KLFM

Postoji li vrijeme?

Vrijeme predstavlja ključni aspekt ljudskog iskustva, a ipak je jedna od najvećih životnih zagonetki. Svakodnevni život implicira pretpostavku da vrijeme neprekidno teče iz završene prošlosti prema budućnosti koja se tek treba dogoditi. Takvo intuitivno shvaćanje, u filozofiji poznato kao prezentizam, zastupa tezu da je sadašnji trenutak sve što zaista postoji. Prošlost je tek sjećanje na nešto što više nije stvarnost, a budućnost poimanje neostvarenih mogućnosti.

Sadašnji trenutak je onda tek jedan tanak isječak postojanja koji se polako kreće kroz vrijeme, a sa sobom nosi cijeli svemir. Sve što postoji, i sve do čega nam je stalo, odvija se isključivo unutar te uske granice “sada”. Grčki filozof Heraklit slikovito je opisao tu dinamičnu stvarnost tvrdnjom da nitko ne može dvaput zakoračiti u istu rijeku. Svijet je za njega bio u stanju vječite mijene; u trenutku kad dotaknete vodu, i vi i rijeka već ste se promijenili.

Doživljavamo protok vremena jer naš um neprestano obrađuje promjene, bilježi prošlost dok istovremeno iščekuje ono što slijedi. Prezentizam dakle prikazuje svemir koji se iz trenutka u trenutak neprestano stvara i uništava. Sadašnjim izborima pridaje golemu važnost, ali subjekte ostavlja na krhkom komadiću vremena, koji se nalazi između dvije praznine.

Ovo sve se čini potpuno prirodnim u kontekstu čovjekovog proživljenog iskustva, međutim, fizika dvadesetog stoljeća je silno narušila taj intuitivni okvir, te mu je suprotstavila radikalnu viziju stvarnosti poznatu kao eternalizam ili “blok-svemir”. Prema takvom shvaćanju stvarnosti, prostor i vrijeme se ne mogu poimati  zasebno. Umjesto toga, vrijeme čini četvrtu dimenziju, koja je uz tri fizikalne dimenzije utkana izravno u samu strukturu svemira. U četverodimenzionalnom bloku prostor-vremena; prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno i jednako su stvarne.

Kako je to moguće? Potragu za odgovorom vrijedi započeti u znanstvenim spisima Alberta Einsteina.