The Byrds

– – .

The Byrds su jedno od onih imena koje će rijetko biti spomenuto u okviru utjecajne plejade ključnih sastava šezdesetih, poput Beatlesa, Kinksa, Velvet Undergrounda ili The Doorsa. No, trag koji su ovi pioniri psihodeličnog popa, space rocka, te country rocka ostavili na globalnoj glazbenoj sceni je toliko dubok i nemjerljiv da je praktički neizbrisiv, te definitivno nadmašuje prethodno spomenuta, razvikana imena! Uostalom, taj je upliv i danas jasno uočljiv!

 

The Byrds su jedno od onih imena koje će rijetko biti spomenuto u okviru utjecajne plejade ključnih sastava šezdesetih, poput Beatlesa, Kinksa, Velvet Undergrounda ili The Doorsa. No, trag koji su ovi pioniri psihodeličnog popa, space rocka, te country rocka ostavili na globalnoj glazbenoj sceni je toliko dubok i nemjerljiv da je praktički neizbrisiv, te definitivno nadmašuje prethodno spomenuta, razvikana imena! Uostalom, taj je upliv i danas jasno uočljiv!

Izvorna postava Byrdsa: David Crosby, Chris Hillman, Jim Roger McGuinn, Michael Clarke i Gene Clark

Izvorna postava Byrdsa: David Crosby, Chris Hillman, Jim Roger McGuinn, Michael Clarke i Gene Clark

Kada se govori o najutjecajnijim glazbenim imenima u drugoj polovici 20. stoljeća, jedan se sastav – The Byrds – nažalost skoro pa redovito zanemaruje. Razlog može biti neznanje, ignorancija ili glupost, no svaki će imalo ozbiljniji poznavatelj strujanja na suvremenoj sceni upravo njih prepoznati kao pokretače više od jednog danas aktualnog i razrađenog pravca. Uostalom, zaslužni su za prvo uspjelo križanje protestnog folka s beatlesoidnim pop zvukom, kao i za nastanak psychedelic rocka, country rocka pa i space rocka!

The Byrds su utemeljeni ljeta 1964. u Los Angelesu, a pokretači bijahu Jim McGuinn, David Crosby, Chris Hillman i Gene Clark. Skorašnjim pridruživanjem bubnjara Michaela Clarkea definirana je izvorna, zvjezdana postava Byrdsa koja je, uz neke minimalne izmjene, zaslužna za pet kultnih albuma koje je sastav ostavio u razdoblju od 1965. do 1968. Već se na prvom studijskom ostvarenju Mr. Tambourine Man uočava njihov specifični pristup iskazan kroz slaganje vokalnih harmonija te McGuinnov zvečeći ‘jingle-jangle’ zvuk Rickenbaker gitare. Na albumu se nalaze čak četiri Dylanove obrade, a zanimljiv je i njegov komentar o istima – smatrao je kako je riječ tek o još jednom sastavu koji preživljava izvodeći obrade renomiranih autora, no pogriješio je u procjeni. Čuvši Byrdse shvatio je ono što će za koju godinu svima postati jasno – Byrdsi možda polaze od folk predloška, no uspješno ga nadograđuju vlastitom vizijom hibrida folka i popa! Idući album, Turn! Turn! Turn!, nastavlja zacrtanim pravcem, istovremeno otvarajući vrata i drugim autorima, u prvom redu Davidu Crosbyju koji se, istina, tek treba izboriti za svoje mjesto uz već dokazane skladateljske sposobnosti jednog McGuinna ili Gene Clarka. Iako će ovdje doprinijeti tek s dvije skladbe (Stranger in a Strange Land, dostupna na reizdanju, te koautorstvo s McGuinnom na Wait and See), Crosby će već na idućem albumu (Fifth Dimension, 1966.) preuzeti lavovski autorski dio.

Upravo će Fifth Dimension označiti početak koketiranja The Byrdsa s psihodeličnim formama – znakovito, otprilike u isto vrijeme kada i Beatlesi s albumom Revolver te nepunih godinu dana pošto su Kinksi začeli trend sa skladbom See My Friends – što ih u pravom smislu riječi čini jednima od pionira tog žanra. Antologijska skladba Eight Miles High sa svojim košmarnim LSD-oidnim tekstom, nervoznom bas linijom i nepredvidivom McGuinnovom gitarskom solo dionicom na neki je način uz Interstellar Overdrive Pink Floyda školski primjer psihodeličnog rocka, dok će Mr. Spaceman, folk rock pjesma s tematikom izvanzemaljske otmice navijestiti neke buduće interese sastava. Znakovito je i korištenje efekta mlaznog propulora na zaključnoj 2-4-2 Fox Trot (The Lear Jet Song), što i ne iznenađuje, već se savršeno uklapa u godinu ranije zabilježenu McGuinnovu izjavu, poznatu i kao 1st Sound Postulate (Prvi zvučni postulat):

I think the difference is in the mechanical sounds of our time. Like the sound of the airplane in the Forties was a rrrrrrrroooooaaaaaaaahhhhhhhh sound and Sinatra and other people sang like that with those sort of overtones. Now we’ve got the krrrriiiisssssssshhhhhhhh jet sound, and the kids are singing up in there now. It’s the mechanical sounds of the era: the sounds are different and so the music is different. I trust everything will turn out all right.

Početkom sljedeće godine izlazi Younger Than Yesterday, drugi biser u psihodeličnoj trilogiji The Byrdsa. Iako Gene Clark više nije član, Byrdsi ne gube na entuzijazmu i kvaliteti, ponajviše zahvaljujući svježe otkrivenim talentima Davida Crosbyja i Chrisa Hillmana. Ovaj će album uvesti u opću uporabu kovanicu Space Rock, istu onu koja će kasnije doživjeti revitalizaciju pa i revalorizaciju na uratcima Pink Floyda, Hawkwinda i Davida Bowiea. Najočitiji je primjer pjesma C.T.A.-102 koja na svojstven način preispituje otkriće istoimenog kvazara – naime, 1963. ruski astrofizičar Nikolai Kardashev predložio je mogućnost da pravilno emitirano radio zračenje predstavlja pokušaj uspostavljanja međugalaktičkog kontakta od strane neke udaljene civilizacije, no na kraju se ispostavilo kako je to bio lažni alarm. Kvazari i pulsari očito se vole igrati sa znanstvenicima, slično kao i The Byrds sa svojom publikom – spomenuta pjesma započinje kao klasična psihodelična rock konstrukcija s izraženom gitarskom dionicom koja dočarava emitiranje terestrijalnih signala s radio teleskopa, no nakon treće strofe slijedi nagli rez – kroz kakofonični niz izobličenih tonova djelomično se vraća izvorna tema svedena na mizerni, tranzistorski zvuk i onda najednom poruka inteligentnog bića na jeziku nepoznate konstrukcije i podrijetla, izvedena propuštanjem McGuinnovog glasa kroz elektronički oscilator. Tu je i Crosbyjev raga rock eksperiment Mind Gardens, pjesma kojoj je sudbina dodijelila vječnu borbu s Harrisonovom Within You Without You u smislu manifesta ‘indijskog’ žanra, te još dva njegova vrhunska djela, Everybody’s Been Burned i Renaissance Fair, kao i pjesme koje su promovirale Chrisa Hillmana kao vrsnog autora, Thoughts and Words, Time Between te pomalo kinksoidna Have You Seen Her Face. McGuinn ponovno poseže za obradom Dylana – ovoga je puta riječ o pjesmi My Back Pages s albuma Another Side of Bob Dylan (1964.).

trilogy

Ključna trilogija Byrdsa: 5th Dimension, Younger Than Yesterday i The Notorouos Byrd Brothers

Hibrid psihodeličnog zvuka i space rocka prožima i idući album, The Notorious Byrd Brothers, po mnogima (a i potpisniku ovih redaka) njihov najbolji album. Unatoč narušenim odnosima u sastavu – Crosby je već u konstantnom sukobu s McGuinnom oko zastupljenosti osobnog autorskog materijala, a ni Hillman nije najsretniji razvojem događaja – riječ je o iznimnom ostvarenju koje od uvodne Artificial Energy pa do odjavne Space Odyssey u potpunosti zaokuplja pažnju slušatelja. Pjesma Goin’ Back savršeno zvuči i poprima tipično byrdsovski štimung unatoč činjenici kako je riječ o obradi Carole King, a uz Crosbyja koji je napustio bend tijekom snimanja, opet je briljirao Chris Hillman, što kroz vlastite skladbe poput celestijalne Natural Harmony, što u kolaboracijama s McGuinnom i Crosbyjem (Draft Morning, Change Is Now, Dolphin’s Smile, Tribal Gathering, Old John Robertson). Jedan od peakova albuma jest još jedna obrada Carole King, pjesma Wasn’t Born to Follow, koja će se iduće godine u akustičnoj McGuinnovoj verziji pojaviti u kultnom filmu Easy Rider, a u psihodeličnom se country valceru Get to You kao autor uz McGuinna potpisuje i bivši član Gene Clark. Iako nije poznato čak ni vrsnim poznavateljima Byrdsa, on se na kratko vrijeme tijekom snimanja The Notorious Byrd Brothersa uistinu vratio u matični sastav, najvjerojatnije kako bi po Crosbyjevu odlasku pripomogao oko snimanja vokalnih harmonija. Ipak, to očito nije bilo dovoljno da se njegov lik pojavi na omotu albuma, koji je opet posebna priča za sebe. Članovi sastava – redom Chris Hillman, Roger McGuinn (koji je u međuvremenu promijenio ime Jim zbog, kako je sam rekao, kozmičko-karmičkih razloga) te Michael Clarke izviruju kroz prozore nekakve kamene brvnare, koja pak ima četiri vidljiva prozora. Ono što je posebno zanimljivo jest konj koji bulji iz posljednjeg prozora, što je očito nepodobna McGuinnova sprdnja na odbjeglog Crosbyja. Kažem nepodobna iz razloga što bi morž definitivno više pristajao od konja!

The Byrds u vrijeme rada na albumu 'Sweetheart of the Rodeo': Kevin Kelley, Gram Parsons, Roger McGuinn i Chris Hillman

The Byrds u vrijeme rada na albumu ‘Sweetheart of the Rodeo’: Kevin Kelley, Gram Parsons, Roger McGuinn i Chris Hillman

The Notorious Byrd Brothers zatvara veličanstvenu trilogiju započetu s albumom Fifth Dimension, ali i postojanje Byrdsa kao progresivnog glazbenog sastava koji je svojim uratcima mijenjao glazbenu povijest. Istina, većina će štovatelja prihvatiti i naredno ostvarenje, Sweetheart of the Rodeo, na kojemu je svoj obol sastavu dao i veliki Gram Parsons. Iako je taj album predstavljao radikalni zaokret u karijeri sastava koji s izvornim Byrdsima više nije imao veze, očito je da su upravo tu iskorišteni i forsirani elementi folka, countryja i bluegrassa godinama brižljivo tkani u zvučnu strukturu Byrdsa. Iako sve u svemu pristojno ostvarenje koje između ostalog donosi i neke Parsonsove highlighte poput Hickory Wind ili One Hundred Years from Now, Sweetheart of the Rodeo u konačnici je ipak skup obrada autora poput braće Louvin, Woody Guthriea, Merle Haggarda ili Boba Dylana, što je u popriličnom neskladu s izvornom McGuinnovom namjerom da kroz album prikaže razvoj američke popularne glazbe u dvadesetom stoljeću. Jednostavno, to više nisu bili The Byrds, mada će pod tim imenom, ali sasvim drukčijom postavom do konca 1972. McGuinn snimiti još pet albuma.

Osvrnimo se tek kratko na tu pomalo s razlogom zanemarenu fazu The Byrdsa. Problem nije u nedostatku kvalitete, pošto je sastav kroz te četiri godine snimio i neke antologijske brojeve, već u statističkoj prosječnosti koja unatoč određenim glazbenim peakovima nije mogla parirati veličanstvenoj prvoj fazi. Također, odlazak praktički svih izvornih članova koji su ujedno svaki na svoj način bili kreativni geniji (Clark, Crosby, Hillman, pa i kasnije pridošli Parsons) ostavlja sastav u rukama McGuinna kojemu se autorske zasluge ne mogu negirati, no u globalu je bio bolji organizator i tehničar nego skladatelj ili eksperimentator.

DrByrdsCoverDr. Byrds & Mr. Hyde iz 1969. prvi je album odrađen u potpuno novoj postavi. Pored McGuinna, tu su novopridošli Gene Parsons (nije u srodstvu s Gramom), basist John York (kojega će vrlo brzo zamijeniti Skip Battin) te izvrsni gitarist Clarence White čiji će upliv donekle specifično obojiti ovu finalnu, pomalo bezličnu fazu. Sam naziv albuma sugerira dva lica benda, ono okrenuto budućnosti – dio naziva Dr. Byrds ispisan je fontom karakterističnim za tadašnje računalne terminale, dok onaj tradicionalniji Mr. Hyde priziva natpise s potjernica iz zlatnog doba Divljeg zapada. Nažalost, glazba priložena na albumu ne prati baš vjerno ovu jako dobro zamišljenu, no traljavo razrađenu ideju.

Koncem iste godine The Byrds objavljuju možda najbolje ostvarenje iz druge faze svojeg djelovanja, album Ballad of Easy Ryder. Iako uglavnom poznat po naslovnoj skladbi, čija je akustična verzija uporabljena u filmu Easy Rider, ovaj uradak donosi niz odličnih skladbi poput obrade Deportee Woody Guthriea, Oil In My Lamp, Tulsa County ili pak još jedan osvrt na blijedeće space rock tragove, pjesmu Armstrong, Aldrin and Collins, posvetu prvom spuštanju čovjeka na Mjesec koje se zbilo tijekom priprema za snimanje albuma. Unatoč svim navedenim kvalitetama, Ballad of Easy Rider je tek dobar patchwork kojeg su skladali i sastavili relativno mladi no vrsni glazbenici pod vodstvom dokazanog control freaka kakav je McGuinn, ali ništa više od toga.

Od sličnog se predloška McGuinn nije udaljavao ni pri razradi budućih projekata. Zvuk Byrdsa ranih se sedamdesetih pretvorio u karikaturu pravaca kroz koje je sastav prethodno prolazio (a nekima i udario temelje), a najčešće je opisivan kao country rock s psihodeličnim elementima. Navedeno važi za dvostruki album (Untitled), kombinaciju studijskih snimki iz 1970., kao i koncertnih zapisa skladbi uglavnom iz one prve, zvjezdane faze Byrdsa, te za dva albuma snimljena 1971., Byrdmaniax i Farther Along. Naravno, bilo bi bespredmetno ova ostvarenja nazivati potpunim šundom, no priloženim skladbama uglavnom nedostaje smisla i energičnosti iz druge polovice šezdesetih.

The Byrds u prosincu 1968: Clarence White, John York, Gene Parsons i Roger McGuinn

The Byrds u prosincu 1968: Clarence White, John York, Gene Parsons i Roger McGuinn

Ako se nešto ovoj drugoj inkarnaciji The Byrdsa može iskreno priznati, to je činjenica da su bili odličan koncertni sastav, no slava i status ne grade se isključivo na živim nastupima. Vidjevši kako daljnje forsiranje uglavnom vlastitih ideja te poneke tuđe gubi smisao, McGuinn će egzistenciju sastava staviti na led. Pokušano je čak s potpunim obnavljanjem one izvorne postave iz 1965. (McGuinn, Clark, Crosby, Hillman, Clarke) koja je u ožujku 1973. snimila povratnički album nazvan jednostavno Byrds, no taj je pokušaj samo dokazao koliko su se bivši suradnici u međuvremenu idejno i kreativno razišli. Ni s novom postavom nije bilo sreće, pošto je 14. srpnja iste godine pred jednim noćnim klubom u Los Angelesu poginuo gitarist Clarence White (oborio ga je pijani vozač koji je pobjegao s mjesta nesreće). Time je stavljena definitivna točka na djelovanje sastava zvanog The Byrds.

Idućih će se desetljeća tri, kako se pokazalo, ključna člana – McGuinn, Crosby i Hillman – u više navrata nalaziti zbog zajedničkih nastupa, uglavnom u humanitarne svrhe, no neke ozbiljnije nakane po pitanju ponovnog pokretanja benda nije bilo. Stvari tako stoje i danas, uz napomenu da su u međuvremenu ovaj svijet napustili Gene Clark i Michael Clarke (oba iz izvorne postave) te Gram Parsons.

Ovaj je kratki osvrt započeo tvrdnjom kako su The Byrds možda zapostavljen, ali definitivno utjecajan glazbeni sastav. S distance od četiri desetljeća od njihovih najznačajnijih ostvarenja, ova izjava polako dobija na važnosti. Prvi se znakovi uočavaju još u sedamdesetima kod imena poput The Banda, Crazy Horse, Eaglesa, Toma Pettyja ili Big Stara, a stvar eskalira početkom osamdesetih kod tadašnjih nezavisnih sastava koji populariziraju McGuinnov karakteristični ‘jingle-jangle’ gitarski zvuk, primjerice R.E.M-a (Peter Buck i Michael Stipe nemali su broj puta upravo Byrdse naveli kao vodeće uzore) te kod većine imena skupljenih pod Paisley Underground šatorom – dovoljno je tek spomenuti The Long Ryderse, Green on Red, Dream Syndicate, The Three O’Clock i naročito Rain Parade. Utjecaj Byrdsa itekako je vidljiv i na ‘pustinjskim’ sastavima iz kasnih osamdesetih poput Giant Sanda i Thin White Rope, a svoje je pipke pustio i do udaljenih nepoznatih zemalja južne hemisfere – valjda rani albumi Go-Betweensa, The Churcha i The Cleana dovoljno govore. Na starom je kontinentu situacija još zgusnutija. Još su koncem sedamdesetih The Soft Boys ugrađivali elemente psihodelične Byrds poetike u svoje pjesme. Ranih će osamdesetih The Smiths u svojem pokušaju bijega iz pakla synth popa i New Romantics trenda spas potražiti upravo u naslijeđu Byrdsa, na što upućuju neke Morrisseyjeve vokalne harmonije, a posebno Marrov stil sviranja gitare koji se izravno oslanja na McGuinnove razlomljene zvečeće akorde. Psihodelični pop karakterističan za prvu fazu Byrdsa oblikovao je i zvuk sastava House of Love, dok je o utjecaju na The Stone Roses praktički bespredmetno trošiti riječi – netko je uostalom izjavio kako se njihov prvi album može komotno preimenovati u Tribute to The Byrds, Vol. 1. Kao jedan od temeljnih uzora, Byrdse će prihvatiti i sastavi poput Ride, Primal Screama, Inspiral Carpetsa pa čak i The Thrillsa ili Blura te neka imena stasala na prijelazu tisućljeća poput The Clinic i posebno The Coral. Na drugoj, Byrdsima rodnoj strani oceana situacija je slična – gotovo da nije moguće naći sastav iznikao na nasadima Americane koji na neki način ne referira na njih. Walkabouts, Old 97’s, Jayhawks, Lone Justice, Willard Grant Conspiracy, Wilco ili Son Volt tek su neka od imena!

 

06/03/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , ,