The For Carnation djeluju negdje na rubu tišine i monotonije. I to rade savršeno dobro.
U prvom redu zamišljen kao samostalni uradak Briana McMahana, ovaj je sastav bezrazložno promatran kao side-projekt Slint-a, što uopće ne stoji, pogotovo jer u vrijeme objavljivanja prvog mini albuma (EP Fight Songs), Slint nije postojao vec pet godina.Takoder, Slint su svoju glazbu temeljili na nepredvidivim izmjenama atmosfera i ritmova, ali su prije svega bili prisutni i opipljivi.
The For Carnation to nisu. Kičma njihovog zvuka je fluidna, i samo se na trenutke približava post rock ‘konstrukciji’ (nastavk teksta će objasniti otkud navodni znakovi). Brian McMahan i David Pajo razmjenjuju gitarske dionice čija je svrha simulacija onog zaleđenog trenutka pred zoru, kada bolesnici najčešće umiru i kada se ljudi uglavnom odlučuju na suicid. Bilo kako bilo, The For Carnation u odredenim trenucima zvuče snježno i kišno lijepo. Imyr Marshmallow, Grace Beneath the Pines, Moonbeams i Winter Lair najbolji su primjer za to.
Još nešto; pojam post rock, kojeg neuki nesretnici danas zlorabe (u jedva nešto manjoj mjeri nego što su neki drugi nesretnici nekoć forsirali kovanicu simfo rock) jest prije generacijska nego li stilska odrednica. Nažalost, bez ikakvog razloga će The For Carnation svoje mjesto naći uz imena poput Radioheada, Sigur Rosa ili Mogwaija. Uz dužno poštovanje prema navedenim sastavima, nije lako sistematizirati određene glazbene pravce, a raditi tako nešto na temelju trenutnih (i to vrlo labilnih) odrednica prije je pokazatelj retardiranosti nego li neznanja. No, povijest suvremene glazbe puna je sličnih primjera gdje kvaziznalci ne uočavaju jasnu distinkciju između (navedimo najjednostavniji primjer) socijalnih trendova koji referiraju na glazbu i čisto umjetničkih pravaca čije nastajanje nema dodirnih točki sa globalnim društvenim i ekonomskim strujanjima. Mogao bih navesti primjer punka koji započinje kao čisto glazbeni trend (u USA) te se seli u Britaniju gdje se transformira u socijalni trend kojim niža srednja klasa vraća rock svom izvornom mjestu – klupskoj sceni, a tu je također i primjer post punka koji je zbirni naziv za kako prethodno postojeće, tako i novostvorene stilove uvjetovane socijalnim previranjima, odnosno punkom. Ako u ovu jednadžbu dodate i New Wave, zbunit ćete budale do krajnje granice, no to zna čak i biti zabavno. A sad zamislite u kojoj se mjeri pripadna jednadžba komplicira kad se govori o složenom pojmu čiju slojevitost pojedinci izbjegavaju koristeći banalno pojednostavljenje kroz termin post rock…
Dva izvrsna albuma i vrhunski singl: Prvi istoimeni (The For Carnation), EP Fight Songs i Marshmallows
I za kraj, ostavimo razglabanja koja unatoč dobroj namjeri neće dovesti do cilja, i vratimo se esencijalnom, u ovom slučaju glazbi sastava The For Carnation. Jedna od tužnijih činjenica jest da je David Pajo, inače također izvorni član Slinta bend napustio nedugo po snimanju prvog albuma. Šteta, jer je od sviju koji su protutnjali kroz postavu McMahanovog novog projekta jedino on imao snage i mogućnosti utjecati na konačnu sliku onoga što je gazda zacrtao. No, taj bi ostanak možda The For Carnation previše približio akustičnim vodama i tako ga lišio nekih temeljnih osobina. Ipak, kad se sve zbroji, to je tek nagađanje…
ZANIMLJIVOSTI:
The For Carnation su ovih dana reinkarnirani i odrađuju turneju po nesretnoj trumpovskoj Americi
Jedan moj prijatelj je svoj glazbeni projekt (kako mi je sam priznao) nazvao po albumu Marshmallows!
Bablje ljeto, odnosno ‘indian summer’ je vrijeme kada se životni sokovi, zaustavljeni nepodnošljvim ljetnjim žegama iznova bude. Takva je situacija i na području glazbenog izdavaštva – u roku od tjedan dana su se pojavila tri obećavajuća albuma, ‘The Golden Gymnasium’ sastava Okkervil River, Laneganov album covera nazvan ‘Imitations’, te ‘Ghost Republic’, povratnički (no i sasvim drukčiji) uradak kultnih Willard Grant Conspiracy.
Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi tri upravo objavljena albuma kultnih prekooceanskih kantautora Simona Joynera, Johnnyja Dowda i Williama Elliotta Whitmorea. Naizgled je riječ o tri posve različite jedinke, miljama udaljene u vlastitom doživljaju Americane, no to je tek privid pošto dubljom analizom u svim ovim djelima možete pronaći natruhe melankolije, apsurda i bijesa prikrivenog katkad tugom, katkad humorom. Stoga, ove subote uživajte premijerno u albumima “Grass, Branch & Bone”, “That’s Your Wife on the Back of My Horse” i “Radium Death”.
Jandek je jedan od najenigmatičnijih kantautora – krije vlastiti identitet, izbjegava medije; a njegova je glazba osobni izraz koji balansira na granici genijalnosti i neslušljivosti!
