KLFM

Izgubljene-nađene u vremenu i prostoru

Deux Filles
“Space & Time”
Les Disques De Crépuscule
2016

Prema riječima portala The Quietus, koji je nedavno također uradio osvrt na povratnički album Deux Filles, “ljepota fiktivnih likova jest u tome što nikad ne stare”. Povratak “dviju djevojaka” zlatan je primjer glazbeno-glumačkog spektakla, izmišljenog sjetnog manifesta koji je poprimio razmjere uvjerljive misterije. I dok početak “sretne” nove 2016. godine bilježi morbidna bilanca u svijetu omiljenih nam idola – među kojima je poput munje posebno odjeknula vijest o velikoj crnoj zvijezdi zasjaloj svim sjajem da bi se ista potom ugasila u ovom životu, povratak Claudine Coule i Gemini Forque neka bude jedna iskrena utjeha glazbom. Svojim trećim albumom, Claudine i Gemini ne mijenjaju puno niti inzistiraju na davanju suvišnih odgovora. Ambijentalni ugođaj sa skretanjem u eksperimentalnu nedokučivost ostaje karakteristika njihovog zvuka, negdje na granici regresije, diskrecije i diverzije.

Ali za početak, krenimo s njihovom “službenom pričom” – Claudine i Gemini zbližio je tragičan niz okolnosti; upoznale su se u svojim tinejdžerskim godinama, na hodočašću u Lourdes tijekom kojeg Claudineina majka iznenada umire od neizlječive plućne bolesti dok Geminini roditelji stradavaju u teškoj prometnoj nesreći; majka je poginula a otac ostaje trajno oduzet. Zbližene zajedničkom tugom i boli, dvije djevojke počinju stvarati sjetnu instrumentalnu glazbu. Početkom osamdesetih objavljuju dva studijska remek-djela – “Silence & Wisdom” i “Double Happiness” (za ovaj potonji, ovitak im je uradio kultni John Maybury). Oba albuma realizirana su u razmaku od godinu dana (na etiketi Papier Maché), popraćena i omanjom turnejom po Europi i Sjevernoj Americi.

Unatoč kultnom statusu koji su stekle već tada, Claudine i Gemini po završetku turneje nestaju netragom u Sjevernoj Africi tijekom posjete Alžiru (gdje je Gemini živjela kao dijete). Pojavio se čitav niz teorija o njihovoj otmici, ubojstvu, čak i planiranom nestanku – međutim sve takve teorije pobijene su naknadnom pojavom zagonetnog pisma, koje je navodno napisala Claudine i u kojem iznosi kako su djevojke u međuvremenu otputovale u Indiju, u potrazi za duhovnim iscjeljenjem – no to je putovanje samo dodatno bilo narušeno daljnjim komplikacijama…

Sreća u “nesreći” jest kako je ovo tek bizarno poigravanje scenskim imidžem. “Dvije djevojke” su ustvari muški duo u sastavu Simon Fisher Turner i Colin Lloyd Tucker. Prema Colinovim riječima, ideja da nastupaju u ženskoj odjeći došla je od Simona i definitivno je dala svoj obol cijelom konceptu, dodatno upotpunjena literarnim utjecajima – William Burroughs, Aldous Huxley, Charles Dickens i Lewis Caroll svakako tvore neobičnu kombinaciju koja doprinosi audio-vizualnoj slici Deux Filles. Turner i Tucker dijele zajedničku strast prema eksperimentu – obojica su se upoznali preko Matta Johnsona iz The The (čak su i bili članovi jedne od ranijih inkarnacija Johnsonove spomenute grupe – Johnson je pak čest gost i u njihovoj diskografiji).

Turner je još u dječačkim danima stekao glumačku reputaciju, sporadično se pojavljujući i kasnije u epizodnim filmskim ulogama, no prevladala je njegova paralelna strast prema glazbi; u tinejdžerskim godinama (prvu LP ploču objavljuje 1973.) publika ga uspoređuje s Davidom Cassidyjem. Međutim, unatoč njegovoj sklonosti popu (kasnije će to biti njegov alter-ego, The King Of Luxembourg), muzičko sazrijevanje u smjeru avangardnog šuma zbližit će ga s kremom outsidera avangardne scene kasnih sedamdesetih. Do danas, Turner se prometnuo u vrsnog skladatelja filmske glazbe (svakako je za preporuku njegov aktualni, predivan glazbeni soundtrack za restaurirani nijemi dokumentarac iz 1924. godine, “The Epic Of Everest”); posebno u sklopu filmova Dereka Jarmana, s kojim Turner često bilježi suradnju (Jarmanovi istaknutiji filmovi “The Garden”, “The Last Of England”, “Caravaggio”, “Edward II” i “Blue” redom sadrže glazbu s Turnerovim potpisom). Turnerov zaštitni znak jesu egzotikom obojani pasaži, upotpunjeni glitch-uletima i pronađenim zvukovima uz elemente klasične i etno-glazbe. I u slučaju projekta Deux Filles, njegov je glazbeni lik možda čujniji/istaknutiji što djelimice potvrđuje i Colinova priča – opus, koji komotno možemo smjestiti uz radove Briana Enoa, Virginie Astley, Billa Nelsona, Michaela Nymana i Vinija Reillyja.

Tucker dijeli slične glazbene afinitete – njegov rad karakterizira upečatljiv i prije svega impresivan glas koji je svojim tonom opasno blizak Davidu Bowieju, s tom razlikom što je Tuckerov vokal manično ekspresivniji, zbog čega mu je kritika u jednom trenutku i nadjenula epitet “egzorcizirani Bowie”… Uvijek eklektičan i nemirna kreativnog duha, Tucker je karijeru započeo u eksperimentalnoj new wave grupi Plain Characters, nakon koje s jednim od članova – Johnom Hydeom, uz ranije spomenutog Matta Johnsona, pokreće studijski ekperimentalni trojac The Gadgets. U ovoj postavi, trio u narednih nekoliko godina (1980. – 1983.) objavljuje tri sjajna studijska ostvarenja – albume “Gadgetree”, “Love, Curiosity, Freckles & Doubt” i “The Blue Album”. Paralelno njegovoj bogatoj solo-karijeri i studijskoj suradnji s Johnsonom, Tucker također bilježi i suradnju s Paddyjem Bushom (bratom Kate Bush) u zajedničkom projektu Bushtucker, dok je iskustvo rada s Turnerom u Deux Filles, rezultiralo i posthumnim projektom Jeremy’s Secret, kojim su Tucker i Turner, pozirajući potpuno goli za ovitak njihovog nastupnog 12″ singla pod tim imenom 1983. godine – “The Key To Jeremy’s Secret” – u glazbenom tisku podigli dosta prašine bez da je spomenuta ploča i dospjela pod gramofonsku iglu. Taj bi se singl mogao protumačiti i kao svojevrsno “razoktrivanje” identiteta “dviju djevojaka”, do tog trenutka skrivenih pod odjevnim slojevima melankolične boemštine.

Konkretniji razlozi iznenadnog povratka Claudine i Gemini nakon više od 30 godina od njihova “nestanka” nisu jasni no moguće je kako dijelom leže u slušateljskom prizivanju i nanovoj restauraciji njihova prva dva studijska albuma – “Silence & Wisdom” je svojevremeno i bio objavljen na CD-u (etiketa Humbug, 1993. godine), no “Double Happiness” dugo godina nije imao konkretnije reizdanje; tek 2006. godine Colin je sam uradio CD-R reizdanje na svojoj etiketi Samphire Records. Tehnički problem također je bio prisutan (nestanak izvorne studijske vrpce). 2000-ih album “Double Happiness” digitalno je s uščuvanog vinilnog primjerka pomno restaurirao Charlie Radtke. Taj digitalni master kao i već ranije obrađena analogna snimka albuma “Silence & Wisdom” konačno su dobile svoje novo, dostojno reizdanje… Dok su vinilne kopije priča za sebe – praktički je nemoguće doći do originalnih primjeraka tih albuma na ploči. Nakon toliko godina šutnje i izostanka iz javnosti, antologiju Deux Filles od zaborava i prašine ovaj put spašava jedan i jedini James Nice i njegova impresivna etiketa LTM – dugogodišnje utočište nesvrstanim antologijskim kultnim naslovima, s naglaskom na manchestersku post-punk instituciju Factory. Nice je zaslužan i za ponovnu aktivaciju ogranka Factory Benelux a novi album Deux Filles objavljen je pod okriljem do danas aktivnih Les Disques De Crépuscule – etikete koju su izvorno pokrenuli i vodili Michel Duval i Annick Honoré.

“Space & Time” – povratnička studijska ploča Claudine i Gemini, izbrušeni je dijamant u svojem punom sjaju i tvori logičan nastavak unatoč tolikoj vremenskoj distanci (ovdje kao diskretan podsjetnik, poslužio je mantrični napjev koji su djevojke već ranije iskoristile na njihovoj nastupnoj ploči “Silence & Wisdom). A upravo “distanca” postaje idealan lajtmotiv opusa Deux Filles – ovo je glazba za beskonačna uživanja u zamišljenom pogledu u daljinu, uvrnuta i u potpunosti neopterećena vremenom i prostorom na koje se referira u samom naslovu.

Nova ploča jedino traži da joj pristupimo kao cjelini – poput “radio-drame” s kojom ostvarujemo potpun slušateljski dijalog. Naslovi pojedinih tema kao da su tek formalnog karaktera, tematski ih nije zahvalno dešifrirati – kroz 40-ak minuta trajanja ploče “Space & Time”, Claudine i Gemini se nanovo uspješno poigravaju percepcijom slušatelja – suočavajući ga sa njegovim unutrašnjim strahovima, poput samoće ili pada u zaborav.

Ovaj put instrumentalnoj snazi imidža Deux Filles diskretno je doprinio i pokušaj razjašnjavanja vokalnog identiteta Deux Filles; u jednom trenutku dok preslušavamo album, iznenada se pojavljuje glas Gemini, koja ostavlja poruku Claudine na automatskoj sekretarici. Način na koji je prezentirana njezina poruka, Gemini zvuči kao da se obraća Claudine iz neke vremenske kapsule, zatočena u trenutku teleportacije.

Album pritom ne manjka djetinjom zaigranošću dviju protagonistica priče – no unatoč zdravom smijehu koji na trenutke potiču u nama, čujan je konflikt između njihovih uspomena iz djetinjstva i suočavanja sa osobnom tugom i životnim nedaćama. Zvukovi okoline koja se radoznalo upliće u njihov izolirani život, dodatno oplemenjuju priču u maniri uhu ugodnog putopisa, poput dokumentarne audio-dopisnice. Svakim ponovnim preslušavanjem otkrit ćemo novi djelić prostora na koji prethodno možda nismo obratili pažnju. I u tome je sva ljepota ovog albuma – koji istovremeno u nama potiče neizvjesnost, sjetu i osjećaj ugode, iznova nas uvodeći u jedan autentičan (možda čak i autističan), imaginarni svijet s izraženim mirisom nostalgije.

Ivan Antunović

Glazba Deux Filles dostupna je putem izdavača LTM Recordings i Les Disques du Crépuscule.