KLFM

Dream City Film Club/Michael J. Sheehy

 

The North London Book of the Dead

Naslov prve priče u zbirci The Quantity Theory of Insanity autora Willa Selfa zasigurno je najbolji naziv za najavu emisije koja govori o relativno nepoznatoj i poprilično mračnoj songwriterskoj sceni sjevernog Londona, sceni koja uglavnom gravitira Camdenu i Kentish Townu. Willova vizija govori o poluprozirnim predgrađima koja umrli nastanjuju kako bi nastavili egzistirati u datom međuprostoru između realnosti i paralelnih dimenzija (ovaj je koncept dodatno razvijen u njegovom kasnijem romanu Kako žive mrtvi), a vizure koje slušatelj doživljava uživljavajući se u zvučne zapise glavnih aktera ove scene kreiraju sličan ambijent napuštenosti i stagnacije.

Da, iza te kovanice o mračnoj sjevernolondonskoj kantautorskoj sceni krije se uglavnom jedno ime te projekti njegovih suradnika, ime koje je turbulentne i polarizirane devedesete uljepšalo jednim od najzapostavljenijih sastava ikada (Dream City Film Club) i koje je nastavilo samostalno razbijati granice u novom mileniju. Michael J. Sheehy, da preciziram. I svi oni uz njega, poput Lawrencea Asha, Alexa Walda ili pak kasnijih suradnika poput bubnjara Iana Burnsa ili Michaelovog brata Patricka.

No, kako je sve to počelo?

Michael, potomak radničke irske katoličke obitelji iz Kentish Towna, odrastao je slušajući T. Rex, Bowiea, Nicka Cavea, Toma Waitsa, Lou Reeda i Stoogese, a zanimljivo je kako je u tim teenagerskim danima, kako sam tvrdi, doslovno mrzio američki folk koji će mu po raspuštanju Dream City Film Cluba, odnosno po prelasku u samostalne kantautorske vode, postati jedan od glavnih utjecaja.

Dream City Film Club

Dream City Film Club jedan je od onih zapostavljenih dragulja čiji sjaj ne blijedi ni nakon pustih godina. Sastav se pojavio u poprilično nezgodno vrijeme – londonskom je i britanskom scenom tada dominirao brit-pop zvuk, tako da je Michaelov hibrid punka, cabareta i goth rocka prošao uglavnom nezapaženo (osim od strane onih čudaka koji su noći provodili po klubovima Camdena i Kentish Towna), no vijest o čudnovatom sastavu širila se gradom od osam milijuna duša. Michael je svoj glazbeni izričaj majstorski sažeo u izjavu:

I once described the Dream City Film Club sound as Marlene Dietrich taking on the Stooges and the Birthday Party in a gang bang, I was really into dark cabaret type stuff and Jacques Brel. At the start of the band, those were my big influences. In a very self conscious way I tried to merge those sounds together and then the other band members were pulling in other directions. I guess that’s what made it interesting. I find the Film Club albums very difficult to listen to. I was a different person back then and I barely recognise my younger self.

Zašto uostalom zapostavljati vlastite tekstove, posebice kad su autorska prava moja? Prilažem, eto, tekst o Dream City Film Clubu koji je koncem 2008. objavljen u riječkom časopisu RE.

***

Ladies and gentleman
And all you freaks in between
Welcome to porno paradiso
The sexiest show you’ll ever see
I’m just a lonely boy
Longing for romance

I could have been so good
But i never had the chance
And i’m so lovesick
I could die.

/Dream City Film Club, Porno Paradiso/

 

Upišete li ime Dream City Film Club u mrežnu tražilicu, velika je vjerojatnost da ćete naići na neki od tekstova u kojima se spominje fraza tipa ‘the most underrated band of all the times’ ili barem ‘the most underrated british band of ’90-ies’. Istina, za većinu ljudi koji prate glazbene trendove, oni su i dalje potpuna nepoznanica, ime koje ne evocira nikakve asocijacije. Svejedno, njihov tihi uspon i munjevito sagorijevanje ostavili su izrazit trag.

Devedesete su godine temljito protresle britansku glazbenu scenu. S jedne strane, manchesterski revival s kraja osamdesetih (The Stone Roses, Happy Mondays) rezultira bujajućom plesnom scenom. Tu je i plejada sastava koji spajaju različite utjecaje u širokom rasponu od hip-hopa i duba do ambijentalne glazbe stvarajući tako hipnotički amalgam nazvan trip-hop. A povrh svega dolazi do ekspanzije novih bendova koji kombinacijom mladenačkog bunta niže srednje klase i oslanjanjem na post-hipijevštinu postaju dio općeg trenda nazvanog brit-pop. U takvoj zbrci nije bilo teško ostati neprimjećen ako imalo odudaraš od navedenih tokova, što se najbolje vidi na primjeru Dream City Film Cluba.

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kantautor Michael John Sheehy kružio je po klubovima sjevernog Londona, održavajući povremene samostalne koncerte u noćnim barovima i sumnjivim rupama koje je s glazbenim klubovima povezivalo samo ime. Potomak irske katoličke obitelji nastanjene u londonskom Kentish Townu, Sheehy je odrastao na razmeđi crkve i puba, a  u mladim je danima mrzio country glazbu koja će, ironično, u njegovoj samostalnoj karijeri imati bitnu ulogu. Kako sam tvrdi, njegovi najveći utjecaji su David Bowie, Marc Bolan, Tom Waits, Nick Cave i Tim Buckley.

Upravo je tijekom tih noćnih izbivanja upoznao Laurencea Asha i Alexa Walda, dvojac s kojim će uskoro formirati Dream City Film Club. Sudbinski se susret zbio u klubu Bull & Gate u Kentish Townu, onom istom klubu na čijoj će pozornici koncem srpnja 1995. sastav  održati svoj prvi nastup. Približavanje prvog zakazanog termina natjeralo je Michaela i drugove da ozbiljno razmisle o nazivu svojeg projekta. Nakon nekoliko odbačenih varijanti, Sheehy izabire pomalo oniričko ime Dream City Film Club. Po njegovoj tvrdnji, riječ je o referenci na događaj koji se zbio koncem osdamdesetih u londonskom Shoreditchu kada je nikad pronađeni manijak zapalio kino specijalizirano za prikazivanje pornografije, a pritom je nekoliko posjetitelja izgubilo život.

Ne baš obiman, no kultni opus DCFC-a (nedostaje par singlova, te zadnji EP ‘Stranger’s Blues)

Odmah je bilo jasno kako je riječ o neuobičajenom bendu, nesposobnom da se uklopi u aktualne trendove. Utjecaje folka, psihodelije, garažnog zvuka, shoegazinga i glam rocka oblikuju na svoj specifičan način u kojemu se izmjenjuju zidovi gitarske buke i prozračnog akustičnog tkanja. ‘Njihova je glazba nalik crno bijelom lo-fi filmu, prikazanom u praznom i pljesnjivom  starom kinu. A taj je film mračan i prepun grijeha, film o ubijanju, seksualnom nasilju, drogi i alkoholu, prljav film s malenom ali primjetnom dozom apsurdne ljepote.’, tvrdi jedan anonimni fan te nastavlja: ‘Svoje ćete najmračnije strane prepoznati u fiktivnom glavnom junaku filma, junaku koji je iznikao na poljima New Gravea, uskrsnuća post punka, gothica ili jednostavno zvuka očaja.’

Kad vozim, uglavnom slušam Doorse. Doživljavam to kao neku vrstu katarze. Naime, jednom sam vozio po A25, slušajući njihovu vrpcu, kada je pored mene iz suprotnog smjera prošla velika hladnjača na kojoj je pisalo MORRISON’S. Imam i osobnu teoriju zavjere glede toga; smatram da Jim nije mrtav, već se jednostavno povukao i otvorio supermarket.”

/Michael J. Sheehy, interview za list HermAphrodite, srpanj 1997./

 Bilo kako bilo, Dream City Film Club su vrlo brzo postali kultni bend u lokalnim okvirima. Početkom 1996. izdaju svoj prvi singl Crawl, za underground fanzin Organ. Dobre kritike im omogućuju snimanje iduća dva kratkosvirajuća projekta, If I Die I Die te Perfect Piece of Trash. Urbane priče o mračnom sastavu koji zvuči kao hibrid Bauhausa, Stoogesa i Tindersticksa i čiji članovi u poprilično alkoholiziranom stanju nastupaju u kasnim noćnim terminima isključivo u klubovima sjevernog Londona dovode ih do legendarnog radijskog DJ-ja Johna Peela, tako da u prosincu ’96. snimaju svoj prvi Peel Session na hipodromu u Golders Greenu. Nekoliko singlova, širenje gradskih legendi i Peelova radijska promidžba uradili su svoje, tako da krajem godine bend potpisuje za izdavačku kuću Beggars Banquet, ulazi u studio te snima svoj prvi album nazvan jednostavno Dream City Film Club. Ovom se pločom provlaći noćni ambijent zadimljenih barova, zatvorenih lunaparkova, non stop otvorenih ‘greasy spoon’ zalogajnica i derutnih social housing stambenih blokova i nebodera u predgrađima. Od uvodne akustične kompozicije Night of Nights, preko stoogesovskog zvučnog zida u Pissboy i mračnog cabareta na tragu Toma Waitsa u Mama, nižu se poput prigušenih svjetiljki priče o gubitku i gubitnicima, o bolu, smrti, ljubavi i eventualnom dobitku. Vjerojatni vrhunac albuma je balada Porno Pardiso, Sheehyjev osobni obračun s duhovima prošlosti, pjesma koja kroz svojih pet minuta te minimalističku melodiju i tekst govori sve o jednom životu. Album završava dvanaestominutnom Til’ the End of the World, svojevrsnim baladičnim homageom Nicku Caveu.

Ne tvrdim da su kokain ili heroin potrebni za stvaranje kvalitetne glazbe, ali pogledajte Bowiea… te davne 1977. sam ga stvarno obožavao, ali sad kad je postao obiteljski čovjek i oženio onu žirafu… Čovjek je potpuno prolupao! Eto što Prozac čini ljudima!

     /Michael J. Sheehy, interview za list HermAphrodite, srpanj 1997./

 Godina 1997. predstavlja odskočnu dasku za Dream City Film Club. Po prvi put krše svoj zavjet o sviranju isključivo po Kentish Townu, Swiss Cottageu i Chalk Farmu, napuštaju granice Camdena te odlaze na mini turneju po Velikoj Britaniji te Europi gdje sviraju s još jednim sastavom u usponu, Placebom. Znakovito je kako će Brian Molko i Stefan Olsdal često izjavljivati kako je turneja sa Sheehyjem i ekipom znatno utjecala na njihov glazbeni izričaj.

Krajem godine ponovno ulaze u studio i snimaju svoj drugi album, In the Cold Light of Morning, koji će zbog perturbacija u postavi benda izaći tek početkom 1999. Logičniji i fokusiraniji ali ne i manje emotivan od prethodnika, ovaj uradak ponekad bježi van granica razuma u frenetičnu improvizaciju, da bi se već sljedećeg trena neprimjetno vratio u meki zagrljaj mračne akustike. Unatoč uravnoteženosti kompozicija koje teku relativno mirno, bez iznenađenja i šokova koje je znao prirediti album prvijenac, moguće je izdvojiti skladbe poput hitoidne Billy Chic, skrojene na tragu Pissboyja te naknadno objavljene kao singl, Country Paranoie koja kao da priziva Porno Paradiso ali i nagovješta budući zvuk Sheehyjevih samostalnih albuma te Spitting & Stumbling u kojoj je više nego očit utjecaj Bauhausa. Zanimljivo, već spomenti Placebo jednu su skladbu s bonusa albuma Meds iz 2006. krstili imenom ovog albuma.

Michael: Nemojte me krivo shvatiti, ja smatram da je u glazbenom smislu Placebo sranje, ali…
Novinar: ALI?
Michael: Kad bih trebao spavati s muškarcem, to bi bio Stefan.
Laurence: Pa onda mu reci! (zamišljen) U stvari, ja ću mu reći!”
     /Dream City Film Club, interview za list HermAphrodite, srpanj 1997./

Unatoč odgođenom terminu izlaska drugog albuma i odlasku gitarista Alexa Walda, sastav je 1998. proveo poprilično zaposleno. Prethodno snimljeni Peel Session objavljen je kao singl, a odrađena je i još jedna mini turneja po Engleskoj i Belgiji. Početkom 1999., po  povratku u Kentish Town, bend posljednji put ulazi u studio i snima mini album Stranger Blues, mada je jasno kako to više nije zajednički projekt Dream City Film Cluba, već na neki način prvi samostalni rad Michaela Sheehyja, snimljen pod zajedničkim imenom. Neposredno prije, snimili su i svoj drugi Peel Session.

Neposredno pred velika milenijska zbivanja u Londonu na prijelazu iz 1999. u dvijetisućitu godinu, Dream City Film Club je prestao postojati, iako i dalje ostaje, kako je jedan britanski novinar napisao, one of most underrated bands of all the times.

***

Svejedno, kada sa smjenom milenija snima svoj prvi samostalni album, postaje jasno kako je Sheehy urbanu paranoju svojeg bivšeg sastava zamijenio s više introspektivnim pristupom, kujući balade koje osciliraju od same granice čujnosti do postapokaliptične buke, no redovito obojene njemu tipičnim crnohumornim senzibilitetom.

Michael J. Sheehy

Putovanje mračnom stranom kako vlastite ličnosti tako i imaginarnih pustopoljina sjevernog Londona, Michael J. Sheehy započinje albumom Sweet Blue Gene na kojemu kombinacijom folka, cabareta i bluesa još traži vlastiti izraz, no stvari se polako kristaliziraju na Ill Gotten Gains iz 2002. gdje je Michael konačno upokojio vrebajuću sablast Dream City Film Cluba. Slijedi još depresivniji No Longer My Concern koji već samim nazivom sugerira na uspješan obračun s prošlošću i pronalazak vlastite skrivene staze, no ipak je trebalo pričekati još neko vrijeme do 2007. i maestralnog remek djela zvanog Ghost on the Motorway. Ovdje je Michael J. Sheehy složio sve razasute kockice glazbenih utjecaja i stremljenja, stvorivši raznolik ali ne i prešaren album iz kojega kao da vrište nikad ostvarene ambicije Scotta Walkera i Toma Waitsa. Opijanja u sumračnom kišnom popodnevu u sjeni socijalnih blokova, bijeg iz surove realnosti u lažne opijatsko-alkoholne rajeve, šetnja opustjelim ulicama Kentish Towna pod bljeskajućim uličnim lampama, boks kao jedina šansa za bilo kakav proboj klinca iz predgrađa već samim rođenjem osuđenog na neuspjeh (ovo će biti potka idućeg albuma – ne zaboravite kako je upravo boks bio odskočna daska siromašne mladeži diljem Londona – pa tako su počeli i braća Kray!), zadnji pozdravi tužnim ofucanim predgrađima, prozirne sablasti koje uočite tek krajičkom oka dok se noću vozite po orbitalu M25… sve su to male ali bitne vinjete koje se u konačnici poslože u savršeno glazbeno ostvarenje, jedno od onih koje nema smisla preslušavati parcijalno, već isključivo u formi cjeline.

Ohrabren ovim uistinu fantastičnim ostvarenjem, Michael se, skupivši hrabrosti, baca na realizaciju jednog u pravom smislu riječi konceptualnog albuma, a rezultat je With These Hands – The Rise and Fall of Francis Delaney, objavljen krajem ljeta 2009.

Slijedi dio teksta koji je (u formi recenzije spomenutog albuma) objavljen u sedamnaestom broju riječkog časopisa RE (prosinac 2009):

***

Za razliku od prijašnjih projekata, ovaj novi album je konceptualan, dakle zamišljen i realiziran kao niz povezanih pjesama koje zajedno formiraju priču. U središtu radnje postavljen  je boksač imenom Francis Delaney. Godine napornog vježbanja, borba za preživljavanje, odricanja i nastojanja, sve to pada u vodu nakon što je naš junak potpisao neku vrstu faustovskog ugovora s vragom – dozvolio je da ga se podmiti i tako predao meč koji nipošto nije trebao izgubiti. Naravno, ovaj potez upropastiti će Francisovu sportsku karijeru i na kraju dovesti do njegova sveukupnog kraha. Priča je protkana slikama iz polusvijeta sjevernog Londona; ima tu lokalnih pijanaca, švercera, kladioničara, barskih glazbenika, sumnjivih organizatora polulegalnih boks mečeva… No, sklon narativnom pristupu poput svojih uzora Nicka Cavea i Toma Waitsa, Sheehy nas majstorski vodi kroz ovu mračnu i maglovitu biografiju, sve do finala koje aludira na moguće iskupljenje.

Album započinje tipično sheehyjevskom baladom Did You Hear About Delaney, koja je praktički sažetak cijele priče, promatranje s točke gotovog čina. Sheehy nas suočava s propašću glavnog junaka, istovremeno se dotičući tema koje će slušatelja pratiti kroz ostatak albuma. Slijedi uspjela i poprilično mračna obrada tradicionalnog napjeva Nobody’s Fault But Mine, a rane dane Frankiejeve karijere iščitava pomalo cohenovski uobličena balada Medal Made Out of Tin. Skoro neprimjetno, tijek priče skreće ka onim neizbježnim mjestima koja predstavljaju drugu stranu medalje uspjeha – polusvijetu u kojem manipulatori i lažni menadžeri pribjegavaju nedozvoljenim sredstvima u svrhu vlastite zarade a nauštrb časti svojeg pulena. Pred nama je Crooked-Eye Engineer, zvečeća i tamno nijansirana skladba koja evocira duhove Waitsovih ponoćnih birtija gdje se u pravilu skreće s pravog puta. Naš je junak ipak biće od krvi i mesa, podložno zabludama i utjecajima, i upravo će u jednom takvom zadimljenom baru u iskušenje doći jedna dotad besprijekorna karijera. Rakurs Francisova oponenta prije odlučujuće borbe  izložen je u The Gospel According to Marcelus J. Mudd, pjesmi koja prijetećim pozadinskim ponavljanjem riječi hallelujah sugerira Muddovo polaganje na sve ili ništa. U ovom trenutku slušatelj postaje svjestan nametnutih rasnih tenzija između bijelog Francisa i tamnoputog Marcelusa, uz jasnu naznaku kako je taj antagonizam ciljano nametnut od strane onih ‘pravih’ igrača, njihovih menadžera koji će na kraju pobrati lovorike, i što je možda i važnije, financijsku korist. U svakom slučaju, Marcelus je čist i ne odobrava poteze svojih dušebrižnika. Nigger, sin lokalne prostitutke odrastao u sirotištu, od početka je obilježeni gubitnik koji viziju spasa pronalazi u osobnom tumačenju katoličanstva kao i kroz identifikaciju majke s fiktivnom Crnom gospom (ovdje bi bilo zanimljivo povući paralelu sa samim Sheehyjem, etničkim Ircem i deklariranim katolikom koji zbog navedenog baš i nije imao lagodan život tijekom adolescentskih dana u Londonu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća).

Storija kulminira u skladbi Fight Night, koja kotrljajućim ritmom te slaganjem glazbenih i vokalnih dionica priziva apokaliptične waitsovske momente iz Rain Dogs/Frank’s Wild Years faze. To je trenutak kada je naša priča praktički završena, i ono što nam preostaje jest letimično baciti pogled na ring nakon odrađenog namještenog meča i zbrojiti saldo uništenja. Povratka više nema, Francis je dotakao dno i jedino ga slijepa vjera voljene žene održava van svijeta sjena.

Ključni albumi Sheehyjeve samostalne karijere, s početka milenija

Kao odjava na ono već spomenuto iskupljenje, tu je Sheehyjeva a capella verzija Leadbellyjeve Goodnight Irene. U svakom slučaju, najbolji način za zatvaranje jednog veličanstvenog albuma. Michael J. Sheehy ovim je djelom samo potvrdio svoj kultni status, kao i činjenicu da relativna anonimnost na glazbenoj sceni nipošto ne znači manjak ideja. Ukoliko ste skloni mračnim i meditativnim barskim pričama, na trenutke baladičnim i ponekad iznenađujuće agresivnim, a predvidljivost stare garde poput Cavea ili Waitsa vam već počinje ići na živce, Sheehyjev bi glazba mogla biti solidno iznenađenje za mnoge!

***

Upravo je godinu dana po objavi ovog albuma Sheehy odlučio promijeniti način života koji ga je, kako sam priznaje, zamalo odveo u grob. Nekadašnja je povremena opijanja u međuvremenu zamijenio praktički konstantnom alkoholnom izmaglicom, da bi jednog  popodneva 2011. zamalo završio kao žrtva požara u vlastitom stanu (navodno je pokušao nešto skuhati). Srećom, imao je dovoljno hrabrosti te je bocu, svog dojučerašnjeg glavnog saveznika i spasitelja, odgurnuo što dalje od sebe.  Ova se promjena očituje i u zvučnoj slici Michaelovog novog sastava Miraculous Mule, kao i nešto ranije (2010.) nastalog projekta Saint Silas Intercession, poprilično žestokim rockom obojene četverodijelne pjesmarice koju opet potpisuju Michael, Patrick i Ian Burns, dakle ista ekipa koja predstavlja i jezgru Miraculous Mulea. Zvuk ovog potonjeg sastava vraća se blues korijenima s elementima gospela i zna podsjetiti na nešto rafiniranije The Bad Seedse u vrijeme prva dva albuma (From Her to Eternity i Firstborn is Dead), dok žestokom i nesputanom energijom priziva fazu Dream City Film Cluba.

Miraculous Mule su zasad snimili tek jedan album, Deep Fried, no prognoze su i više nego pozitivne, pošto je Michael iznova, ovaj put ‘čist’, uhvatio stvaralački zalet. U tog čovjeka jednostavno ne treba sumnjati, a to što je marginaliziran nauštrb razvikanih ‘genija’ zahvalite lihvarskim diskografskim kompanijama koje protežiraju svoje jadnike poput Cavea koji iz benda tjera sve koji valjaju – ljude poput Harveyja ili Blixe koji su mu i osigurali proboj i koji već trinaest godina iz navedenog razloga nije snimio pristojan album.

Miraculous Mule

Uistinu, možda je Michael umjesto kvalitetnih ali ne baš basnoslovno bogatih izdavačkih kompanija a’la Beggar’s Banquet ili Glitterhouse trebao doživjeti lucidni moment prosvjetljenja te potpisati za Mute Records i naći se u društvu Depeche Modea, rečenog jadnog Nicka, Laibacha ili Crime & the City Solution?

Ostavimo nagađanja – Miraculous Mule stvarno savršeno zvuče i neka ostane na tome, do idućeg albuma na koji, nadamo se, nećemo trebati dugo čekati!

U svakom slučaju, Michael nastavlja ispisivati nova poglavlja Sjevernolondonske Knjige Mrtvih, ona na koja čak gospodin Self nije pedvidio niti kalkulirao!