
I dreamt I saw Phil Ochs last night
A concert Tribute to Phil Ochs by his friends održan je u svibnju 1976. u njujorškom Felt Forumu, mjesec dana…
Emigracija je stara koliko i čovječanstvo, no od masovnih seoba se tijekom devetnaestog, te posebice dvadesetog stoljeća profilirala u osobni izbor ugroženog pojedinca. Imajući u vidu ulogu umjetnika, u prvom redu književnika kao dežurnih društvenih kritičara, nije čudo što bi se takvi našli prvi na udaru, te bivali prinuđeni napustiti vlastitu zemlju. No, u kakvom su odnosu suvremena glazbena scena i emigracija? Postoje li još uvijek za glazbenike ‘nepoćudne zemlje i režimi’, ili je danas taj problem uglavnom sveden na pitanja kreativnosti i (non)konformizma?
The seasons and the years came and went…and always…one was, as the crow flies, about 2,000 km away – but from where? – and day by day hour by hour, with every beat of the pulse, one lost more and more of one’s qualities, became less comprehensible to oneself, increasingly abstract.
/W.G. Sebald, The Emigrants/
Emigracija je opće poznat pojam čije je značenje uglavnom poznato svima. Proteklih je stoljeća, nažalost (ili na sreću – ovisi o stajalištu pojedinca) dobrano izmjenila etnografsku sliku Europe, te Sjeverne i Južne Amerike. To nipošto ne znači da sličnih trendova nije bilo ranije kroz povijest, no tada su uglavnom tretirani kao masovne seobe čitavih plemena. Karakteristika novovjekih emigranata, dakle onih koji se javljaju u razdoblju između dvije industrijske revolucije jest u prvom redu donošenje individualne odluke o samom činu napuštanja mjesta boravka.
Istina, razlozi mogu biti višejaki – ekonomski, socijalni, politički, kulturološki, klimatski, a katkad i sasvim osobni, čak i u onim situacijama kada su pripadnici čitavih naroda prinuđeni na bijeg kako bi sačuvali vlastiti život. Upravo je taj naglašeni individualizam uzrokom tzv. emigrantske melankolije, čudnovatog stanja superponiranog između osjećaja izgubljenosti u tuđini, temeljne nesigurnosti i straha te čežnje za izgubljenim domom.
Zanemarimo li na trenutak ekonomske emigrante (kojih će uvijek biti, čak i u naizgled pristojnim životnim okolnostima), najveći broj pripadnika te nesretne kaste dolazi iz redova umjetnika i to u prvom redu književnika. Razlog bi trebao biti jasan – pisac će svojim senzibilitetom i istančanim smislom za pravdu biti prvi koji će reagirati na stasajuće političke i socijalne nepravde, a provoditelji istih će, svjesni ‘opasnosti’ pisane riječi takve nastojati prve ukloniti s pozornice. Povijest literature je, uostalom, puna takvih primjera. Godine 1848., britanske vlasti deportiraju u irskog pjesnika Johna Boylea O’Reillyja u Australiju (o čemu će još biti riječi kasnije, u ‘glazbenom’ dijelu teksta). Nedugo po završetku Oktobarske revolucije i konačnog poraza ‘bijelih’, dvadesetogodišnji će Vladimir Nabokov zajedno s roditeljima zauvijek napustiti Rusiju te se skrasiti u emigrantskom raju, Sjednjenim Državama. Otprilike desetljeće ranije, jedan će irski student napustiti koledž Sv. Trojstva u Dublinu, te započeti dugotrajno lutanje Europom u rasponu između Pule, Trsta, Pariza i Züricha. No, razlog Joyceovog napuštanja Irske nema nikakve veze s tada još aktualnom britanskom okupacijom – mladi se pisac jednostavno nije mogao nositi s nacionalizmom i klerikalizmom koji su pomalo neslavno pogrešnim bojama protkali fenijansku stoljetnu žudnju za slobodom.
Pored komunističke Rusije, za drugu navjeću ‘regrutaciju’ književnih emigranata zaslužna je nacistička Njemačka. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast, praktički svi imalo samosvijesni pisci (kao i umjetnici u širem smislu) napuštaju zemlju, boraveći neko vrijeme u Švicarskoj i Francuskoj. Oni koji se nisu dokopali Engleske, spas su pronašli uglavnom na brodovima koji su iz Portugala isplovljavali ka New York Cityju. Nažalost, tadašnje vlasti većine europskih zemalja, čak i onih koje su se već tada suprostavljale Hitleru i njegovoj ideologiji nisu pozitivno gledali na te ljude s platnenim koferima i krivotvorenim putovnicama, te su ih u pravilu deportirali u druge države, a vrlo često i u onu iz koje su došli, što je za brojne od njih značilo sigurni smrt. Među poznatijim imenima s tadašnje njemačke emigrantske literarne scene su Thomas Mann, Stefan Zweig, te posebice Erich Maria Remarque, koji je svu tragediju emigrantskog života jasno prikazao u svojim romanima Ljubi bližnjeg svog (1941.), Slavoluk pobjede (1945.), Noć u Lisabonu (1964.) i Sjenke u raju (1971.). Čak ni poslijeratne godine nisu prestale proizvoditi literarne izgnanike, u rasponu od jedne od najutjecajnijih ikona suvremene popularne kulture, Williama S. Burroughsa, kojega su pak na bijeg iz Sjednijenih Država i Meksika natjerali problemi s korištenjem morfinskih derivata, te slučajno ubojstvo supruge; preko nama bliskog Danila Kiša, koji je tadašnju Jugoslaviju napustio nakon čuvene afere s ‘navođenjem tuđeg teksta’ u noveli Grobnica za Borisa Davidoviča, iza koje su ipak stajali velikosrpski i antisemitski stavovi stanovitog Dragana Jeremića; pa do njemačkog pisca Winfrieda Georga Sebalda, koji je po završetku studija samovoljno napustio domovinu, nastanivši se u Velikoj Britaniji.
Vratimo se još trenutak Remarqueu, jer upravo njegova djela (posebice finalni uradak, Sjenke u raju) razdvajaju useljenički doživljaj kreativnih i senzibilnih pojedinaca od onog, uvjetno kazano, običnih ljudi. Umjetnik će općenito zauvijek ostati stranac, emigrant koji se nikada neće sroditi s novim podnebljem, dok će ostali proći kratki period s jednim izmijenjenim početnim slovom – od emigranata će na određeno vrijeme postati imigranti), no vrlo će brzo postati dijelom sredine u koju su pridošli.
No, kako stoje stvari po pitanju drugih umjetničkih polja, posebice onog koje nas najviše zanima – glazbenog?
Očekivano, emgracija i imigracija nisu strani pojmovi niti u glazbenom svijetu. Pritom ne mislim samo na one autore koji su pojedine svoje skladbe posvetili toj nezahvalnoj i katkad tragičnoj tematici (a u pripadnoj ćete ih listi lako prepoznati), već u prvom redu na pojedince i sastave koji su bilo svojom voljom ili pak iz nužde napustili rodnu grudu te svoj kruh potražili u stranjskim zemljama. Istina, tu također možemo izvesti daljnju podjelu na one kojima je ’emigrantski status’ bio tek određena faza u karijeri, te one koji su jednom zauvijek rekli ‘zbogom’ matičnom Suncu potraživši sreću i uspjeh na nekim drugim zemljopisnim dužinama i širinama.
Čemer emigrantskog života opjevali su primjerice Tom Waits (Strange Weather), The Pogues (Thousands are Sailing), Lowlights (Gare du Nord), te brojni drugi koji zbog dvosatne vremenske limitiranosti emisije Soda Fountain nisu uspjeli naći svoje mjesto na aktualnoj listi. Jer, na koncu, primat je pružen onim istinskim emigrantima!
Pa, krenimo s takvima. Nezaobilazna su u tom kontekstu imena poput Lou Reeda i Davida Bowiea koji su tijekom sedamdesetih svoj trenutni manjak inspiracije nadoknadili relociranjem u tada još podijeljeni Berlin, grad koji je svojom mračnom i boemskom karizmom zapadnog svjetionka okruženog žicom i zidovima ‘realnog socijalizma’ poput svjetiljke u noći vabio takve leptire iz kluba međunarodnih glazbenih gubitnika. No, ipak je tu riječ o pojedincima s stalnim boravištem, onima kojima je period emigracije, odnosno ‘Berlinska faza’ tek jedna od epizoda u životu.
(intro: Lou Reed – Berlin)
01 Nick Cave & The Bad Seeds – Muddy Water
02 David Byrne – Glass, Concrete & Stone
03 Azra – Rainy Grey Day In Holland
04 Tuxedomoon – An Affair At The Soiree
05 Nico – Das Lied Von Einsanen Madchens
06 Bob Marley – Redemption Song
07 Eef Barzelay – Ballad Of Bitter Honey
08 Vadim Kozin – Leningrad Moi
09 Yoko Ono – Listen, The Snow Is Falling
10 Marlene Dietrich – Lili Marleen
11 Crime & The City Solution – Home Is Far From Here
12 Once Upon A Time – Planetarium
13 Neil Young – Helpless
14 Tom Waits – Strange Weather
15 Paul Simon – Rene & Georgette Magrite With Their Dog After The War
(intermezzo: Georg Friedrich Handel – III Adagio E Staccato)
16 Brian Eno – The Big Ship
17 Galaxie 500 – Cold Night
18 Al Jolson – Golden Gate
19 David Bowie – Sons Of The Silent Age
20 The Pogues – Thousands Are Sailing
21 U2 – Van Diemen’s Land
22 John Lennon – Working Class Hero
23 Lowlights – Gare Du Nord
24 Gogol Bordello – Avenue B
25 Audrey Hepburn – Moon River
26 Christy Moore – Sweet Thames Flow Softly
27 Scott Walker – Plastic Palace People
28 Marc Almond – Boulevards Of Magadan
29 Willie Nelson – Blues Skies
(outro: Crime & The City Solution – The Sun Before The Darkness)
No, zato je jedan popis bitno dulji, a riječ je o ljudima koji su svoje rodno tlo zauvijek ostavili u ropotarnici neke lošije, ili možda čak i bolje povijesti. Tipičan je predstavnik ove vrste Nick Cave, koji je s ostatkom sastava The Birthday Party (Mick Harvey, Rowland S. Howard) rekao ‘zbogom’ Australiji potraživši svjetlije Sunce na sjevernoj hemisferi; odnosno u Londonu, zatim Berlinu, te nakon dugogodišnjih lutanja planetom iznova u Londonu, odnosno Brightonu gdje se u konačnici i skrasio.
Slična je i sudbina njegovog bliskog prijatelja Simona Bonneyja, lidera sastava Crime & The City Solution koji je svoje djelovanje započeo u domaćem okružju Melbournea, nastavivši ga u stranim sredinama Londona, Berlina, te na koncu Detroita. Znakovit je i primjer Scotta Walkera koji je, nakon raspuštanja The Walker Brothersa u drugoj polovici šezdesetih rodnu Ameriku zamjenio Britanijom, zemljom svojih predaka, ostvarivši jednu zanimljivu i poprilično čudnu karijeru.
Među emigrante takvog tipa možemo uvrstiti i Nico, Njemicu koja je svoj zvjezdani proboj započela u njujorškom sastavu The Velvet Underground, zatim Novozelanđanina Deana Warehama koji je američkoj alternativnoj glazbenoj sceni kontribuirao kao ključni član sastava Galaxie 500 i Luna, pa i Eugenea Hutza, Ukrajinca ruskih i židovskih korijena koji je svjetsku slavu doživio po dolasku u Sjedinjene države, utemeljivši gypsy punk projekt Gogol Bordello.
Popis je u stvari jako teško finalizirati, pošto iz sjećanja stalno iskaču nova imena – Neil Young koji je napustio Kanadu da bi zajsao u Americi, David Byrne, inače lider kultnog sastava Talking Heads koji je još u tinejđerskim danima napustio Britaniju nastanivši se u Sjedinjenim državama, Izraelac Eef Barzelay koji se također skrasio na Novom kontinentu gdje već dvadesetak godina uspješno predvodi sastav Clem Snide (nazvan po jednom od maglovitih, marginalnih likova iz opusa Williama S. Burroughsa), a tu su i nesretni John Lennon te njegova životna ljubav Yoko Ono, koji su nakon rasapa The Beatlesa odabrali New York kao životno boravište. Nažalost, ne baš sa sretnim ishodom. Na koncu, ne zaboravimo ni štovanog Branimira Štulića koji je čitav ovaj čemer i jad mizernih balkanskih banana državica zamjenio sivim ali obećavajućim nebom Kraljevine Nizozemske.
Ipak, ovakav vid emigracije nije nekakav novovjeki hir. Pojednci su u prijašnjim, mračnijim vremenima praktički bivali prinuđeni oproštajno poljubiti europsko tlo, te u strahu pred tadašnjim nacističkim zlom potražiti novi život na drugoj strani oceana. Nekako se logički nameće njemačka glumica i pjevačica Marlene Dietrich, inače ljubavnica književnika Ericha Remarquea koji je već 1933., nakon što su se njegove dvije dotad objavljene knjige našle na jednoj od Goebbelsovih lomača također prebjegao preko mora. Još jedna glumica i pjevačica, Audrey Hepburn, možda spada u poslijeratne emigrante, no zato je primjer Ala Jolsona zamalo antologijski – riječ je o litvanskom Židovu kojega je sudbina koncem devetnaestog stoljeća nasukala na istočnu obalu sjeveroameričkog kontineta, a ostalo je već legenda. Dovoljno se prisjetiti detalja da je upravo Jolson (rođen kao Asa Yoelson) bio prva osoba čiji se glas začuo na zvučnom filmu (riječ je, naravno, o čuvenom Jazz Singeru).
Ukoliko se pak želimo vraćati u mnogo dalju prošlost, barokni nam period nudi još jedan skladno uklapajući primjer, odnosno životni put njemačkog skladatelja Georga Friedricha Handela koji se nakon brojnih premišljanja skrasio u Lodnonu.
Neke priložene skladbe izmuču ovakvoj strogoj klasifikaciji. Tako je, primjerice uvršten jedan od najranijih radova Irvinga Berlina, Blues Skies (namjerno ne u izvornoj, već u verziji Willie Nelsona). Priča o toj kompziciji je pomalo banalna – stigavši u vrijeme Prvog svjetskog rata iz ksenofobne i antisemitske Rusije u liberalnu Ameriku, Židov Irving Berlin je možda po prvi put u životu osjetio što znači živjeti punim plućima, bez strana za vlastitu egzistenciju kakav su nametali po zlu čuveni pogromi. U ovu se skupinu može uvrstiti i Boulevards of Magadan, izvorno skladba ruskog kantautora Vadima Kozina koji je u doba Staljinovih čistki protjeran u spomenuti grad na krajnjem istoku Rusije, no u izvedbi Marca Almonda. Također, uvrštena se skladba Rene and Georgette Magrite with their Dog after the War Paula Simona, s albuma Hearts & Bones (1984.) također dijelom tiče emigrantske tematike.
U istom svjetlu – Van Diemen’s Land sastava U2 govori o sudbini irskog pjesnika Johna Boylea O’Reillyja, jednog od vođe neuspjelog ustanka iz 1848. (bilo je to doba gladovanja i masovnih emigracija Iraca nakon nekoliko godina podbacivanja uroda krompira, tada ključne nacionalne hrane na ‘zelenom otoku’). O’Reilly je odlukom britanskih okupatorskih vlasti protjeran u Van Diemenovu zemlju, današnju Tasmaniju, no srećom se vrlo brzo dokopao Sjedinjenih država, gdje je nastavio svoje slobodarsko djelovanje.
Uvrštavanje Enoovog insrumentala Big Ship jest možda slobodni urednički čin, no ništa vas ne spriječava da zamislite jedan od onih parobroda koji su početkom dvadesetog stoljeća masovno prevozili europske emigrante u obećanu zemlju Ameriku…
Posebna je priča pak sudbina sastava Tuxedomoon. Iako je riječ o svojevrsnom međunarodnom umjetničkom kolektivu, bitno je naglasiti da su Steven Brown i Blaine L. Reininger karijeru započeli u rodnoj im Americi, konkrento u liberalnom San Franciscu. Početkom osamdestih se, slično Scottu Walkeru petnestak godina ranije relociraju na europskom tlu, poprilično suprotno od uobičajenog tijeka emigranskih linija.
Ovaj pomalo razduljeni tekst, kojemu je primarna svrha bila obratiti pažnju na suvremene emigrante iz svijeta popularne glazbe (a zašao je i u neka druga područja) definitivno nije zaokružen niti zaključen, no u tom bi slučaju izgubio svoju svrhu, postavši tek šturim popisom svih onih kreativaca koji su zbog političkih, zakonskih ili pak tek stvaralačkih razloga odlučili na određeno vrijeme, a neki i doživotno napustiti tlo na kojemu su rođeni.
Ali, upravo zato i ima smisla!
powered & provided by ©eXit
autor: Vjeran Stojanac, 15/12/2015
Arhiva
A concert Tribute to Phil Ochs by his friends održan je u svibnju 1976. u njujorškom Felt Forumu, mjesec dana…
Kroz nekoliko dana obilježavamo 225. obljetnicu Francuske revolucije, događaja koji je započeo proces ukidanja monarhija i stvaranja modernih nacionalnih država – republika. Iako je revolucija sprovedena uz poklič “Jednakost, Bratstvo, Sloboda!”, jasno je da su ti ideali vrlo brzo iznevjereni. Štoviše, nisu li svi povijesni pokušaji mijenjanja društva na bolje na kraju zastranili iznevjerivši svoju izvornu namjeru? Pročitajte priloženi tekst, te po želji poslušajte glazbenu listu koja poprilično vjerno ocrtava tu činjenicu.
Europski urbani i ruralni krajobraz pred nadolazeću vremensku nepogodu – ne zvuči loše zar ne? Da, to je tema ovotjedne liste emisije Soda Fountain. A za detalje; kliknite na naslov ili na BT tower, pa će Vam neke stvari, poput priloženih skladbi (i razloga zašto baš te) biti jasnije!
Soda Fountain, odnosno Jutarnji program četvrtkom se ovog tjedna bavi individualizacijom krivnje glede kolektivnog zločina u vidu singer/songwriter nastojanja (i uspjeha). Sve u listi navedene osobe spadaju u neku vrstu odmetnika, ako ne od zakona, onda barem od samih sebe. No, individualizacija će uspjeti, te spomenutima donijeti barem dio iskupljenja samo ukoliko im slušanjem liste pružite podršku. God Bless USA!
playlist