Ovog vas tjedna to jest ove subotnje večeri očekuju Michael J. Sheehy odnosno njegov album Distance is the Soul of Beauty. Album je onako tipično sheehyjevski (zaboravite Dream City Film Club, Miraculous Mule pa i ranije Michaelove samostalne radove) a nastajao je u njegovom stanu u središnjem Londonu tijekom karantene. Dvije su stvari uočljive – Michael je opet djelimično u akustičkim vodama em što je sjeverni London, odnosno Kentish Town – koji fiskalno spada u Borough of Camden – zamjenio strogim centrom! Najavimo album pjesmom za sve djevojke koje su odlučile isčeznuti iz nečijih života, a ima ih! Tko kaže da karantena ne može biti glazbeno produktivna?
I još nešto – ovo je prvi album potpisan isključivo Michaelovim imenom, još od 2007., kada je objavio izvrstan Ghost on the Motorway! Nećemo sad o Hired Mournersima i sličnome! Čak ni o St. Silas Intercession!
Živi album Toma Pettyja, Tom Petty FM Broadcast 1989. star je tridesetak godina ali je ova radijska (FM) snimka tek nedavno izletila. Inače Tom je umro drugog listopada 2017., u sedamdesetoj godini života. Ali legende ne umiru, koliko patetično zvućalo! Priložena je skladba datiraba 1985., but who gives a fuck?
Kako bi obišli sva tri anglofona kontinenta, nakon Britanije koja je u međuvremenu postala kontinent i Sjedinjenih Država skočit ćemo malko do Australije. Waves of Anzac/The Journey je uglavnom instrumentalni uradak ali Mick Harvey zna što radi! Uostalom nije prvi put da se zabavlja soundtrackovima! Usput, tematika je europska – gdje se inače ratuje, molim lijepo?
Opet teme vezane uz prošlostoljetne ratove? Roger Waters će biti ljubomoran, a nema dugo ni da su Neubauteni objavili uradak na temu WWI, Lament!
Ah kad sam već u tekstu spomenuo St. Silas Intercession. ovo vam još malo zabave:
I ovo – tekst sam doradio 7. listopada, neposredno po povratku iz poliklinike koju neću reklamirati i opet poanvljam tu riječ, neposredno nakon izlaska iz kratkotrajne ali ugodne narkoze, a pošto se jedan Tom spominje već, koristim priliku i da jednom Thomu ćestitam rođendan!
Usput taj kvart vrvi prijateljima – inicijali VW, AF… – ali i ne baš prijateljima , pa i bolje da sam bio sam!
Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije bio besmisleni pastiš, već nešto unikatno i zarazno. Ovaj danas egzistirajući ali ‘zaleđeni’ sastav izborio je stoga kultni status i definitnvno je najkvalitetnije ime koje je na škotskoj sceni izniklo sredinom devedesetih, što u okružju pojava poput Mogwaia, Arab Strapa ili Belle & Sebastian i nije baš tako beznačajan uspjeh!
Red prisjećanja na voljenog pokojnika, kratko razglabanje o umjetnicima čiji su uradci pronašli novi život u vidu toponima na omotu novog albuma sastava Saint Etienne, te drugi dio homagea Jeffrey Lee Pierceu – što više tražiti u ovim turbulentnim danima?
