U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka – klangschrift jednog predapokaliptičnog razdoblja.
Mislim, tko će čekati 18. svibnja? To me podsjeća na nekrofile koji čekaju Dan mladosti (pravilnije je reći: Dan umirovljenika). Ili na ratne veterane minhenske bojne koji nisu ni vidjeli obale Isara!
Ovotjedno će izdanje Soda Fountaina predstavljati glazbeno vozilo kroz uglavnom sive i beznadne sedamdesete, a posvećeno je svima onima koji su rođeni početkom i sredinom tog desetljeća, uključujući i malenkost u vidu potpisnika ovih redaka, dok će priložena glazbena lista pokušati dočarati ambijent u kojemu su ta novorođenčad kmečala, kenjala pelene, borila se s prvim koracima i onim rudimentarnim slogovima i riječima… dok je Svijet po ko zna koji put još jednom pokušavao otići kvragu!
All hail the American Night!
What was that?
Sounds like…
Guns…
Thunder.
/James Douglas Morrison/