The For Carnation djeluju negdje na rubu tišine i monotonije. I to rade savršeno dobro.
U prvom redu zamišljen kao samostalni uradak Briana McMahana, ovaj je sastav bezrazložno promatran kao side-projekt Slint-a, što uopće ne stoji, pogotovo jer u vrijeme objavljivanja prvog mini albuma (EP Fight Songs), Slint nije postojao vec pet godina.Takoder, Slint su svoju glazbu temeljili na nepredvidivim izmjenama atmosfera i ritmova, ali su prije svega bili prisutni i opipljivi.
The For Carnation to nisu. Kičma njihovog zvuka je fluidna, i samo se na trenutke približava post rock ‘konstrukciji’ (nastavk teksta će objasniti otkud navodni znakovi). Brian McMahan i David Pajo razmjenjuju gitarske dionice čija je svrha simulacija onog zaleđenog trenutka pred zoru, kada bolesnici najčešće umiru i kada se ljudi uglavnom odlučuju na suicid. Bilo kako bilo, The For Carnation u odredenim trenucima zvuče snježno i kišno lijepo. Imyr Marshmallow, Grace Beneath the Pines, Moonbeams i Winter Lair najbolji su primjer za to.
Još nešto; pojam post rock, kojeg neuki nesretnici danas zlorabe (u jedva nešto manjoj mjeri nego što su neki drugi nesretnici nekoć forsirali kovanicu simfo rock) jest prije generacijska nego li stilska odrednica. Nažalost, bez ikakvog razloga će The For Carnation svoje mjesto naći uz imena poput Radioheada, Sigur Rosa ili Mogwaija. Uz dužno poštovanje prema navedenim sastavima, nije lako sistematizirati određene glazbene pravce, a raditi tako nešto na temelju trenutnih (i to vrlo labilnih) odrednica prije je pokazatelj retardiranosti nego li neznanja. No, povijest suvremene glazbe puna je sličnih primjera gdje kvaziznalci ne uočavaju jasnu distinkciju između (navedimo najjednostavniji primjer) socijalnih trendova koji referiraju na glazbu i čisto umjetničkih pravaca čije nastajanje nema dodirnih točki sa globalnim društvenim i ekonomskim strujanjima. Mogao bih navesti primjer punka koji započinje kao čisto glazbeni trend (u USA) te se seli u Britaniju gdje se transformira u socijalni trend kojim niža srednja klasa vraća rock svom izvornom mjestu – klupskoj sceni, a tu je također i primjer post punka koji je zbirni naziv za kako prethodno postojeće, tako i novostvorene stilove uvjetovane socijalnim previranjima, odnosno punkom. Ako u ovu jednadžbu dodate i New Wave, zbunit ćete budale do krajnje granice, no to zna čak i biti zabavno. A sad zamislite u kojoj se mjeri pripadna jednadžba komplicira kad se govori o složenom pojmu čiju slojevitost pojedinci izbjegavaju koristeći banalno pojednostavljenje kroz termin post rock…
Dva izvrsna albuma i vrhunski singl: Prvi istoimeni (The For Carnation), EP Fight Songs i Marshmallows
I za kraj, ostavimo razglabanja koja unatoč dobroj namjeri neće dovesti do cilja, i vratimo se esencijalnom, u ovom slučaju glazbi sastava The For Carnation. Jedna od tužnijih činjenica jest da je David Pajo, inače također izvorni član Slinta bend napustio nedugo po snimanju prvog albuma. Šteta, jer je od sviju koji su protutnjali kroz postavu McMahanovog novog projekta jedino on imao snage i mogućnosti utjecati na konačnu sliku onoga što je gazda zacrtao. No, taj bi ostanak možda The For Carnation previše približio akustičnim vodama i tako ga lišio nekih temeljnih osobina. Ipak, kad se sve zbroji, to je tek nagađanje…
ZANIMLJIVOSTI:
The For Carnation su ovih dana reinkarnirani i odrađuju turneju po nesretnoj trumpovskoj Americi
Jedan moj prijatelj je svoj glazbeni projekt (kako mi je sam priznao) nazvao po albumu Marshmallows!
The Pogues unatoč planetarnoj popularnosti ostaje čudnovat i ne pretjerano jasno definiran sastav. Iako ih javnost percipira kao irski bend, Shane i društvo su ordinarni predstavnici izvorne londonske punk scene koji su u jednom trenutku odlučili svojem energičnom buntu pridodati nijansu fenijskog folka, te tako nesvjesno stvorili termin ‘celtic punk’. Kontoverze koje su ih redovito pratile, uglavnom povezane s pretjeranom konzumacijom alkohola te po njoj posljedičnom koncertnom neredovitošću i nepouzdanošću ipak padaju u drugi plan kada se sagleda sve čime su nas Poguesi zadužili. Sastav je prije dvije godine proslavio 30 godina djelovanja, a nada koja nikad ne umire daje neke naznake kako bi se u dogledno vrijeme mogao pojaviti i povratnički album!
Ukoliko smo prošlog tjedna propustili obznaniti vijest o 67. rođendanu gospodina Davida Bowiea, tu grešku sada nećemo ponoviti. Dakle, za sve štovatelje kultnog kameleona; dvije koncertne snimke nastale u razdoblju od 30 godina – ona iz Hammersmith Odeona, iz srpnja 1973., te bitno novija s ‘Reality’ turneje, iz Dublina 22. i 23. listopada 2003.
Ne znate kamo ove subote? Slažem se, mamurluk od petka u sprezi s još svježom post-novogodišnjom depresijom zna biti jako gadno stanje. Svejedno, emisija eXit donosi upravo objavljeni novi Springsteenov album te drugi disk također svježe Laneganove kompilacije (onaj s prethodno neobjavljenim pjesmama), a za najupornije je tu snimka koncerta The Velvet Undergrounda iz 1969., te repriza Soda Fountaina od ovog četvrtka!
Dva izvrsna albuma i vrhunski singl: Prvi istoimeni (The For Carnation), EP Fight Songs i Marshmallows
