroz vokalne harmonije i prepoznatljiv jangle zvuk McGuinnovog dvanaestožičanog Rickenbakera.
5th Dimension iz 1966. donosi prve naznake psihodelične ere, a sličnom stazom kroči i Younger Than Yesterday (1967.) koji se može promatrati i kao rudimentarni manifest space rocka.
(intro: On The Byrds Part 1) 01 The Byrds – Mr. Tambourine Man 02 Thin White Rope – I Knew I’d Want You 03 Tom Petty – So You Want To Be A Rock & Roll Star 04 Primevals – Tribal Gathering 05 Styrofoam – I Come And Stand At Every Door 06 Mock Turtles – Time Between/Why 07 Ride – Eight Miles High (intermezzo: Pete Seeger On The Byrds & On The ‘Turn! Turn! Turn!’) 08 Pete Seeger – Turn! Turn! Turn! 09 Creech Holler – Pretty Polly 10 The Human Instinct – Renaissance Fair 11 Southern Culture On The Skids – Have You Seen Her Face 12 Static – It Happens Each Day 13 Icicle Works – Triad/Chesnut Mare 14 Primevals – Thoughts And Words 15 Bruce Springsteen – Chimes Of Freedom 16 Jody Miller – All I Really Want To Do (intermezzo: On The Byrds Part 2) 17 Dinosaur Jr. – I Feel A Whole Lot Better 18 Nigel & The Crosses – Wild Mountain Thyme 19 Cateran – She Don’t Care About The Time 20 Yes – I See You 21 Sadies – Wasn’t Born To Follow 22 Don Williams – Spanish Harlem Incident 23 The Soft Boys – The Bells Of Rhymney 24 Steve Earle – My Back Pages 25 Miracle Legion – Mr. Spaceman (intermezzo: On The Byrds Part 3) 26 Wilco – 100 Years From Now 27 Tom Petty – Ballad Of Easy Rider 28 Giant Sand – Change Is Now 29 Thin White Rope – Everybody’s Been Burned 30 Bill Drummond – Going Back 31 The Chills – Draft Morning (outro: The Byrds – Oil In My Lamp)
Možda najbolji album sastava, The Notorious Byrd Brothers (1968.) svojevrsni je amalgam svih spomenutih stilova i utjecaja, no unatoč tome zvuči kao monolitno i zaokruženo djelo. Nažalost, to je i posljednji uradak originalne postave Byrdsa – Gene Clark je otišao već nakon snimanja 5th Dimensiona, a sada bend napušta i David Crosby, uz Clarka i McGuinna treći ključni autor.
Sweetheart of the Rodeo objavljen je krajem 1968. i predstavlja Byrdse u sasvim novom svjetlu. Riječ je o albumu koji se na neki način može smatrati još jednim manifestom, ovoga puta country rocka. Zasluge za ovo poprilično neočekivano skretanje u prvom redu idu novopridošlom članu Gramu Parsonsu, no njegov će boravak u krilu Byrdsa biti kratkog vijeka, svega nekoliko mjeseci.
Uratci koji slijede idućih godina, konkretno do razilaženja 1974. ne nude neke trenutke naročito vrijedne pažnje,mada je riječ o solidnom recikliranju prethodnih zvjezdanih trenutaka. McGuinn ostaje jedini izvorni član i sada figurira kao temeljni autor, mada se ne smije zanemariti doprinos nekih ključnih glazbenika u ovoj fazi, primjerice Genea Parsonsa (nije u rodu sa Gramom) te vrsnog gitarista Clarencea Whitea. No to više nisu bili oni Byrdsi koji su u drugoj polovici šezdesetih iz temelja izmjenili povijest popularne glazbe.
Naslijeđe Byrdsa danas odzvanja u stvaralaštvu brojnih imena od kojih neka naizgled nemaju dodirnih točaka sa njihovim stvaralaštvom. Imena poput Toma Pettyja, The Soft Boysa, Thin White Ropea, The Long Rydersa, Pulpa, Brucea Springsteena, Belle & Sebastian, The Rain Paradea, Sadiesa, The Cleana, Chillsa, Son Volta, Wilca, Billyja Bragga i brojna druga valjda dovoljno govore!
Emigracija je stara koliko i čovječanstvo, no od masovnih seoba se tijekom devetnaestog, te posebice dvadesetog stoljeća profilirala u osobni izbor ugroženog pojedinca. Imajući u vidu ulogu umjetnika, u prvom redu književnika kao dežurnih društvenih kritičara, nije čudo što bi se takvi našli prvi na udaru, te bivali prinuđeni napustiti vlastitu zemlju. No, u kakvom su odnosu suvremena glazbena scena i emigracija? Postoje li još uvijek za glazbenike ‘nepoćudne zemlje i režimi’, ili je danas taj problem uglavnom sveden na pitanja kreativnosti i (non)konformizma?
Nadolazak ljetnih vrućina i žega. Meteoalarmi. Izmaglice na horizontu. Bjesomučna potraga za natruhama hlada… To bi ukratko bila tema ovotjednog izdanja emisije Soda Fountain!
Jutarnja pjesmarica s temom pauka? Ukoliko zvuči grozno, podsjetitie se da su sve životinje jednake (OK, neke su jednakije), te da sve imaju pravo na život. Bilo kako bilo, zanimljivo je kako su pauci osigurali svoje mjesto u popularnoj kulturi – i to ne samo oni s Marsa!
The Byrds 1965: David Crosby, Chris Hillman, Gene Clark, Jim Roger McGuinn i Michael Clarke
