KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Marc Almond & John Harle – The Tyburn Tree: Dark London (Virtual Records, 2014.)

Ovaj će vas tamno nijansirani album provesti ne samo kroz mračno naslijeđe Londona, već i kroz Almondov specifičan stvaralački i izvođački modus. Pojedince će možda zbuniti obrazac po kojemu se skoro bez pravila izmjenjuju stilovi, kao i klasične šansone i krajnje eksperimentalni potezi. No, u tome leži draž “The Tyburn Treeja”. Također, činjenica da je Almond, koji je dosad u pravilu gubio svoju osobnost na kolaboracijama, a samostalno snimao vrhunska ipak ostvarenja uspio upariti snage s još jednim izvrsnim glazbenikom te iznjedriti glazbeno remek djelo dovoljno govori o kvaliteti ovog uratka!

 

Album The Tyburn Tree (Dark London) iz ožujka 2014. produkt je suradnje dvojice naizgled nespojivih osobnosti – pjevača i pjesnika Marca Almonda, poznatjeg kao bivšeg člana synth-pop dueta Soft Cell, te multiinstrumentalista i filmskog skladatelja Johna Hurlea. Ipak, unatoč tako posloženim polaznim parametrima koji mogu izazvati određenu dozu sumnjičavosti, neizbježnu kad je riječ o ‘neprincipijelnim’ kolaboracijama, konačni je uradak i više no uspjelo djelo. Možemo nagađati od koga je potekla izvorna ideja o uobličavanju mračne strane viktorijanskog Londona u ciklus pjesama, mada se nekakvim logičnim slijedom Almond sa svojom gotičkom sklonošću dekadenciji nameće kao vjerojatniji inicijator, iako ni Hurleov doprinos nije zanemariv, pošto je potpisao više od tri četvrtine glazbenog doprinosa na albumu.

Hawksmoor's Christ Church, Spitalfields Hawksmoor’s Christ Church, Spitalfields

Očekivano, Marc Almond potpisuje sve tekstove, a tematika istih se provlači kroz mračne ulice Whitechapela, Limehousea i Spitalfieldsa, zahvaćajući na trenutke duhove londonske prošlosti kojih se ne može otarasiti čak ni blještavi, mondeni West End. Riječi koje nas vraćaju u jezoviti, maglom i mijazmom obavijen velegrad kakav je bio u drugoj polovici 19. stoljeća (pa i ranije ili kasnije)  djelimično pripadaju i nekim drugim kronolozima Jeruzalema na Temzi; primjerice pjesnicima Williamu Blakeu i Tomu Pickardu, a u određenm skladbama možete čuti i govorne fragmente Iaina Sinclaira, književnika i psihogeografa koji u svojim dijelom fiktivnim, dijelom dokumentarističkim spisima jako dobro ocrtava duh suvremenog Londona, no nikad ne zaboravljajući temelje na kojima je grad stasao.

Ambijent koji se provlači kroz svih dvanaest kompozicija je, pogađate, mračan i magleno disperziran upravo u onoj mjeri koja nam omogućuje potpuno uživljavanje u to narativno, nominalno prošlo svršeno vrijeme. Sami nazivi pjesama pružaju dodatni tmurni šarm ovoj kolekciji koja – vjerojatno je to i bila namjera oboje autora – prije djeluje kao zasebna zbirka pjesama proizašlih iz improvizacije u nekom imaginarnom cabaretu danas već upokojenog East Enda ‘kakav je nekad bio’, nego pokušaj kreiranja konceptualnog albuma (iako se The Tyburn Tree može promatrati i u tom svjetlu).

Ciklus otvara naslovna skladba Tyburn Tree. Riječ je o mjestu nedaleko sjeveroistočnog ruba Hyde Parka, dakle kilometrima udaljenom od poprišta radnje ostatka albuma, no ne smijemo zaboraviti nesretnu auru te lokacije smještene nad tokom podzemne rijeke Tyburn, na kojoj su stoljećima svoje zadnje minute odbrojavali ubojice, silovatelji, te brojni sitni i krupni razbojnici, isčekivajući nemili trenutak kada će krvnik povući polugu, a zategnuta omča u savršenoj sinergiji s gubitkom oslonca slomiti njihov jadni vrat.

Fortress se može tumačiti na više razina, koje uključuju londonski Tower, ali i psihijatrijsku bolnicu Bedlam ili pak brojne gradske zatvore, s naglaskom na onaj po zlu čuveni Newgate, svojevrsni preslik venecijanskog modela po kojemu sudnicu i mjesto izdržavanja kazne (ili isčekivanja egzekucije) dijeli tek nekoliko metara. Istina, London nikada nije imao strukturu nalik Mostu uzdaha, no to nipošto ne umanjuje macabre doživljaj.

Limehouse: Opium Dens, Gin Houses & Prostitutes Limehouse: Opium Dens, Gin Houses & Prostitutes

Spring-Heeled Jack govori o jednoj od poznatijih londonskih urbanih legendi o stvorenju čiji opis prije nalikuje suvremenoj predodžbi izvanzemaljca nego viktorijanskom manijakalnom ubojici. Biće s buljavim svjetlećim očima, koje je sredinom 19. stoljeća prestravljivalo stanovnike ne samo Londona već i nekih sjevernijih britanskih gradova opisivano je doslovno stereotpino – na glavi je nosilo nešto nalik šljemu, a bilo je odjeveno u neku vrstu metaliziranog kombinezona. Misterij, poput onoga koji prati i Jacka the Rippera  ni dan danas nije riješen. Očito ga se, s vremenske distance od skoro dva stoljeća smatra svojevrsnom lakrdijom; do te mjere da čak nije iskorišten kao zahvalan motiv u izvrsnoj TV seriji Whitechapel, inače ‘specijaliziranoj’ za copycat slučajeve zločina izvršenih dakle po već doživljenom, povijesnom predlošku.

Tradicionalni napjev My Fair Lady ovdje zadobiva mračnu, skoro zloslutnu patinu, no to je tek uvertira u dvije uistinu jezovite skladbe. Ratcliffe Highway je cesta koja povezuje Wapping i Limehouse, i na kojoj su tijekom prosinca 1811. izvršena dva dosad nerazjašnjena ubojstva. Narativna linija ovdje prati i onu zemljopisnu, pošto iduća pjesma The Labyrniht of Limehouse u nervoznom i sablasnom tonu opisuje spomenutu četvrt onakvom kakva je bila do konca 19. stoljeća; sa svojim opijumskim pušionicama, točionicama gina, javnim kućama i sličnim pitoresknim sadržajima.

To the Crow the Spoils komad je mračne instrumentalne pozadine na kojoj književnik i psihogeograf Ian Sinclair deklamira svoju ne baš svijetlu viziju londonske povijesti, dotičući se primjerice Hawksmoorovih crkvi, masonskih rituala ili pak Chattertonovog samoubojstva.

Haunted dock and light upon water
Slaughterhouses fly-curtained rooms
On this step we are without weight
London’s dream our oracle the moons and the towers
The living can assist the imagination of the dead

Mistična atmosfera poput magle leluja i tkanjem skladbe Dark Angel, posvećene još jednoj ikoni okultnog Londona, elizabetijanskom magu Johnu Deeju.

The Vampyie of Highgate osvrt je na još jednu urbanu legendu relativno novijeg datuma. Spomenuti vampir (ukoliko je uopće riječ o takvoj vrsti stvorenja) terorizirao je posjetitelje groblja Highgate u ranim sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Ukoliko Vam tijekom preslušavanja ove skladbe padne na pamet David Bowie, ništa zato – Almond je očito svjesno parodirao njegov stil, inače savršeno podoban za takve lirične i glazbene ambijente.

Whitechapel High Street Whitechapel High Street

Black Widow još je jedan skok na zapad grada, točnije do nominalnih vješala nad rijekom Tyburn. Spomenuta ‘crna udovica’ oplakuje tijelo koje se klati i trune pod jarkim dnevnim suncem, a može se tumačiti dvojako – kao njegova ucviljena zaručnica, ali i vrana koja je sletjela na ‘Tyburn Tree’, promatrajući svojim zlogukim, sitnim očima taj koloplet zločina i posljedičnog truljenja.

Once they bled themselves, now only bleed the poor
Crow at my window, at my ‘sill, crow be my widow still
Drink my blood from Tyburn Tree, watch as I buck and flail
Crow call my window sill, crow my black widow still
I am a poor man, here is my view, swing on the gallows
My sweet adieu

Ta bi neimenovana žrtva Tyburnskih vješala mogao biti i onaj Poor Henry, čija se egzekucija detaljno opisuje u istoimenoj, predzadnjoj skladbi na albumu. Ponovo se javlja motiv vrane, ovoga puta ne u ulozi pasivnog, nezainteresiranog i istovremeno ciničnog promatrača, već kao svojevrsnog mračnog anđela koji će Henryjevu dušu sprovesti na nebo.

Zaključna kompozicija Jerusalem Almondov je osobni osvrt na istoimenu pjesmu Williama Blakea, a njegovim će stihovima Marc dodatno ojačati vlastitu viziju ‘novog Jeruzalema na Temzi’. U svakom slučaju, prigušeni optimizam jest možda najbolji način zaključenja jednog albuma koji nudi naizgled izgubljenu, no pod površinom i dalje itekako živu vizuru tog katkad mračnog, misterioznog i jezovitog Londona!

The fields from Islington to Marylebone, to Primrose Hill and Saint John’s Wood
Were builded over with pillars of gold, and there Jerusalem’s pillars stood

* * *

Bring me my bow of burning gold, bring me my arrows of desire
Bring me my spear, O clouds unfold! Bring me my chariot of fire!

* * *

And O thou Lamb of God, whom I slew in my dark self-righteous pride!
Art thou returned to Albion’ land? And is Jerusalem thy bride?
In my exchanges every land, shall walk, and mine in every land
Mutual shall build Jerusalem, both heart in heart, and hand in hand!

Glazbeno, The Tyburn Tree na trenutke odudara od najvećeg dijela Almondovog opusa, pošto tradiconalno dursko – molski (a može i obrnuto) raspoložen Marc ovdje dobrano zalazi u neistražena područja vokalne izvedbe, prizivajući tako ostavštinu nekih od svojih velikih uzora poput Jacquesa Brela i Davida Bowiea, no jednako je tako očit utjecaj već dva desetljeća aktualne goth/experimental/industrial faze Scotta Walkera.

Ovaj će vas tamno nijansirani album provesti ne samo kroz mračno naslijeđe Londona, već i kroz Almondov specifičan stvaralački i izvođački modus. Pojedince će možda zbuniti obrazac po kojemu se skoro bez pravila izmjenjuju stilovi, kao i klasične šansone i krajnje eksperimentalni potezi. No, u tome leži draž The Tyburn Treeja. Također, činjenica da je Almond, koji je dosad u pravilu gubio svoju osobnost na kolaboracijama, a samostalno snimao vrhunska ostvarenja uspio upariti snage s još jednim izvrsnim glazbenikom te iznjedriti glazbeno remek djelo dovoljno govori o vrijednosti ovog uratka!

tyburn-catland

Marc Almond & John Harle: The Tyburn Tree – Dark London (Virtual Records, 2014.)

01 The Tyburn Tree    
02 Fortress    
03 Spring-Heeled Jack    
04 My Fair Lady    
05 Ratcliffe Highway    
06 The Labyrinth of Limehouse    
07 To the Crow the Spoils    
08 Dark Angel    
09 The Vampire of Highgate    
10 Black Widow    
11 Poor Henry    
12 Jerusalem

 

Vjeran Stojanac

 

autor: Vjeran Stojanac, 08/06/2015

, , , , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

The Orange Strips: Deadlines, ili kako vješto izbrusiti dragulj!

22/01/2014.

Trud se uvijek isplati – najkraće je što se može kazati o ‘Deadlines’, drugom dugosvirajućem projektu labinskog indie sastava Orange Strips. Mjeseci i godine upornog rada su rezultirali jednm brušenim draguljem, i iskreno se nadamo kako će domaća publika u čitavom ovom kaosu besperspektivnosti i dominirajućeg neukusa znati prepoznati one prave vrijednosti!

Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree (2016.)

14/09/2016.

Gorka ironija sudbine je u jednom trenutku ispreplela nastajanje albuma ‘Skeleton Tree’ i osobnu tragediju Nicka Cavea; pogiblju njegovog petnaestogodišnjeg sina Arthura. Ipak, takav je nesretni slijed događaja rezultirao vrhunskim ostvarenjem koje kroz svoju fluidnost i prožetost temama poput boli, gubitka i neminovnosti na koncu ipak figurira u jedva primjetnom ali prisutnom bljesku katarze, nade te pomirenja sa Bogom i samim sobom!

POTBELLY 25.OBLJETNICA

18/12/2019.

Umjesto slušanja „punk rocka“ kao Green Shit, mislim Day, samo okrenite na Potbelly. Nećete požaliti.

Izgubljene-nađene u vremenu i prostoru

12/02/2016.

“Space & Time” – povratnička studijska ploča Claudine i Gemini, izbrušeni je dijamant u svojem punom sjaju i tvori logičan nastavak unatoč tolikoj vremenskoj distanci (ovdje kao diskretan podsjetnik, poslužio je mantrični napjev koji su djevojke već ranije iskoristile na njihovoj nastupnoj ploči “Silence & Wisdom). A upravo “distanca” postaje idealan lajtmotiv opusa Deux Filles – ovo je glazba za beskonačna uživanja u zamišljenom pogledu u daljinu, uvrnuta i u potpunosti neopterećena vremenom i prostorom na koje se referira u samom naslovu.

Tjedna rotacija

Arhiva

L’Impératrice / Tako Tsubo

BADI ASSAD / Chameleon (1998)

KINGS OF CONVENIENCE / Rocky Trail

The Martinez Brothers / fabric presents

PET SHOP BOYS / Discovery: Live In Rio

PITAJ KLINCE / Dušice