KLFM

Hank Williams Said It Best!

 

Pomalo je tužno kako ljudi zaboravljaju glazbene velikane koji su tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća krčili nove puteve te tako omogućili da se tamo negdje početkom pedesetetih počne uobličavati trend koji je u međuvremenu zadobio bitno šire značenje od onog izvornog – rock’n’roll. Jer, isti svoje korijene ima u swingu, ragtimeu, bluesu, folku, countryju…

Zastanimo tren kod ove tri zadnje imenice. Sve su one označivale pravce koji su se ležerno i neobavezno gubili negdje između limba i populizma, sve dok se nisu pojavila tri vizionara koja su svojim ‘područjima’ dala izrazitu individualnu notu te ih time ne samo ojačala, već im omogućila i daljnji život kako u izvornom obliku, tako i u vidu nekih nadolazećih ‘hibrida’.

Po pitanju bluesa, to je definitivno Robert Johnson, čovjek iz Delte koji je sveprisutnoj tuzi vlastitog izričaja pridodao mistične, zamalo faustovske elemente poput simbolike raskrižja i prodavanja duše vragu, a u legendarne ga je visine pored urođene kreativnosti vinula i nesretna, prerana smrt (možemo čak reći da je Johnson bio ‘utemeljitelj’ tzv. kluba 27).

Folk je svoj put kanalizirao kroz lik i djelo Woodyjea Guthriea, prvog protestnog autora čije će stvaralaštvo nemjerljivo utjecati na nadolazeće generacije kantautora (Bob Dylan, Phil Ochs, Donovan, Joan Baez i dr.). Također, njegov ljevičarski angažman, kao i danas već kultna lutanja diljem Amerike predstavljaju još jednu poveznicu, onu s generacijom buntovnih literata koji će se od sredine četrdesetih pa nadalje uobličavati kao ‘Beat generacija’.

Hank Williams

Preostaje country, dakle? Poprilično širok pojam čija je granica s onim što se svodi pod folk poprilično nejasna i rasplinuta, mada ga kritika šturo definira kao ‘južnjački folk’, no i time nije moguće izbjeći pitanje u kojoj mjeri country objedinjuje podžanrove poput bluegrassa, honky-tonka, outlaw conutryja i sl. Individua koja ga je ‘prisvojila’ te podigla na višu razinu jest ista ona čije je ime tema ovotjednog izdanja emsije Soda Fountain – Hank Williams!

Upliv ovog ‘svetog trojstva’ neodvojiv je dakle kako od onog ranog, tako i kasnijeg rock’n’rolla, čak i u inačici kada taj novoskrojeni trend proširi horizonte i reducira svoj naziv u rock. Ipak, do konačne će sinteze trebati pričekati Grama Parsonsa i njegovu viziju ‘kozmičke americane’.

No, pustimo do daljnjeg Johnsona i Guthriea na miru, bit će prilike da se i njihovo djelo približi KLFM-ovom slušateljstvu!

Životopis Hirama Kinga ‘Hanka’ Williamsa je danas već dio obavezne glazbene lektire, te ćemo se osvrnuti samo na najbitnije i najupečatljvije trenutke njegova života. Poput brojnih drugih kantautora koji su ostavili neizbrisiv trag, i Hank se s glazbom družio od najranijih dana, ali ne samo zbog vlastitog izbora, pa ni sveprisutnosti folka, odnosno countryja u njegovoj rodnoj Alabami, već i zbog urođene malformacije kičme koja ga je spriječila u druženju s vršnjacima i u bavljenju sportom. Štoviše, konstantna bol koju je Hank trpio cijelog života (stručni naziv boljke jest spina bifida occulta) kumovala je njegovu nekontroliranom uzimanju morfija i sličnih ‘painkillera’, te ogromnih količina alkohola. Upravo će ta kombinacija rezultirati fatalnim posljedicama u vidu srčanog udara: Hank će na novogodišnje jutro 1953., u svojoj tridesetoj godini napustiti ovaj svijet, postavivši tako standard po kojemu oni najbolji kantautori odlaze prvog dana Nove godine (vidjeti: Townes).

01 Hank Williams – Ramblin’ Man
02 Jack White – You Know That I Know
03 Steve Young – Montgomery In The Rain
04 David Allan Coe – The Ride
05 The Rolling Stones – You Win Again
06 The Riffing Cowboys – Honky Tonk Blues
07 Johnnie & Jack – Hank Williams Will Live Forever
08 Hank Williams – I Heard That Lonesome Whistle
09 Patty Loveless – You Are Through Fooling Me
10 The The – I Saw The Light
11 Elliott Smith – The Lost Highway
12 Bob Dylan – The Love That Faded
13 Alejandro Escovedo – You Win Again
14 Hank Williams – Jesus Died For Me
15 Alan Jackson – Midnight In Montgomery
16 The Residents – Kaw-Liga
17 Vernon Oxford – When God Comes And Gathers His Jewels
18 Merle Haggard – The Sermon On The Mount
19 Darrell Scott – Hank Williams’ Ghost
20 Cowboy Junkies – I’m So Lonesome I Could Cry
21 Lucinda Williams – I’m So Happy I Found You
22 The Jesus & Mary Chain – Your Cheatin’ Heart
23 Ryan Adams – Lovesick Blues
24 Levon Helm – You’ll Never Again Be Mine
25 Hank Williams – How Can You Refise Him Now
26 Sheryl Crow – Angel Mine
27 Norah Jones – How Many Times Have You Broken My Heart
28 Vince Gill & Rodney Crowell – I Hope You Shed A Million Tears
29 The Riffing Cowboys – Moanin’ The Blues
30 Red Hot Chilli Peppers – Why Don’t You Love Me
31 Holly Williams – Blue Is My Heart
32 Jerry Lee Lewis – I’ll Never get Out Of This World Alive
33 Jakob Dylan – Oh Mama Come Home
34 Guy Clark – Hank Williams Said It Best
25 Hank Williams – I’m So Lonesome I Could Cry

Tijekom života je napisao tristotinjak pjesama od kojih je objavljen tek dio, i to u formi 35 singlova i dva dugosvirajuća projekta. Nastupao je sam, ponekad uz pratnju sastava nazvanog Drifting Cowboys ili pak tek uz svoju ženu Audrey, no sve su te varijante odisale turobnim osjećajem usamljenosti koja je unatoč često durskim melodijama izbijala iz svake pore njegovih pjesama. Uostalom, koliko vam govore naslovi poput I’m so lonesome I could cry, I heard that lonesome Whistle ili pak I’ll never get out of this World alive?

Ova potonja pjesma posudila je svoje ime albumu Stevea Earlea iz 2011., ali i njegovom istoimenom romanu u kojem, poprilično znakovito, glavni junak Doc tijekom svojih morfijskih kriza u nekakvom sonambulnom, halucinatornom deliriju učestalo susreće sablast Hanka Williamsa (bitno je spomenuti da je lik Doca kreiran po također realnoj osobi, liječniku s ‘kupljenom dipomom’ Tobyju Marshallu koji je Hanku širokogrudno propisivao morfij i barbiturate).

Samoća je privremeno stanje, oblak koji neko vrijeme zakrije sunce, pa kad ode dalje, sunce kao da sja još blještavije. Kao kada si daleko od kuće i nedostaju ti osobe koje voliš i čini ti se da ih nikad više nećeš vidjeti. Ali vidjet ćeš ih, i vidiš ih, i tada više nisi sam.

Osamljenost je nešto posve drugo. Neizlječivo. Terminalno. Rupa u srcu kroz koju bi prošao kamionet. Tako je velika i duboka da je nikakav novac, ni viski, ni pička ni dop ne mogu ispuniti, jer si je sam iskopao i još je kopaš, jednom laži za drugom, jednim razočarenjem za drugim, jednim prekršenim obećanjem za drugim.

I Doc i Hank su davno prešli granicu između samoće i osamljenosti.

/Steve Earle, I’ll never get out of this World alive/

Hank je bio prvi kantautor koji se služio niskom ‘umjetničkih imena’, što danas u vremenu Willa Oldhama ili Davida Paja i ne zvuči tako rigidno. No, četrdesetih i pedesetih javnost nije imala sluha za neočekivane transformacije putem kojih je Hank Williams na koncu postao Luke the Drifter. Možemo te novozavjetne konotacije ostaviti ili negirati, no poruka je jasna! Jedino je idetitet Luke the Driftera jedno vrijeme bio upitan – Hank je, naime u ovoj ‘inkarnaciji’ odbacio traicionalni stil pjevanja u korist onog narativnog, što je mnoge štovatelje zbunilo. No, dvojbe su pomalo isčezle.

Riječ drifter priziva lutanje… Da, Hank je na određeni način bio ‘čovjek ceste’, iako ne u onom workin’ hobo kontekstu koji priziva Woodyja Guthriea, pa ni u onom kasnijem Kerouacovom modelu lutanja u smislu jednog novog, pravednijeg i duhovnijeg ‘osvajanja zapada’. Hank jednostavno nije mogao biti vezan za jedno mjesto, no rijetko je napuštao granice Alabame. Greenville, Montgomery, Birmingham, Mobile, Hoover, Florence; to su bili gradovi koji su obilježili njegov život, a svaki je izlet izvan matične savezne države, bio on kraći ili dulji redovito donosio Hanku nešto negativno. U Oklahoma Cityju je upoznao spomenutog Doca Marshalla koji je svojim neetičkim pristupom pogoršao Hankovo već načeto zdravlje i uznapredovalu ovisnost, a u Oak Hillu, West Virginia je pronašao smrt.

Njegovi ostaci danas počivaju na groblju u Montgomeryju, Alabama.

Na koji način današnjem razmaženosm slušateljstvu predočiti jedan dvosatni uvid u ostavštinu Hanka Williamsa? U prvom redu, kroz nekoliko njegovih izvornih skladbi, tek da znaju s kim imaju posla. Također, putem onoga što sačinjava gro ove emisije, a to su coveri njegovih vanvremenskih kompozicija u vrhunskim, mada često i transfiguriranim izvedbama The Residentsa, Jesus & Mary Chain, Elliotta Smitha, The The, Cowboy Junkiesa, Howe Gelba i drugih.

No, tu su i skladbe s albuma nazvanog The Lost Notebooks of Hank Williams, sazdanog od pjesama koje su koristeći stihove iz Hankove ostavštine uglazbili Jack White, Levon Helm, Bob Dylan, Jacob Dylan, Sheryll Crow, Rodney Crowell, Merle Haggard i drugi. Ukoliko vas ovakav pristup podsjeća na projekt Mermaid Avenue, gdje su pod blagoslovom Nore Guthrie jedan Billy Bragg plus sastav Wilco oživili godina mrtve Woodyjeve stihove, na pravom ste putu – to je to.

Zadnja stavka jest nekoliko priloženih pjesama koje u autorskom smislu nemaju ništa zajedničko s Hankom, osim jednog sitnog detalja – posvećene su njemu. Johnnie & Jack i njihova Hank Williams will live forever je solidan primjer, no još je znakovitija skladba nažalost nedavno preminulog Guya Clarka, Hank Williams said it best!

Treba li tražiti nešto više od toga?

 

Hear that lonesome whippoorwill
He sounds too blue to fly
The midnight train is whining low
I’m so lonesome I could cry

I’ve never seen a night so long
When time goes crawling by
The moon just went behind the clouds
To hide its face and cry

Did you ever see a robin weep
When leaves begin to die
That means he’s lost the will to live
I’m so lonesome I could cry

The silence of a falling star
Lights up a purple sky
And as I wonder where you are
I’m so lonesome I could cry

/Hank Williams, I’m so lonesome I could cry/

 

powered & provided by ©eXit

NAPOMENA: citirani navod preuzet je iz romana “S ovog svijeta neću nikad otić živ”, u prijevodu g. Janka Paravića te u izdanju “Šarenog dućana”, 2012.